Uzajamna fascinacija duhovnih i svjetovnih uglednika

Čudesna navala hrvatskih političkih, partijskih i vojnih osoba iz bivše države u crkvene klupe prije trideset godina bijaše promptno nagrađena uzvratnom naklonošću crkvenih ljudi. (Usporedan fenomen događao se istovremeno i na drugoj strani, u istočnih susjeda.)

Taj ”zvjezdani trenutak” naše novije povijesti lako navede na pomisao da je neodoljivi magnetizam dviju vlasti, ”fatalna atrakcija”, neka osebujnost mentaliteta na ovom našem geopolitičko-antropološkom prostoru. No nije.

Historijat uzajamne privlačnosti seže u rane godine kršćanske zajednice – u prvu polovicu 4. stoljeća. Počelo je s rimskim carem i vojskovođom Konstantinom. Taj je ratničku karijeru počeo u službi krvoločnog cara Dioklecijana.

(Konstantin se rodio u danas srpskom Nišu, Dioklecijan je za uživanje mirovine izabrao naš Split.) Iz krivudava, burna životnog puta Konstantinova jasno se razabire tek da od mladih dana do smrti nije uzeo predaha od vođenja građanskih i međunarodnih ratova.

To je onaj car o kojemu uglavnom slušamo kako mu se u noći na nebu ukazao ognjeni križ s ispisanom porukom: In hoc signo vinces – ”U ovom ćeš znaku pobijediti”. Bilo je to godine 312., uoči bitke koja će se sutradan odigrati na Milvijskom mostu kraj Rima.

I zaista, Konstantin je sa svojom vojskom do nogu potukao Maksencija, oca svoje žene, suparnika u borbi za prijestolje. Onda je punca Maksencija i sina mu dao sasjeći.

Imao je car još jedno nebesko viđenje, dvije godine prije toga. Pošto je smaknuo jednoga prethodnog rivala za prijestolje, obznanio je da mu se u noći na nebu ukazalo rimsko božanstvo Sol Invictus (Nepobijeđeno Sunce) s boginjom Viktorijom. Ona ga je okrunila lovor-vijencem i obećala mu da će vladati trideset godina. Božansko Sunce tada je dao skovati u svoj novac.

Konstantin je dobio naslov Veliki. U ona vremena ubijanje ne znam kolikih gomila ljudi za Božju stvar nije bilo nešto zazorno. A radili su to ljudi kojima je to bio opis posla – carevi, kraljevi, generali, vojnici. Vjernima je, recimo, sasvim kreposno zvučala biblijska priča o ženama koje su plesale u čast ratnom pobjedniku kralju Davidu i pjevale: ”Pobi Šaul svoje tisuće, a David na desetke tisuća!” (1 Salomon, 18)

Rimska bitka prijelomni je događaj za buduću povijest Crkve i Europe, napokon i ostaloga svijeta. Pošto je u pobjedi nad suparnikom puncem vidio djelo kršćanskoga Boga, zaustavio je okrutno progonstvo kršćana, Crkvi dao punu slobodu i proglasio kršćanstvo državnom religijom, obvezatnom za sve podanike.

Ukinuo je kaznu razapinjanja na križ, odredio nedjelju kao neradni dan svetkovanja – Dies Dominica. Bio je to povijesni Milanski ukaz 313. godine. Postavši gorljivim braniteljem i promicateljem kršćanstva, car je ujedno ozakonio progonstvo inovjeraca i krivovjeraca.

Ali, kako je i dalje nastavio ratovati i uopće raditi stvari koje nisu u skladu s evanđeoskim naukom, a s vjerom da krštenje oprašta sve grijehe odlagao je vlastito krštenje sve do smrtne postelje.

Valjalo je još mnoge bojeve vojevati, kao rat protiv svoga starijeg sina Krispa, kojega je skupa s njegovom suprugom i punicom sasjekao. Vlast je predao ostaloj trojici sinova. Rodila se dinastija obilježena dugim nizom političkih umorstava.

Konstantin, osnivač Konstantinopola – Carigrada, riješio se i posljednjega suparnika kad je godine 323. pogubio polubrata Licinija, s kojim je godinama zajednički vladao.

Iako još nekršten, Konstantin je sazivač prvog koncila Crkve, godine 325. Biskupe prostranog Carstva pozvao je u svoje carske dvore u Niceji. Dopremio ih je sa svih strana Carstva svojom savršenom vojnom transportnom službom.

Na koncil nije pozvao rimskoga biskupa, papu. Nicejskom koncilu radni je program odredio sam car, a zasjedanjem je upravljao carev dvorski teolog Euzebije iz Cezareje. Tu je proglašena i prva dogma, o istobitnosti Sina s Ocem u Trojstvu. Osuđen je i prvi heretik, svećenik Arije, zbog svoga posebnog tumačenja naravi Oca i Sina (Prema arijanizmu Sin Božji: Krist, Logos, nije suvječan i istobitan s Bogom Ocem, op. Autografa).

Konstantin je vratio Crkvi svu imovinu, osobnu i skupnu, što su prijašnji carevi pootimali. Rimskom biskupu darovao je carski posjed Lateran. Oslobodio je kler poreza, pored svih drugih povlastica pred zakonom i pravosuđem. I to – napisao je – kako bi bili ”slobodni u služenju najvišoj vlasti, što vidno donosi velike koristi državi”.

Konstantin je dobio naslov Veliki. U ona vremena ubijanje ne znam kolikih gomila ljudi za Božju stvar nije bilo nešto zazorno. A radili su to ljudi kojima je to bio opis posla – carevi, kraljevi, generali, vojnici. Vjernima je, recimo, sasvim kreposno zvučala biblijska priča o ženama koje su plesale u čast ratnom pobjedniku kralju Davidu i pjevale: ”Pobi Šaul svoje tisuće, a David na desetke tisuća!” (1 Salomon, 18)

Od Konstantina trebala su četiri stoljeća da se Crkva razraste do pune duhovne i svjetovne moći nad tada poznatim svijetom. Pape tada više neće ovisiti o milosti i nemilosti vladara, već će oni kraljevima i carevima podjeljivati krune i držati ih u strahu i pokornosti.

Pojavio se drugi car koji će također dobiti naslov Veliki: franački kralj Karlo I., s prijestolnicom u Aachenu. Papa Leon III. okrunio ga je za cara u Rimu godine 800. kao nasljednika Konstantina Velikog. Bijaše to obnova Svetoga Rimskog Carstva (koje će idućih skoro tisuću godina obuhvaćati germanske i njima podložne narode, uključivši jedno vrijeme Hrvate).

Sveta Stolica imenovala je Karla ”vrhovnim zaštitnikom Crkve i pomoćnikom u vremenitim stvarima”. I Karlova duga vladavina bila je neprekinuto ratovanje. U 53 vojne osvojio je gotovo svu zapadnu i srednju Europu. Izvršio je ”ujedinjenje kršćanskoga kontinenta”.

Trideset godina trebalo je Karlu Velikom da ”ognjem i mačem” obrati tvrdokorne Saksonce. Iza vojske ostajala je pustoš, preseljavana su čitava pučanstva. Povijest priznaje Karlu Velikom da je zapadnoj Europi udario trajne temelje zakona i reda. (Nama ovdje može biti zanimljivo da je ustanovio snažan sustav suzbijanja potkupljivosti državnih službenika.)

Za buduća stoljeća skovao je čvrstu sponu Crkve i države. Obdario je Crkvu mnogim povlasticama, posjedima i građevinama. Papa Paskal III. (zapravo protupapa) čak je Karla 1165. proglasio svetim.

Novi vijek, s revolucijama i demokracijama, otpuhnuo je kraljeve i careve, ostalo ih je nešto tek kao ukras ugaslih imperija. Ali se nastavlja opčaranost duhovnih ljudi novim svjetovnim moćnicima, političarima, osobito kićenim generalima. Ovi pak sa svoje strane nalaze u dobrim odnosima s duhovnom moću korisno oruđe za utvrđivanje vlastite moći.

Gdje god Crkva ima utjecaja na osjećaje naroda, političarima je uputno prikopčati se. Budući da je ono što političari rade često odbojno ljudima zdrava uma i osjećaja za pravdu, nosiocima državne vlasti neprocjenjivo mnogo vrijedi posvojiti nešto od svete magije duhovne vlasti.

Zato će oni duhovnom staležu osiguravati privilegije pred zakonom, obdarivati crkvu (ne iz svoga džepa), družiti se s vjerskim glavarima da to narod vidi. Za političke i vojne uglednike sama se po sebi razumiju prva sjedala u crkvi, njima idu prvi pozdravi s oltara i zahvale za nazočnost.

Čudesna navala hrvatskih političkih, partijskih i vojnih osoba iz bivše države u crkvene klupe prije trideset godina bijaše promptno nagrađena uzvratnom naklonošću crkvenih ljudi. (Usporedan fenomen događao se istovremeno i na drugoj strani, u istočnih susjeda)

Vjerskim pastirima odvajkada je probitačna potpora ”svjetovne ruke” – znameniti srednjovjekovni brachium saeculare. U tom smjeru idu i zahtjevi za donošenje zakonâ koji će što pouzdaniju provedbu vjerskih ćudorednih načela osiguravati državnom silom.

”Političar će učiniti sve da bi ostao na vlasti – čak će postati domoljub”, reče američki kralj novinstva William Randolph Hearst. Postat će i pobožan – valja dodati. Osobito plodno susretište crkvenih ljudi i političara prostire se pod nacionalnom zastavom.

I jedni i drugi žive s narodom i od naroda. Magla domoljubne frazeologije zna toliko toga mutnoga na dnu zakriti vidiku dobroćudnoga puka. Stoga crkveni ljudi rado vežu u jedan snop vjeru i naciju, a političari naciju i vjeru.

Prizor nekoć sovjetskog agenta KGB-a Vladimira Putina kako pred patrijarhom pali svijeću, cjeliva svetu sliku i pobožno se križa, ili jednaka negda očitovanja religiozne skrušenosti generala Ratka Mladića i Radovana Karadžića navode na pitanje: tko koga pritom očarava?

Očito, iskra ganutosti struji obosmjerno. Duhovni pastiri pritom uputno zaboravljaju što su ti sada toliko pobožni moćnici bili za prethodnoga, protucrkvenog režima. A zna se…

U vrijeme još svježe hrvatske države prijatelj svećenik, koji je imao neku manju funkciju pri vrhu Crkve, oduševljeno mi je govorio kako je to divno danas, prema onome kako je to nekad bilo: ”Dođeš u ministarstvo i svi te srdačno pozdravljaju, žene ustaju sa stolica i pitaju što mogu učiniti…!”

Tužno me se dojmilo njegovo sretno zadovoljstvo, ne mogoh se obuzdati da mu to ne kažem.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Milenarijske vizije admirala Domazeta Loše
• Veliko iščekivanje svršetka svijeta
• Lakovjernost mnoštva ozbiljna je prijetnja demokraciji
• Biskup koji se radovao što u Crkvi vrije
• Dvojaka pandemija u zemlji demokracije
• Većina ljudi ipak je dobra!
• Ne znamo činjenice, a znamo kako stvari stoje
• Kako sam učio pozdrav ”Za dom – Spremni”
• Neuništivi proroci strašnoga dana
• Nedopustiva pitanja Georgea Steinera

» Svi tekstovi ovog autora