Uz godišnjicu smrti Daše Drndić: Žena za barikade

Prije godinu dana – 5. lipnja – umrla je Daša Drndić.

”Nema je. Otišla je, spasila se muka svoga tijela i mučnine od suludog svijeta koji ju je podjednako kinjio. … Otišla je stazom koja ide pravo, jer je ta dama hrvatske književnosti samo takvom rutom hodala: uspravna, prkosna, nikad nazad, ne skrećući ni lijevi ni desno.”

Ovim riječima se u knjizi ”Daša: spomenar” od prijateljice i kolegice po strasti za pisanjem oprostio crnogorski književnik Jovan Nikolaidis, a u spomenar su se upisali redom prijatelji po peru: Mirjana Stefanović, Vladimir Arsenić, Slađana Bukovac, Goran Ferčec, Ervin Hladnik Milharčić, Enver Kazaz, Laura Marchig, Borka Pavičević, Nenad Popović, Arian Leka, Boris Domagoj Biletić, Davor Mandić, Branko Čegec, Jelena Lužina, Ahmed Burić, Aljoša Pužar, Marko Pogačar, Neven Ušumović, Dragan Velikić, Darija Žilić, Goran Vojnović, Marko Sosič, Nenad Veličković, Seid Serdarević, Dušan Šarotar, Tea Tulić, Milan Rakovac i Ferida Duraković.

Ideju o knjizi Milan Rakovac bilježi umjesto proslova:

”Kad je umrla Daša Drndić, osebujna i osobita spisateljica i osoba, beskompromisna prenositeljica bolnih historijskih istina, a od takvih, osoba i istina, uobičajeno je obazrivo okrenuti glavu, ipak, za mnoge neočekivano, kao da se pod ovdašnjim svjetovima kulture raspuknula provalija. Odjednom je sve proplakalo, uzdasi zbog gubitka velike, cijenjene umjetnice zaglušili su medije. Odlučih tada, lipnja 2018., pozvati neke iz kruga njoj bliskih osoba kulture da napišemo svatko svoju riječ u trajan spomen Daši Drndić. Seid Serdarević, njen izdavač, suglasio se.”

U knjizi ”Daša: spomenar”, u izdanju Frakture, o prijateljici i kolegici po peru pišu Jovan Nikolaidis, Mirjana Stefanović, Vladimir Arsenić, Slađana Bukovac, Goran Ferčec, Ervin Hladnik Milharčić, Enver Kazaz, Laura Marchig, Borka Pavičević, Nenad Popović, Arian Leka, Boris Domagoj Biletić, Davor Mandić, Branko Čegec, Jelena Lužina, Ahmed Burić, Aljoša Pužar, Marko Pogačar, Neven Ušumović, Dragan Velikić, Darija Žilić, Goran Vojnović, Marko Sosič, Nenad Veličković, Seid Serdarević, Dušan Šarotar, Tea Tulić, Milan Rakovac i Ferida Duraković

I tako je nastala knjiga koja svjedoči o Dašinu životu i njenoj književnosti.

Ako među budućim čitateljima bude onih koji ne poznaju njen opus, ovaj će ih ”Spomenar” potaknuti na čitanje. A čitajući otkrit će Dašu i njen život koji je čitav u tim knjigama… Jer iako je tvrdila da likovi u romanima nikad nisu preslikani iz stvarnosti, pažljiv će čitatelj otkriti stvarnosne dijelove i prepoznati Dašin život. Koji je, baš zato jer je bila postojana i beskompromisna, jer je pamtila i nije opraštala zlo, bio bolno težak.
O svemu tome progovaraju pisci u ovoj knjizi upisujući svoje impresije o Daši:

”Bez obzira na brzinu, na jačinu glasa, na psovke i svađu, kako se nekad činilo s celim svetom, iz nje je zapravo izlazila ljubav prema životu. Izlazila je radost. … Zabavna, brza, nasmejana, otvorena, autoironična, osoba koja vas uzme pod svoje i ne pušta. Toliko dominantna, toliko nametljivo nenametljiva. Neko oko koga se svet zaista okreće bez da to želi, bez da to nameće.” (Vladimir Arsenić)

”Zbog pobune, te izumrle osobine koja je osobito u mojoj generaciji posve zamrla, na mnoge je ljude djelovala kao magnet. Imali su potrebu boraviti u blizini hrabrosti, vidjeti da je ona u stvari na dohvat ruke, da je potrebno samo malo oštre intonacije, duhovitosti, nekakvo odsustvo inhibicije, pa da se postane istodobno i neomiljen i prisutan, teret i bogatstvo, ono što bi misleći intelektualac u svakom društvu trebao biti.” (Slađana Bukovac)

Goran Ferčec bilježi dijelove razgovora koji je vodio s Dašom Drndić, što je možda i najintrigantniji dio knjige, jer je u tim dijalozima ona živa, lucidna i – onakva kakva je bila: na van opora i žestoka, iznutra ranjiva i nježna. Zagledana u budućnost za koju je znala da je neće biti, ali uz stalnu potrebu za pisanjem: ”Voljela bih praviti knjige koje i fizički kriju male tajne – džepove, koverte, pretince, iz njih bi izlazile pričice, skice, predmeti, možda čak i muzika, a sve to naizgled nepovezano s osnovnom, da kažem – prezentacijom situacije ili događaja. Ja bih se tako zabavljala gradeći više svjetova (ušivajući i rašivajući zakrpe mog patchworka), a čitalac bi, osim što čita, imao što i raditi i gledati, pa tako možda promišljati svijet koji mu nudim na neki, recimo, skokovit način. I tako u, uvjetno rečeno, moj svijet, upisivati svoj.”

”Daša je po svemu bila evropska spisateljica, ili preciznije spisateljica moderne evropske civilizacije i njene ideološke strave. Ljevičarka, ona je razgrtala u svojim romanima sloj po sloj s naličja te civilizacije koja se klela npr. u antifašizam, a sistematski zaboravljala žrtve fašizma … Hrvatska, ne ona zvanična, već ona političkih moćnika i njenih poslušnika je nije voljela. Iz Beograda je otišla poražena zlom. … Ostvarila je potpuno književni život u zrelim godinama, kao strankinja, nikad pripadajući krugovima koji imaju moć. Voljeli su je zato ljudi koji kao i ona stoje naspram zla.” (Enver Kazaz)

”Daša je išla da pliva tamo gde su stene najveće i najčvršće, na kraju Punta corrente. Išla je biciklom kroz grad, gurala ga je ispred sebe, sa obaveznom korpom i svraćanjem na pijacu, a onda kroz šumu. Njen beli bakalar bio je najbolji što ga kušati možete…” (Borka Pavičević)

”… Imala je sreću da se formirala i radila u Beogradu kad je taj grad (dvomilijunski) imao zvjezdane trenutke s redakcijama, kazalištima, novinama, kružocima svih vrsta i opcija koji su u Beogradu niknuli kao u konstelaciji čudne tišine, rupi u središtu Malstroema inače potpuno pomahnitale Jugoslavije … Do zadnjeg dana živjela je literarno građanstvo svijeta doslovce. Minimum, imati za skuhati si špagete, čaj, ulaznicu za kazalište, moći si kupiti cigarete, platiti režije i imati za nove knjige, bio je zatvoreni egzistencijalni kozmos u kojem joj je najskuplji i najdragocjeniji dio bio kupovanje i gutanje knjiga.” (Nenad Popović)

Ako među budućim čitateljima bude onih koji ne poznaju njen opus, ovaj će ih spomenar potaknuti na čitanje. A čitajući otkrit će Dašu i njen život koji je čitav u tim knjigama

”Ponekad dok hodam ulicama svoga grada, zateknem se kako čitam imena ulica. Ne znam zašto vjerujem da bi neka ulica Tirane, Burrela ili Vlore mogla dobiti ime Daše Drndić. Sjećam se onoga što je Daša pisala o ljudima jučerašnje Albanije u diktaturi i današnjim ljudima u ovoj zemlji i znam da je sve o čemu razmišljam iluzija. Oni koji ne dobivaju nagrade dok su živi, kao što ni prijevod ‘Sonnenscheina’ u Albaniji nije dobio nagradu ili pozornost, i koji nisu činili kompromise s državom, teško mogu očekivati da ulice u kojima su živjeli dobiju njihova imena. … Ni u njezinu gradu (koliko sam primijetio) nema njena imena među notable people from Rijeka.” (Arian Leka)

”U Briselu sam opet na rezidenciji. U Hrvatskoj nemam od čega da živim. Ovdje ne moram ni da izlazim, kao u nekom kućnom pritvoru sam, ali je toplo i imam za jelo. Veseli dani starački. Jedem vafle, to je briselsko…” (Nenad Veličković, razgovor s Dašom)

”… A onda u decembru 2012., gotovo dve decenije pošto je otišla iz Beograda, iznenada se vratila. Mesec dana u Krokodilovoj kući za pisce. Zima, prljavi beogradski sneg i vazduh, odvratno da gore ne može biti, srećem je u Hilandarskoj kako hoda sa nekadašnjim kolegom Goranom, neuobičajeno zbunjenu i gotovo pometenu. Potresao ju je i protresao taj povratak pošteno. Ali je i ona skrivana muka počela da se oslobađa.” (Dragan Velikić)

”Istina joj je uvijek bila važnija od pozicije na društvenoj ljestvici, koja bi bila kudikamo bolja da je bila samo malo tiša, da je barem malo manje kudila koga ne treba, a hvalila koga treba, da se manje zamjerala ljudima i gradovima, koji su je potom odbacivali i prešućivali, kao da su u istoj ravni s njom. No da je bila takva, ne bi onda bila naša Daša.” (Davor Mandić)

Da, naša Daša …

Živjela je u Rijeci cijeli taj drugi dio života, u staroj višekatnici koja je u boljim riječkim vremenima bila hotel. Jedan od riječkih dvadesetak hotela s početka prošlog stoljeća. Stan bi u drugim okolnostima bio raskošan, jer za to ima sve predispozicije – visoke stropove, dvije svijetle sobe, nešto mračniju kuhinju (ali s balkončićem) i još jednu sobu koja gleda na uličicu sa strane. I na stepenice po kojima se uspinjala Maša, kada je sredinom devedesetih, onako mala s velikim ruksakom na leđima i u Dašinoj skijaškoj jakni, tuda odlazila u školu.

Taj stan na Brajdi, koji je mijenjala za beogradski, nikada nije uspjela zagrijati. Ali tu je dobro pisala. Na trećem katu bez lifta nastale su sve njene knjige novijeg razdoblja. Beogradske radove ne spominjemo često, a trebali bismo jer su to bile drame i dramatizacije za radio, ali i prvi roman – ”Put do subote” – za koji Dragan Velikić kaže da je ”jasan i glasan, mladalački nepokolebljiv glas individualnosti, gradske užurbanosti, nesputane ženskosti …”.

Daša je smatrala da Rijeka kao grad nije osobito hrabra, odnosno da je hrabra do bezopasnih granica. Nedostajala joj je intelektualna crta, ona borbenost koja vuče naprijed i koju bi prepoznala kao svoju. Ali toga u Rijeci gotovo da i nije bilo. I to ju je baš boljelo.

Jer, nije ona prezirala sredinu u kojoj je živjela, ne! Dapače, njena je kritičnost trebala biti podrška revolucionarnoj misli koja će zagovarati otvorenost, koja će se oprijeti mržnji prema slabijima, drugačijima, došljacima, strancima …

Iako ona nije bila ni došljakinja, ni strankinja! Ali je osjećala tu lokalnu zatvorenost. Malo je tko više pripadao ovdje od nje. Ali tko bi to sad objašnjavao. Svaka potreba za objašnjavanjem sredinu još više odaje zatvorenom.

Zato je Daša svu snagu usmjerila prema mladim ljudima, studentima, ali i onima koji nisu slušali njezine kolegije na Filozofskom fakultetu. Stalno ih je upućivala na čitanje, slala popise knjiga koje treba pročitati, filmove koje moraju pogledati… I imala je pažnju mnogih!

”Voljela bih praviti knjige koje i fizički kriju male tajne – džepove, koverte, pretince, iz njih bi izlazile pričice, skice, predmeti, možda čak i muzika, a sve to naizgled nepovezano s osnovnom, da kažem – prezentacijom situacije ili događaja. Ja bih se tako zabavljala gradeći više svjetova (ušivajući i rašivajući zakrpe mog patchworka), a čitalac bi, osim što čita, imao što i raditi i gledati, pa tako možda promišljati svijet koji mu nudim na neki, recimo, skokovit način. I tako u, uvjetno rečeno, moj svijet, upisivati svoj.” (Daša Drndić)

”Njih nisu ugrožavali, već privlačili njena čvrsta pojava, bistra misao i neprikosnoveni talent”, bilježi Tea Tulić.
A ja u sjećanje prizivam jednu podjelu diploma na Anglistici, gdje je Daša kao mentor dobila najgromoglasniji pljesak studenata, a svakog je ponaosob zagrlila i poljubila, šapćući im nešto na uho.

I na riječkoj komemoraciji jedan od najljepših oproštajnih govora održao je njezin nekadašnji student.

Kad smo se opraštali od Daše na groblju Kozala, gdje je posljednjih dana života kupila nišu, razmišljala sam o tom bogatom i prekratkom životu koji je završio u Rijeci. Mogla je počivati i u Karojbi, u obiteljskoj grobnici uz oca. Ili u Beogradu, uz majku i brata. Ali je ostala u Rijeci.

U nišu je Maša s urnom položila njene naočale…

Daši ne bi bilo drago da ovaj tekst povodom godišnjice smrti završi patetično. Ježila se od toga koliko i od malograđanštine. Zato za kraj evo dijela teksta koji je Neven Ušumović upisao u ”Spomenar”:

”Daša je bila žena za barikade, oštra, glasna i neumoljiva. No mi koji smo joj bili bliski pamtit ćemo prije svega njezinu majčinsku brigu, ljubav prema bližnjima, tu njezinu predanost prijateljstvu. Pogled je imala uprt u bezdano Zlo, ali nam je pri tome svima pružala ruke i širila utopijsko zajedništvo oko sebe. Stisak njezine ruke u mojoj ne popušta i nikad neće popustiti.”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Kad smo prestali biti ljudi?
• Odlazak čuvarice britanske tradicije
• Nema više sigurnosti – opustite se u glazbi
• Čak i za lijek u Hrvatskoj moraš imati vezu!
• Rijeka je premali grad da bi olako gubila svoje vrijednosti
• Zatvorili smo se i otuđili, zalijenili i izgubili motivaciju
• I ne radi se samo o prekidu trudnoće!
• O knjizi Mire Furlan: kratak je put od obožavanja do mržnje
• Zar netko zaista misli da Čajkovski ima neke veze s Putinom
• Sonetni vijenac Tonku Maroeviću

» Svi tekstovi ovog autora