Utopija europske tolerancije

Znam da sam anakronizam. U vremenu sam kojem ne pripadam. U epohi što nemilosrdno odbacuje sanjare beznadežno, zakašnjelo(ne samo zbog zastrašujućeg broja nakupljenih godina) zaljubljene u utopiju bratstva i tolerancije. U jednakost i ljudskost. Netko sam tko se teško uklapa u obrasce i sheme suvremenog svijeta. Gadljiva mi je, do krajnjih granica odbojna, licemjernost europskih i naših političara vidljiva ovog ljeta na gorućem problemu sirijskih izbjeglica, prepuštenih na milost i nemilost bešćutnih administracija zemalja u kojima su se, bježeći od ratnih strahota, zatekli.

O tim sirotima, na smrt preplašenima i od bijega u nemogućim uvjetima pretrpanih brodica, gumenjaka, kilometarskih pješačenja i vožnji u švercerskim hladnjačama i kamionima za stoku raspravlja se u kvotama i brojkama stavljajući pritom u prvi plan njihovu religijsku pripadnost.

Danas vidimo da Europa ima garancijski list koji brani uporabu svima koji nemaju kršćanske korijene. Pokvarit će valjda taj stari uhodani stroj sazdan na redu, kvotama i obrascima koji ne može dirnuti ni izbjeglički hod po tračnicama, ni vlak bez cilja na budimpeštanskom kolodvoru, ni djeca u koloni na tisuće kilometara od roditelja koji su ih od sebe odvojili, jer je to jedini način da prežive

Tretira ih se poput zvijeri svojevoljno odbjeglih iz prirodnih staništa koje ignoriranjem, šmrkovima, palicama ili, još gore, žigosanjem i bodljikavom žicom valja po svaku cijenu natjerati na povratak onamo odakle su došli. Metodama koje se nikako ne mogu nazvati humanima zemlje i ljudi, koji o sebi vole misliti da su napredni i uljuđeni jer štite prava životinja, brane pušenje na javnim mjestima i ne bacaju kamenje na gay paradama, prema Sirijcima postupaju krajnje bešćutno, kao da je riječ o japanskim turistima bez vize, a ne o ljudima koje je smrtni strah natjerao na bijeg u neizvjesnost izbjeglištva.

Mi koji vjerujemo u utopiju humanosti nikako ne možemo razumjeti civiliziranost žiga na ruci sirijskoga dječaka koji putuje bez roditelja ili to da je pametnije uložiti novac u stotinusedamdesetipet kilometara bodljikave žice što dere kožu u hijab zamotanih djevojčuraka nego u smještaj i pomoć tih nesretnika, koji se iz pukog očajanja podvlače pod nju ne bi li konačan spas našli u obećanim zemljama poput Njemačke ili Švedske…

Ne znaju nevoljnici da ih i tamo čeka bešćutna administracija, zapuštena i izolirana azilantska naselja i fašističke demonstracije okorjelih desničara koji u svakom hijabu i klanjanju vide strašnu opasnost za svoj arijevski ili kršćanski identitet, koje bi, eto, mogla ugroziti tolika navala tamnosmeđih, “omaršarifovskih” očiju.

Otud valjda i izjava meni mrskog mađarskog premijera za Frankfuter Allgemeine Zeitung kako izbjeglički val prijeti europskim kršćanskim korijenima, otud i taj strašni žičani zid na granici Mađarske sa Srbijom kojim se, prema Orbanovim riječima, Europa, poput kakvog narogušenog ježa, brani od najezde islama odbijajući svaku vezu sa Zeusovom družicom otvorenog uma i širokih pogleda po kojoj je dobila ime

Otud valjda i izjava meni mrskog mađarskog premijera za Frankfuter Allgemeine Zeitung kako izbjeglički val prijeti europskim kršćanskim korijenima, otud i taj strašni žičani zid na granici Mađarske sa Srbijom kojim se, prema Orbanovim riječima, Europa, poput kakvog narogušenog ježa, brani od najezde islama odbijajući svaku vezu sa Zeusovom družicom otvorenog uma i širokih pogleda po kojoj je dobila ime.

Svi mi koji smo devedesetih, ratom skučeni, zaneseno gledali u tu plavu zastavu sanjajući i našu zvjezdicu na njoj vjerovali smo kako će nas ta stara dama uljuditi prihvaćanjem u svoje krilo. Mislili smo kako su u jednoj takvoj zajednici stare članice svjesne da identitet, pa i onaj kršćanski koji Orban spominje, nije statičan već upravo suprotno – dinamičan, promjenjiv, podložan različitim utjecajima. Jučer našem, danas možda sirijskom ili nekom drugom. Mislili smo da se raduje, da je dovoljno elastična i spremna za promjene što ih velike migracije ljudi sa sobom nose. Bože, kako smo se prevarili.

Danas vidimo da ima garancijski list koji brani uporabu svima koji nemaju kršćanske korijene. Pokvarit će taj stari uhodani stroj sazdan na redu, kvotama i obrascima koji ne može dirnuti ni izbjeglički hod po tračnicama, ni vlak bez cilja na budimpeštanskom kolodvoru, ni djeca u koloni na tisuće kilometara od roditelja koji su ih od sebe odvojili jer je to jedini način da prežive.

U srijedu navečer iskreno sam se rasplakala nad mrtvim tijelom dvogodišnjeg dječačića u crvenoj majičici koje je more izbacilo na plažu turskoga ljetovališta Bodruma. Njega i još jedanaest tijela ljudi koji su vjerovali da je Europa spas od užasa koji žive. Strašan prizor. Podsjetio me je na odavno zaboravljene stihove Branka Ćopića o maloj, mrtvoj izbjeglici na bosanskoj Petrovačkoj cesti. Na pjesmu koju smo mi, djeca socijalizma, čitali za lektiru u godinama ove djece koja sama, bez roditelja, odlaze u svijet koji ih u startu odbacuje i ne želi zbog boje očiju, kože, vjere…

U srijedu navečer iskreno sam se rasplakala nad mrtvim tijelom dvogodišnjeg dječačića u crvenoj majičici koje je more izbacilo na plažu turskoga ljetovališta Bodruma. Njega i još jedanaest tijela ljudi koji su vjerovali da je Europa spas od užasa koji žive. Strašan prizor. Podsjetio me je na odavno zaboravljene stihove Branka Ćopića o maloj, mrtvoj izbjeglici na bosanskoj Petrovačkoj cesti. Na pjesmu koju smo mi, djeca socijalizma, čitali za lektiru u godinama ove djece koja sama, bez roditelja, odlaze u svijet koji ih u startu odbacuje i ne želi, zbog boje očiju, kože, vjere…

     …

Radovala se djevojčica
i vatri i gradu neviđenom,
a sada leži, sičušna kao ptica,
na cesti Petrovačkoj,
na cesti okrvavljenoj.
Oči gledaju širom, al sjaja u njima nema,
sa mrtvih usana male optužba teče nijema.

….

Znam da sam anakronizam. U vremenu sam kojem ne pripadam. U epohi što nemilosrdno odbacuje sanjare beznadežno, zakasnjelo zaljubljene u utopiju bratstva i tolerancije različitih, ali bih voljela da izbjeglice koje će, nema sumnje osvanuti i na našim granicama, dočekamo potpuno drugačije od Mađara, bez straha od ugrožavanja radnih mjesta i našeg identiteta, sa više empatije i pijeteta za proživljenu patnju tih ljudi, koju nažalost simbolizira i ono sićušno mrtvo tijelo dječaka na bodrumškom žalu čiji su roditelji sanjali za njega bolju budućnost u nekom europskom, neviđenom gradu …Voljela bih eto da upravo na sirijskim izbjeglicama pokažemo koliko je netočno ono istraživanje što hrvatske građane prikazuje kao bezosjećajne mrgude.

Još tekstova ovog autora:

• Mozgovi okovani žilet žicom
• Dobrodošlica ispisana kundakom
• Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
• ”Antivakser revolucija” miloševićevskoga tipa
• A Boro a Day Keeps Illness Away
• Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
• Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
• Hrvatska iz nehata na pravoj strani
• HRT politički plijen ili javni servis?
• Čoban tjera migrante

» Svi tekstovi ovog autora