Don Mili Plenković iz Hvarsko-bračko-viške biskupije koji služi na Hvaru na Facebooku je napisao: ”Obradovala me vijest da je umro Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta.” Kada su ga neki novinari nazvali da provjere zašto je to napisao, rekao je: ”Hvala ti, Bože, što ga više nema. Ne vidim ništa loše u mojoj objavi. Po meni je on činio zlo, i to sistematski, a ima i puno tekstova koji to dokazuju.”
Zašto ističem ovu situaciju? Zato jer je to pokazatelj stanje raspadanja društva, da, ali i zato što valja istaknuti da je Katolička crkva koju je tolikim radom zadužio Slavko Goldstein ne samo ignorirala smrt i sahranu već i orgija nad otvorenim grobom.
Zato jer je to pokazatelj da, kako je jučer napisao naš kolumnist Peter Kuzmič, svjedočimo da se naša Hrvatska, kulturna i vjerska, pretvorila u sramotu, pravi nacionalni skandal koji će ući u povijest ovog naroda, pa ćemo se pred zapadnim civiliziranim svijetom opet morati stidjeti i pravdati kao što se stidimo takozvane NDH i ustaških zločina.
Pozabavio bih se danas stoga tom i drugom pojavom mržnje koja se apsolutno može i mora kontrolirati.
Don Plenković, pak, tvrdi da je dobro što je umro Goldstein jer je to ”mrzitelj Hrvatske”, što se u potpunosti uklapa u diskurs dijela episkopata posljednjih deset i više godina, a što sada predvodi sisački biskup Vlado Košić
Iako je uzeo, kao kontekst, kritiku crkvenoga autoriteta koja se diže protiv uvođenja zdravstvenog odgoja, svojedobno se pomoćni, sada već umirovljeni zagrebački biskup, isusovac dr. Valentin Pozaić obrušio na Vladu Zorana Milanovića koju je uspoređivao s nacistima, a narod je pozvao na svrgavanje vlasti ”novom Olujom”.
”Nacizam je došao na vlast putem demokratskih izbora, no onda su, zlorabeći legitimitet za dobiveni mandat, zaveli diktaturu, a dalje je poznato. Treba li uopće upozoravati na sličnost s komunistima danas u Hrvatskoj?”, upitao se Pozaić koji je sipao uvrede i pitao se ”ima li ministar Željko Jovanović vaginu”. Ja sam tada kazao: ima li vjere u čovjeka, biskupa, koji širi takav govor mržnje?
Vidjeli smo, dakle, ni biskup nije imun na govor mržnje i etničke netolerancije jer je, optužujući vlast da se pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće program indoktrinacije ideologijom homoseksualizma, kazao da se “zaboravlja da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”. A to je duboko nekršćanski, necivilizacijski, sramotan nasrtaj na slobodu pojedinca i na njegov spolni i etnički identitet.
Da pojasnim: biskup Pozaić želio je sugerirati da se homoseksualne osobe ”ima mrziti” baš kao što se u nacionalističkim krugovima mržnja prema Srbima (oni su tu, u tom ”Stevu”) podrazumijeva i pozdravlja.
Don Plenković, pak, tvrdi da je dobro što je umro Goldstein jer je to ”mrzitelj Hrvatske”, što se u potpunosti uklapa u diskurs dijela episkopata posljednjih deset i više godina, a što sada predvodi sisački biskup Vlado Košić.
Crkva se često u svijetu mogla pohvaliti da je odgajala državi čestite građene – kažemo ”čestite” da izbjegnemo već potrošene riječi o ”pokornom” ili ”lojalnom” građaninu, odnosno podaniku – te će za hrvatsku demokraciju najviše učiniti ako ne iznevjeri to učenje.
Čestiti građanin mora prije svega biti lišen svih božanstava ovdje na zemlji, mora, dakle, biti slobodan i od ”boga-države”, jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak.
Ali u nas je već duže pred Crkvom izazov da se izbjegne politička zlouporaba religije. Takva religija, ona koja izvrće činjenice, etiketira, diže pobunu, negira političku volju građana, itd. možemo označiti lažnom.
Zastrašujući su razmjeri govora mržnje u pojedinim medijima i internet forumima nekih dnevnih novina i portala. Sloboda medija ne znači slobodu širenja mržnje, jer se na taj način destabiliziraju odnosi većinskog i manjinskog naroda ili među građanima općenito
Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. U svijetu i društvu prepunom sukoba imamo poziv da zagrlimo jedni druge i da prijeđemo svakojake granice, pa i one između rituala ili prostora i vremena.
Neki ljudi, poput don Plenkovića ili biskupa Košića, na svom Facebook zidu, na internetu traže ventil za nagomilanu frustraciju uglavnom uzrokovanu osjećajem nemoći.
Zastrašujući su razmjeri govora mržnje u pojedinim medijima i internet forumima nekih dnevnih novina i portala. Sloboda medija ne znači slobodu širenja mržnje, jer se na taj način destabiliziraju odnosi većinskog i manjinskog naroda ili među građanima općenito.
Ali ja tvrdim da se to može i mora staviti pod kontrolu.
Kao što kao urednik Autografa neću dozvoliti takav govor mržnje na ovome portalu i ispod naših članaka, to ne dozvoljava ni Goran Borković na portalu Forum.tm, ni Nikola Bajto na portalu Novosti. I još je portala gdje nema mjesta govoru mržnje: Lupiga, Net.hr, Telegram.hr, itd.
Neki me primjeri srozavanja digniteta redakcija izuzetno pogađaju. Tako je u slučaju portala Novoga lista, jer sam riječkoj novini dao 14 godina života, a najčešće se komentari ispod komentara i kolumni mojih kolegica i kolega pretvaraju u čistu medijsku kanalizaciju. Tako je i u slučaju Tportala, gdje sam objavio više od 2000 tekstova, pa mi nije svejedno što se kao medij također srozao.
Ne treba gubiti nadu, ali treba djelovati adekvatno. Mrzitelje treba prozvati, žigosati, a njihove crkvene pokrovitelje još više. Ja sam zbog svega toga još jednom pisao papi Franji. Kao njegov bivši student želim ga podsjetiti na ono što nam je govorio 1986. kada nas je uvodio u svijet knjiga, intelekta, razuma, istine i poštenja.
Ne treba gubiti nadu, ali treba djelovati adekvatno. Mrzitelje treba prozvati, žigosati, a njihove crkvene pokrovitelje još više. Ja sam zbog svega toga još jednom pisao papi Franji. Kao njegov bivši student želim ga podsjetiti na ono što nam je govorio 1986. kada nas je uvodio u svijet knjiga, intelekta, razuma, istine i poštenja
Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno, politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.
Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih.
Nove generacije katolika, pravoslavaca i ostalih kršćana, muslimana, židova i drugih, te agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene – skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje: da bude mira među ljudima i da bude pravednosti.
Naime, društvo koje poprima oznake moralizatorske frustriranosti i mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg ćemo polaziti, jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život.
Danas ćemo u Maloj dvorani Vatroslav Lisinski u 19 sati kazati istinu o Slavku Goldsteinu, komemorirat ćemo njegovu veliku osobu i njegovo grandiozno djelo.
Ako možete doći, ako ste u prilici i ako se slažate s onime što sam ovdje napisao, volio bih vas vidjeti u dvorani.
Dugujemo to Slavku i nama samima. Dugujemo to nekoj boljoj Hrvatskoj koju priželjkujemo i trebamo kao nikada do sada.
Još tekstova ovog autora:
- U što da se ufamo, mi prevareni i opljačkani?
- Hrvatska je u neredu, mora se sabrati, preispitati!
- Patagonija me omamila, teška srca se vraćam u Hrvatsku
- Misli o mom bratu Porfiriju iz Patagonije, mjesto spokojstva
- Pismo teologu, prof. Hafizoviću: jao, Mani, mani se Biblije
- U čemu griješe Zoran Pusić i Antifašistička Liga RH
- Razmišljanje o nestalom bratu: Kako se to voli domovina?
- Deset godina borbe protiv mediokretenizma
- Kako govoriti o Izraelu i Palestini? Svakako ne navijački!
- Deset godina Autografa: Mi smo služitelji bolje budućnosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.