UZP (17): Ratni zločini u logorima Dretelj, Silos i Gabela

Općina Čapljina je također imala strateški značaj za ostvarivanje Tuđmanovog zločinačkog poduhvata. Ona se nalazi na rijeci Neretvi i na komunikaciji od Mostara do hrvatske granice, preko nje se otvara put prema moru. Također, preko Dubravske visoravni, na istoku, ona graniči s općinom Stolac, sa zapadne strane sa općinom Ljubuški.

Na popisu stanovništva 1991. godine, brojala je približno 27.882 stanovnika: 53,7% (ili oko 14.969 osoba) Hrvata, 27,5% (7.672 osobe) Muslimana. Muslimani su bili koncentrirani uglavnom u gradu, te u selima na Dubravskoj visoravni. Oko 41% stanovnika grada, ili 3.067 osoba, bili su Hrvati, a njih 29,4%, ili 2.191 osoba, bili su Muslimani.

Kada je 18. novembra 1991. proglašena Herceg-Bosna, općina Čapljina postala je njen dio. Kao i u drugim općinama, tokom 1992. i 1993. godine rasla je napetost između organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a i stanovnika Muslimana, a progon Muslimana od strane HVO-a se pojačavao.

Oko 20. aprila 1993. godine, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a uhapsili su znatan broj muškaraca Muslimana u općini Čapljina, među kojima i istaknute muškarce sa tog područja i stavili ih u pritvor u raznim zatočeničkim objektima HVO-a (među kojima je i kasarna u Grabovini), u različitom trajanju.

Dana 24. jula 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a bezobzirno su natovarile te pacijente na kamion, i to bez invalidskih kolica ili drugih medicinskih pomagala koja su oni imali, rekavši da im invalidska kolica i pomagala neće trebati

Ponašanje i uobičajeno postupanje pripadnika HVO-a u drugim dijelovima Hercegovine tokom sistematskih i masovnih hapšenja i protjerivanja u julu 1993. godine primijenjeni su i na Muslimane u općini Čapljina.

Nakon što su najprije uhapsili i zatvorili većinu muškaraca, snage Herceg-Bosne/HVO-a su žene, djecu i starce, sistematski uklonili iz njihovih domova i protjerali na područja pod kontrolom Armije BiH ili preko Republike Hrvatske u druge zemlje. Tokom protjerivanja civila, snage Herceg-Bosne/HVO-a pljačkale su njihovu imovinu.

Oko 13. jula 1993. godine, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su, uz upotrebu sile, protjerali civile Muslimane iz sela Domanovići i okoline. Tokom tih protjerivanja, iz vatrenog oružja ubijene su dvije mlade žene.

U isto vrijeme, snage Herceg-Bosne/HVO-a protjerale su civile Muslimane iz sela Bivolje Brdo i njegove okoline. Tokom tih protjerivanja, vojnici HVO-a su iz vatrenog oružja ubili jednog osamdesettrogodišnjeg Muslimana u njegovoj kući u zaseoku Kevčići, te razorili kuće koje su pripadale Muslimanima.

Dana 16. jula 1993. godine, tokom protjerivanja Muslimana iz Bivoljeg Brda, snage Herceg-Bosne/HVO-a izdvojile su dvanaest muškaraca koji su potom nestali i više ih nitko nikad žive nije vidio.

Oko 13. jula 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a protjerale su civile Muslimane iz Počitelja i njegove okoline. U periodu od 27. jula 1993. do 5. avgusta 1993. godine, iz Počitelja su protjerani gotovo svi Muslimani, među kojima je bilo dosta onih koji su tu prebjegli iz drugih sela. Oni su ukrcani na kamione i odvezeni u Bunu, odakle su natjerani da pješače do Blagaja (koji je pripadao enklavi istočni Mostar).

Oko 13. jula 1993. i ponovo u periodu od 27. jula do 5. avgusta 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a su, uz upotrebu sile, protjerale civile Muslimane iz sela Opličići i njegove okoline. Dana 4. avgusta 1993. godine, zapalili su i raznijeli dinamitom kuće i objekte Muslimana u Opličićima, a 7. avgusta 1993. razorili su tamošnju džamiju.

U periodu od 13. do 15. jula 1993. godine, protjerani su civili Muslimani iz sela Lokve i njegove okoline. Dana 14. jula 1993. godine, razorili su džamiju koja se nalazila u selu Lokve, a 16. jula uništili tamošnje muslimanske kuće.

U isto vrijeme uništili su džamiju koja se nalazila u selu Višići. Dana 11. avgusta 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a protjerale su civile Muslimane iz sela Višići, nakon što su ih najprije nekoliko dana držale pritvorene u Silosu u Čapljini, a potom ih protjerale s teritorije pod kontrolom HVO-a.

Tokom avgusta i septembra 1993. godine, protjerani su i prisilno premješteni žene, djeca i starci Muslimani iz grada Čapljine. Do glavnog protjerivanja došlo je 23. avgusta 1993. godine ili približno tog datuma, kada su snage Herceg-Bosne/HVO-a ukrcale 3.000 civila, Muslimana, u dugački konvoj kamiona i odvezle ih iz grada.

Nakon kratkog zaustavljanja u Silosu, gdje im je oduzeta lična imovina, ti civili premješteni su na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a.

Oko 29. septembra 1993. godine, protjerani su iz Čapljine i posljednji stanovnici Muslimani. Usprkos činjenici da su mnogi od njih raspolagali garantnim pismima za odlazak u druge zemlje, odvedeni su u Bunu i natjerani da pješače do Blagaja.

Za vrijeme i u sklopu tih protjerivanja, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a ukrcavali su neke od Muslimana u kamione i autobuse i odvozili ih u muslimanske enklave ili na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a (ili njima obližnju teritoriju, odakle bi ih natjerali da pješače do tih enklava).

Mnoge Muslimane zatočene u zatvoru u Gabeli organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a deportirali su u druge zemlje preko Republike Hrvatske, što se nastavilo i nakon što je zatvor Gabela počeo funkcionisati kao tranzitni centar

Druge civile, Muslimane, pripadnici HVO-a držali su u različitom trajanju zatvorene na više lokacija, poput Silosa u Čapljini i raznih kuća i školskih zgrada.

Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su zatočene držali u pretrpanim prostorijama, nehumanim i surovim uvjetima, s nedovoljnim količinama hrane i vode i neodgovarajućim sanitarijama, ležajima i zdravstvenom njegom. Mnogi zatočenici su na kraju prebačeni na područja pod kontrolom Armije BiH-a ili su preko Republike Hrvatske deportirani u druge zemlje.

Kada su 10. maja 1993., organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a Koštanu bolnicu u općini Stolac pretvorili u zgradu Vojne policije HVO-a, pacijente koji su se liječili u bolnici (od kojih se većina nije mogla samostalno kretati) premjestili su u kasarnu u Grabovini u općini Čapljina.

Dana 24. jula 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a bezobzirno su natovarile te pacijente na kamion, i to bez invalidskih kolica ili drugih medicinskih pomagala koja su oni imali, rekavši da im invalidska kolica i pomagala neće trebati.

Vozač kamiona, koji je bio Musliman, nije postupio po uputstvima HVO-a, te umjesto da pacijente odveze na jedan izolovani dio teritorije pod kontrolom HVO-a, odvezao ih je na teritoriju pod kontrolom Armije BiH-a.

U periodu od jula do septembra 1993. godine, organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a protjerali su i prisilno premjestili ili deportirali hiljade civila Muslimana iz općine Čapljina.

Jedan od najozloglašenijih koncetracionih logora Herceg-Bosne/HVO-a, Dretelj, nalazio se također u općini Čapljina, oko 1,5 kilometar od grada. To je bio Okružni vojni zatvor u sklopu kasarne JNA, a činilo ga je pet limenih hangara i dva tunela za skladištenje municije.

Tokom 1992. i u prvoj polovini 1993. godine, HVO je zatvor u Dretelju koristio za zatvaranje uhapšenih i zarobljenih Srba.

HVO je muškarce, Muslimane, držao zatočene u zatvoru u Dretelju uglavnom od aprila do septembra 1993. godine, a izvjestan broj Muslimana bio je tu zatočen približno do aprila 1994.

Broj zatočenika u zatvoru u Dretelju dostigao je vrhunac 11. jula 1993. godine, kada je HVO u tom zatvoru držao približno 2.270 zatočenih muškaraca. Nakon toga, broj zatočenih muškaraca muslimanske nacionalnosti u prosjeku je iznosio oko 1.700.

U periodu od 30. juna do sredine jula 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a provele su masovna hapšenja Muslimana, među kojima su bili i pripadnici HVO-a muslimanske nacionalnosti, i mnoge od njih zatočili u zatvor u Dretelju.

Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a zatočili su i nastavili da drže muškarce Muslimane u zatvoru u Dretelju bez obzira na to da li su oni bili civilna ili vojna lica, a među njima je bio i jedan broj dječaka mlađih od šesnaest i muškaraca starijih od šezdeset godina.

Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a nisu, kao ni drugdje, na odgovarajući način poduzimali mjere da naprave razliku između zarobljenih vojnika i civila niti su se postarali civile pustiti na slobodu.

Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a su zatočene držali u pretrpanim prostorijama, nehumanim i surovim uvjetima, s nedovoljnim količinama hrane i vode i neodgovarajućim sanitarijama, ležajima i zdravstvenom njegom. Mnogi zatočenici su na kraju prebačeni na područja pod kontrolom Armije BiH-a ili su preko Republike Hrvatske deportirani u druge zemlje

Tokom augusta i septembra 1993. godine, među kriterijima HVO-a za puštanje muškaraca iz pritvora bili su brak sa ženom hrvatske nacionalnosti ili posjedovanje vize i garantnog pisma za odlazak iz Bosne i Hercegovine u drugu zemlju. Mnoge Muslimane zatočene u zatvoru u Dretelju organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a deportirali su preko Republike Hrvatske u druge zemlje.

Uslovi u zatvoru u Dretelju bili su surovi i nezdravi zbog pretrpanosti prostorija, slabe ventilacije, nepostojanja kreveta i nedostatka posteljine, te neodgovarajućih sanitarija. Pripadnici HVO-a zatočenicima nisu davali dovoljno hrane i vode i često su ih tjerali da jedu pod okrutnim i ponižavajućim okolnostima.

Za vrijeme velikih vrućina sredinom jula 1993. godine, pripadnici HVO-a držali su zatočenike više dana zaključane bez hrane i vode, uslijed čega su umirali.

Svo vrijeme dok su ih držali u zatočeništvu, pripadnici snaga Herceg-Bosne/HVO-a, uključujući i upravnika zatvora i pripadnike snaga HVO-a koji nisu bili povezani sa zatvorom, tukli su zatočenike i okrutno postupali prema njima, držeći ih u stalnom strahu od fizičkog i psihičkog zlostavljanja.

Zatočene su ponekad prisiljavali ili poticali da tuku ili zlostavljaju jedni druge. Posebno su brutalno zlostavljani zatočenici koji su držani u samicama. Djela i postupanje HVO-a imali su za posljedicu teške povrede i povremeno su dovodili do smrti mnogih zatočenika. U zatvoru u Dretelju najmanje četiri zatočenika umrla su od posljedica prebijanja ili zato što su ih ustrijelili pripadnici HVO-a.

HVO je međunarodnim posmatračima i humanitarnim organizacijama uskraćivao pristup zatvoru u Dretelju sve do avgusta 1993. godine.

Krajem avgusta 1993. godine, pripadnici HVO-a su zatočena muslimanska sveštena lica, zatočenike u najslabijem fizičkom stanju i zatočenike iz samica premjestili na drugo mjesto (u Silos) u Čapljini kako bi ih sakrili od predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog križa koji su početkom septembra 1993. posjetili taj zatvor.

Općina Čapljina graniči s republikom Hrvatskom u selu Gabela i to je najbliži prilaz iz Hrvatske prema Mostaru. Uz to, granica BiH i Hrvatske tu nije bila ni formalno ni stvarno postavljena. To je bio slobodan prolaz iz jedne države u drugu bez ikakve kontrole.

Selo Gabela je bilo poznato po vojarni JNA i njenim objektima. Bila je pogodno mjesto da se u njoj smjesti zatvor jer je bila sklonjena od prometnica. Radi toga su vlasti Herceg-Bosne/HVO-a i odlučile postojeće kapacitete JNA koristiti kao zatvorske jedinice. Zatočenici su držani u četiri limena hangara.

Premda su organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a, nakon hapšenja istaknutih Muslimana iz općina Stolac i Čapljina u aprilu 1993. godine, u zatvor u Gabeli priveli nekolicinu muškaraca, taj zatvor zvanično je osnovan 8. juna 1993.

Iako je HVO 22. decembra 1993. godine zatvor u Gabeli zvanično pretvorio u tranzitni centar za oslobođene zatočenike, ipak su muškarce muslimanske nacionalnosti držali u tom zatvoru sve do aprila 1994.

Tokom glavnog perioda korištenja zatvora (od jula do decembra 1993. godine), HVO je u njemu u svakom trenutku držao oko 1.200 zatočenika. Za vrijeme masovnih hapšenja Muslimana, od 30. juna do sredine jula 1993. godine, snage Herceg-Bosne/HVO-a pritvorile su mnogo muškaraca Muslimana u taj zatvor.

U zatočeništvu su držani muškarci, kao i u drugim logorima, neovisno od toga da li su bili civilna ili vojna lica. Među njima je bio i jedan broj dječaka mlađih od šesnaest i muškaraca starijih od šezdeset godina. Organi vlasti nisu pravili razliku između zatočenih vojnika i civila, niti su se postarali civile pustiti na slobodu.

Kao i u Dretelju, tokom avgusta i septembra 1993. godine, među kriterijima HVO-a za puštanje Muslimana iz pritvora bili su brak sa ženom hrvatske nacionalnosti ili posjedovanje vize i garantnog pisma za odlazak iz Bosne i Hercegovine u drugu zemlju.

Uvjeti u zatvoru u Gabeli bili su surovi i nezdravi uslijed pretrpanosti prostorija, slabe ventilacije, nepostojanja kreveta i nedostatka posteljine, te neodgovarajućih sanitarija.

Organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a nisu, kao ni drugdje, na odgovarajući način poduzimali mjere da naprave razliku između zarobljenih vojnika i civila niti su se postarali civile pustiti na slobodu

Pripadnici HVO-a prema zatočenicima su postupali kao i u Dretelju: nisu im davali dovoljno hrane i vode, tjerali su ih da jedu pod okrutnim i ponižavajućim okolnostima, držali ih zaključane bez hrane i vode po nekoliko dana.

Svo vrijeme, pripadnici snaga Herceg-Bosne/HVO-a, uključujući i upravnika zatvora i pripadnike jedinica Herceg-Bosne/HVO-a koje nisu bile povezane sa zatvorom, tukli su zatočenike i okrutno postupali prema njima, držeći ih u stalnom strahu od fizičkog i psihičkog zlostavljanja.

Zatočenici su bili maltretirani, vrijeđani i ponižavani na nacionalnoj osnovi. Prisiljavani su i poticani da se međusono tuku ili zlostavljaju. Posebno su brutalno zlostavljani zatočenici držani u samicama. Djela i postupanje HVO-a imali su za posljedicu teške povrede, a povremeno su dovodili i do smrti zatočenih.

Najmanje šest zatočenika umrlo je u zatvoru u Gabeli od posljedica prebijanja ili zato što su ih ustrijelili pripadnici HVO-a.

HVO je međunarodnim posmatračima i humanitarnim organizacijama uskraćivao pristup zatvoru u Gabeli tokom prvih nekoliko mjeseci njegovog postojanja.

U oktobru 1993. godine, pripadnici HVO-a su zatočene Muslimane koje su držali u samicama sakrili od predstavnika jedne međunarodne humanitarne organizacije čiji su predstavnici došli pregledati zatvor i posjetiti zatočenike.

Mnoge Muslimane zatočene u zatvoru u Gabeli organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a deportirali su u druge zemlje preko Republike Hrvatske, što se nastavilo i nakon što je zatvor Gabela počeo funkcionisati kao tranzitni centar.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Milanoviću, Herceg-Bosna je ukinuta Vašingtonskim sporazumom
• Što je istina o Izbornom zakonu BiH?
• Hrvati u BiH prodali su slobodu plaćenicima i kriminalcima
• Federalizirati BiH: vratiti se na Washingtonski sporazum
• Što je nama, u BiH, 1. mart?
• Srednjobosanski Hrvati potkusuruju trgovinu Čovića i Izetbegovića
• Naše pismo Tuđmanu vrijedi i 30 godina kasnije
• I Mate Granić bi da u slučaju raspada – ”Hercegovina nama”
• Novi stari projekti o podjeli BiH
• Destruktivne aktivnosti Dragana Čovića i Milorada Dodika

» Svi tekstovi ovog autora