Utjelovljenost – vrhunski kriterij kršćanskog

Koliko je zvijezda na nebu, toliko će riječi biti izgovoreno i u povodu ovog Božića, te nenadmašne tajne Božjeg postanka čovjekom. Na stotine tisuća riječi s propovjedaonica, na desetine tisuća uz blagdanske stolove, na tisuće pred televizijskim kamerama.

Jer je Bog postao čovjekom, svaki je čovjek Božji čovjek, štoviše čovjek je zbiljski Božji hram. Jer je Bog postao čovjekom, zasvagda je priznato ljudsko dostojanstvo svakom čovjeku, čak i u najvećim promašajima!

Jer je Bog postao čovjekom, unatoč neporecivoj tragičnosti ljudske egzistencije, svaki je ljudski život smislen, čak i onda kad se ništavnost i besmislenost čine jedinom istinom o ljudskom postojanju.

Jer je Bog postao čovjekom, razaznajemo da Bog nije nepomirljivi tiranski konkurent čovjeku, nego blagonakloni Prijatelj čovjeka, spreman na sebe solidarno preuzeti sve dimenzije ljudskog života da bi ih sve mogao otkupiti od prolaznosti i ništavnosti.

Jer je Bog postao čovjekom, spoznali smo da Bog ljude ne fascinira arogantnom moći nego srčanim služenjem po Isusu.

Jer je Bog postao čovjekom, razaznajemo da Bog nije nepomirljivi tiranski konkurent čovjeku, nego blagonakloni Prijatelj čovjeka, spreman na sebe solidarno preuzeti sve dimenzije ljudskog života da bi ih sve mogao otkupiti od prolaznosti i ništavnosti

Jer je Bog postao čovjekom, objelodanjeno nam je da su božanska moć i autoritet, kao i svaka autentična moć i autoritet, sadržani jedino u odricanju od svake moći i veličine u ime ”caritasa”: činjenja dobra bližnjima.

Jer je Bog postao čovjekom, znamo da je Bog svim ljudima u Isusu dao mogućnost novog početka, i to života na isusovski način ”postojanja za druge”, umjesto egoističnog načina života u liku ”sunovraćenosti u sebe”.

A mene, nesklona sladunjavim riječima, ovog Božića, ma kako to zvučalo čudno, progone Isusove riječi: ”Neće svaki koji mi govori: ”Gospodine! Gospodine!” ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskoga Oca.” (Mt 7,21).

Ne bi li i danas Isus, vidjevši nas suvremene kršćane, rekao nekršćanima ono što je nekoć rekao svojim sunarodnjacima, promatrajući tadašnje pismoznance i farizeje, židovske političko-vjerske moćnike: ”Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne vrše!” (Mt 23,2-3).

”Govore, a ne vrše”, pa zar to nije nerijetko oznaka i nas suvremenih kršćana.

Tako ćemo olako s ponosom reći kako je kršćanstvo uzvišenije od svih drugih religija, pozivajući se na Isusove riječi o ljubavi prema neprijatelju, o nenasilju, mirotvorstvu, opraštanju ili milosrđu, no baš tih zbilja u toj mjeri manjka među nama samim kršćanima da i nije začuđujuće da te zbilje sasvim nedostaju u našem odnosu prema nekršćanima; istina, ne uvijek, ali zabrinjavajuće često.

A Božić nas, kao proslava tajne utjelovljenja, podsjeća na to da je kršćanska vjera isključivo utjelovljena vjera.

Na bit kršćanstva ne spada čuvanje, navješćivanje ili proučavanje Božje riječi nego utjelovljenje Božje riječi u nama, a to se događa tako što Božju riječ izvršavamo, tako što dopuštamo da se ona po nama ”ovremeni” i ”oprostori”, tako što dopuštamo da po našim odgovornim djelima ona postane vidljiva i učinkovita, i to tamo gdje se nalazimo: u obitelji, župnoj zajednici, školi, na radnomu mjestu…

Poput Marije ili, skromnije rečeno, betlehemske špilje pozvani smo pružiti utočište Božjoj riječi u svijetu, mjestu na kom će ona postati vidljiva i čujna, naprosto učinkovita.

Dakle, čuvanje, navješćivanje i proučavanje Božje riječi vrijedno je samo ako i koliko doprinosi konkretnom vršenju Božje riječi, njezinom pretakanju u konkretna djela, trajnom utjelovljenju u nama i po nama u svijetu oko nas.

Paradoksalno je, ali istinito, da je vrhunski način obrane od toga da vršenjem otjelovljujemo Božju riječ oduvijek bio taj da Božju riječ isključivo čuvamo, naviještamo ili proučavamo.

To je nadasve velika kušnja za svećenike i teologe: ”Govore, a ne vrše!”

Jer je Bog postao čovjekom, objelodanjeno nam je da su božanska moć i autoritet, kao i svaka autentična moć i autoritet, sadržani jedino u odricanju od svake moći i veličine u ime ”caritasa”: činjenja dobra bližnjima

Tako će veliki kršćanin Dietrich Bonhoeffer reći s pravom da kršćanstvo nije sadržano u religioznom zazivanju Boga, nego u praktičnom činjenju Božje volje.

Smrt je kršćanstva, reći će također, ”jeftina milost”, to jest govorenje bez vršenja, a sva životnost i istinitost kršćanstva ”skupa milost”, vršenje Božje volje, odnosno nasljedovanje Isusa u svom životu, i to prvenstveno odgovornim djelima.

Kroz tajnu Božića sâm Bog naš pogled odvraća od samoga sebe, metaforički kazano od nebeskih visina, skrećući ga prema zemlji, to jest prema konkretnim ljudima oko nas da tim ljudima donesemo Božju riječ, ali ne na usnama nego otjelovljenu u našim konkretnim djelima dobrote i milosrđa: hranjenjem gladnih, napajanjem žednih, ugošćavanjem putnika, odijevanjem nagih, pohođenjem bolesnih, posjetom utamničenih (Mt 25,35-37).

Zapravo, središnji sadržaj božićne poruke i jest u tome da se uključimo u tajnu utjelovljivanja Božje riječi u svijetu koja se na jedinstven način zbila i započela u Isusu, ali koja traje sve do danas, i to u ljudima koji dopuste da se Božja riječ utjelovi u njima, ljudima koji iz dana u dan sve više postaju nalik Isusu, suobličavaju se Isusu, utjelovljujući u sebi isusovski, a to će reći božanski način života; ta, pozvani smo postati sveti i savršeni poput našeg nebeskog Oca!

A Božja se riječ utjelovljuje, o tome nedvosmisleno svjedoči Novi zavjet, nadasve u dvije skupine ljudi: pripraviteljima puta Božjem kraljevstvu među ljudima i žrtvama nepravednih društveno-političkih odnosa.

Dakle, Bog je nazočan u onima koji, uspostavljajući pravedne odnose među ljudima, pripravljaju put Božjem kraljevstvu među ljudima, što je bila i bit poslanja samog Isusa.

Tu se očituje biblijska istina: samo činiti pravdu znači poznavati Boga.

Božja riječ je, prema tome, utjelovljena u ljudima koji čine dobra djela, teže pravdi, pritječu u pomoć ugnjetenima, zauzimaju se za sirote i udovice (Iz 1,11-17). Ti su ljudi mili Bogu jer je program njihova života pravda, a ne religiozne žrtve i molitve koje su svrhe samima sebi (Iz 58,9-11).

Ono što je tražio od Izraelaca – ”Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove, podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi…” (Iz 58,6-7) – to je Bog na jedinstven način nazočan u Isusu činio koračajući zemljom, nama za primjer, ali i kao poziv da kao suradnici Božji preobražavamo zemlju u prostor nastanjiv za sve, čineći poput Isusa pravedna djela.

Pored toga, Bog je na poseban način nazočan u žrtvama nepravednih društveno-političkih odnosa – gladnima, žednima, beskućnicima, bolesnima, utamničenima… – pa je čak kriterij konačnog božanskog suda isključivo naš odnos prema tim žrtvama, a ne naš odnos prema političkim, religijskim ili ekonomskim moćnicima: ”Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće.” (Mt 25, 40).

Utjelovljen u borcima za pravdu, Bog nas poziva da zajedno s njim preobražavamo zemlju u mjesto pravde i mira, a utjelovljen u žrtvama nepravednog svijeta, Bog nas poziva da zajedno s njima solidarno stanemo među te žrtve.

Na koncu istaknimo još jednom: tajna Božića poziva nas da se kanimo ispraznog deklamiranja Božjih riječi. Umjesto toga dopustimo da se Božja riječ ”ušatori” u našim odgovornim djelima po kojima će biti više pravde i solidarnosti u svijetu.

A Božić nas, kao proslava tajne utjelovljenja, podsjeća na to da je kršćanska vjera isključivo utjelovljena vjera

I ne zaboravimo prepoznati ”ušatorenu” Božju riječ u žrtvama nepravdî, jer svoj šator Bog ni danas ne podiže među političkim, religijskim i ekonomskim moćnicima ovog svijeta nego među žrtvama njihove bešćutnosti i nezajažljivosti.

Čineći pravdu, dopustit ćemo da Bog kroz nas i po nama pohodi žrtve. Gledajući žrtve u oči, dopustit ćemo da nas kroz njih i po njima milostivo pogleda sam Bog.

Eto, u tome je, doduše, ne sva tajna Božića, ali svakako jedan, ako ne i njezin središnji dio.

Ništa drugo od jaslica do križa nije činio niti Isusu u kojem je Bog postao čovjekom, ali ne bilo kojim čovjekom, nego čovjekom s margine ondašnjeg društva, žrtvom tadašnjih političkih, ekonomskih i religijskih struktura, želeći jasno reći da je prije svega Bog žrtava, a Bog tlačitelja tek po tome što ih bezuvjetno poziva na obraćenje: prekid tlačenja.

To isto čudo suradnje na preoblikovanju svijeta na jedinstven način ozbiljeno u Isusu Bog želi ponoviti i u nama, Bog se želi ”utjeloviti” i u nama: po našim rukama lomiti okove nepravedne, po našim rukama hraniti gladne, po našim rukama pridizati pognute, po našim riječima tješiti očajne…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Agonije XIV
• Agonije XIII
• Agonije XII
• Agonije (XI)
• Agonije (X)
• Agonije (IX)
• Agonije (VIII)
• Agonije (VII)
• Agonije (VI)
• Prozor u poetske svjetove Željka Ivankovića

» Svi tekstovi ovog autora