UZP (21): Splitski sporazum prekretnica u ratu u BiH

Uz sve pozitivne efekte, Washingtonski sporazum je ostavio otvorenima dva važna problema za Federaciju BiH.

Prvi problem je bio kako delegitimirati i likvidirati Republiku Srpsku nakon što se to postiglo s Herceg-Bosnom i reintegrirati be-ha Srbe u federaliziranu državu.

Obje tvorevine su bile ratne, nastale na zločinima, s tim što su po obimu zločini RS-a bili veći i što je na njihovim liderima, uključujući i Miloševića, bila veća odgovornost.

Oba entiteta koja su se u ratu međusobno podržavala trebala su zajedno nestati. Karadžić je čvrsto držao dvije trećine teritorije BiH pod svojom kontrolom i odbijao sve pregovore o miru koji mu to ne bi legalizirali.

Jedina opcija je bila vojna, savez Armije BiH i HVO-a. Da bi se to postiglo, Federacija je morala brzo profunkcionirati, moralo se vratiti povjerenje između dvaju naroda, uspostaviti federalne institucije koje bi reintegrirale sve vojne i druge obrambene snage u jednu.

Tuđman je svim sredstvima nastojao spriječiti nesmetano funkcioniranje Federacije BiH i svesti je na ”državnu zajednicu” dvaju naroda

Takva snaga se mogla suprotstaviti vojsci RS-a i paravojnim formacijama iz Srbije koje su je podržavale. Tek u toj situaciji moglo se očekivati da će američka administracija realizirati svoje obećanje i da će ”ugurati” Srbe u Federaciju.

Drugi problem bila je ideja konfederalizacije Federacije BiH s Republikom Hrvatskom. Taj zahtjev je bio ispostavljen od strane HNV-a i nije se očekivalo da će državna delegacija BiH dobiti za njega pristanak američke administracije.

On je imao dvostruki smisao: pod takvom prijetnjom izvršiti pritisak na Karadžića da što prije uđe u mirovne pregovore i da prihvati Federaciju jer sa bosanskim Srbima u zajedničkoj državi nije bilo za očekivati konfederaciju s Hrvatskom. Kao ravnopravan narod u državi Srbi su imali pravo odbiti takvu opciju jer se bez njih ne bi moglo o tome odlučivati.

Drugi smisao prijedloga o konfederaciji je bio pridobiti Tuđmana za Federaciju i relaksirati veoma teške odnose Hrvata i Muslimana.

Hrvate je trebalo ohrabriti da bez bojazni prihvate zajedničku državu s Muslimanima i da im se kroz konfederaciju garantira ravnopravnost, otkloni strah i ponudi najjača garancija za to.

To je naročito bilo važno za srednjobosanske Hrvate koji su bili pred egzodusom, koji su ratom i ratnom propagandom Herceg-Bosne i Hrvatske bili u velikom strahu od Armije BiH i muslimanske vlasti.

Kod naroda u cjelini trebalo je postići uvjerenje da nisu ništa izgubili, da ostaju svoji na svome i da im dodatne garancije za to daje Hrvatska.

Naravno, to nije ušlo u Washingtonski sporazum, ali je bila otvorena opcija o kojoj se počelo javno govoriti. Tuđman je vidio priliku da tom idejom relativizira uopće ideju Federacije, da je svede na ”hrvatsko-muslimansku”, kako je neprestano ponavljao poslije Washingtona.

U pozadini njegove retorike i dalje je bio zločinački plan o podjeli BiH. Njegova ideja je bila konfederalizirati RH i ”muslimansko-hrvatsku” federaciju, bez Republike Srpske.

On se i dalje držao dogovora s Miloševićem o podjeli BiH i stvarao je uvjete da se RS pripoji Srbiji. Pri tome se stalno pozivao na sporazum Izetbegovića i Krajišnika, od 8. septembra 1993. godine u Genevi, koji omogućuje Srbima da referendumom mogu odlučiti o izdvajanju iz BiH.

Pod kakvim pritiskom je Izetbegović prihvatio takav sporazum ostalo je nepoznato jer je taj sporazum potpisao sam, bez državne delegacije i bez njenog znanja. Šema je bila jednostavna: kada se odvoji ”muslimansko-hrvatska” federacija od cjelovite države i uđe u konfederciju s Hrvatskom, tada se otvara prostor za nesmetano pripajanje RS-a sa Srbijom, ili obrnuto.

Radi toga je Tuđman svim sredstvima nastojao spriječiti nesmetano funkcioniranje Federacije BiH i svesti je na ”državnu zajednicu” dvaju naroda.

U prilog mu je išlo i to što je Federacija BiH morala dobiti legitimitet i legalitet domaćih državnih institucija. Njen Ustav je trebalo usvojiti odgovarajuće državno tijelo – Ustavotvorna skupština, da bi on uopće počeo funkcionirati.

Oba entiteta koja su se u ratu međusobno podržavala trebala su zajedno nestati. Karadžić je čvrsto držao dvije trećine teritorije BiH pod svojom kontrolom i odbijao sve pregovore o miru koji mu to ne bi legalizirali

To državno tijelo je trebalo imati izborni legitimitet, odnosno, Ustavotvornu skupštinu su morali činiti parlamentarci izabrani na posljednjim izborima 1990. godine.

To se moglo postići tako da zastupnici HDZ-a koji su činili hrvatsku većinu u Republičkoj skupštini BiH, dođu u Sarajevo i da izglasaju, zajedno sa zastupnicima SDA, koji su imali većinu muslimanskih glasova, novi Ustav Federacije BiH. Ustavotvorna skupština je trebala imati i legitimitet i legalitet. To se i desilo.

Tako je Sabor Hrvata, odnosno HNV, svojim mirovnim planom vratio HDZ na vlast u BiH, odnosno one iste zastupnike i funkcionere Herceg-Bosne koji su vodili rat protiv BiH. Ali taj apsurd je bio cijena legaliteta i legitimiteta Federacije BiH.

Ustavotvorna skupština Federacije BiH održana je 30. marta 1994. godine na kojoj je proglašen Ustav Federacije BiH koji stupa na snagu u ponoć između 30. i 31. marta.

Također, na Skupštini je donesena još jedna važna odluka: nacionalno ime Musliman se mijenja u nacionalno ime Bošnjak, što je inače bio zaključak Bošnjačkog sabora od 27. i 28. septembra 1993. godine. Taj zaključak je izglasan jednoglasno.

Tako je HDZ BiH ušao i u parlamentarnu i u izvršnu vlast Federacije BiH. Tuđman je time dobio priliku preko njih upravljati Federacijom BiH, svoditi je neprestano na ”državnu zajednicu” dvaju naroda.

To je slabilo pritisak na Karadžića, i dalje jačalo Miloševićev međunarodni položaj i pružalo priliku da se u provođenje Washingtonskog sporazuma uključe i evropske države i Rusija, bez kojih je, i usprkos kojima je sporazum postignut.

Funkcioniranje Federacije je blokirano i na prostorima koji su uvjetno bili hrvatski i muslimanski tako da se to koristilo kao argument da proširenje Federacije na srpske krajeve nema nikakvog smisla.

Najekstremniji ljudi iz Herceg-Bosne držali su kontrolu nad parlamentom Federacije i nad njenom Vladom. Jedina ideja im je bila onemogućiti Federaciju da funkcionira, a Tuđmanu je to bio argument da istrajava na svojoj ideji konfederacije kojom se dijeli BiH.

To je bila samo modificirana njegova stara ideja da se Herceg-Bosna pripoji Hrvatskoj, a zatim da se ”središnja bosanska republika” s muslimanskom većinom konfederacijom veže za Hrvatsku.

Takvim raspletom naknadno bi se afirmirala Herceg-Bosna kao ”nužna povijesna tvorevina” koja bi, između ostalog, imala i funkciju europeizacije bosanskih muslimana i sprečavanja stvaranja islamske države u Evropi. Tuđman nije odustajao od svoje umišljene povijesne uloge u svjetskoj politici.

Iako je Washingtonski sporazum i formalno i politički likvidirao Herceg-Bosnu, ona je nastavila egzistirati preko ljudi i institucija koje je formirala u toku rata. Javna imovina, poduzeća i institucije koji su okupirani i prisvojeni za vrijeme rata nastavili su svoje zasebno postojanje.

Dijelovi državnih institucija i državne infrastrukture – pošta, elektroprivreda, putna i željeznička infrastruktura, prirodna bogatstva i ostalo, nastavili su funkcionirati pod imenom Herceg-Bosne. Također, sva društvena imovina izgrađivana desetljećima uzurpirana je – Soko Mostar, Aluminij, duhanska industrija, poljoprivredna dobra, zgrade javnih institucija itd.

Tuđman, koji je stavio svoj potpis na Fereaciju BiH i dalje je podržavao Fikreta Abdića i njegovu autonomiju, koji je u savezu s Karadžićem također vršio snažan vojni pritisak na Bihać

Lokalna vlast koja je u ratu postala vlast HVO-a nastavila je funkcionirati kao da se nikakva promjena nije desila. Samo se nije pucalo. Opstruiran je povratak prognanih i izbjeglih iako je to bila jedna od ključnih tačaka Washingtonskog sporazuma kojom se trebala omogućiti obnova i normalizacija društvenog života.

Hadezeovi načelnici općina nisu dozvoljavali obnovu iako su mnoge zemlje izdvojile donatorska sredstva za to.

EU je postavila Christiana Schwarz-Schillinga za supervizora Federacije koji je nadgledao njeno funkcioniranje i provođenje Sporazuma u cjelini. Imao je mnogo poteškoća u svome poslu.

Načelnici općina nisu prihvaćali ni normalizaciju odnosa dvaju naroda u svojim lokalnim zajednicama niti obnovu. To je posebno u srednjoj Bosni predstavljalo problem jer HDZ i dalje nije prihvaćao obnovu ukoliko je ona uključivala nacionalni reciprocitet.

Još teža situacija je bila u Mostaru. Znajući za dubinu i širinu ratnog sukoba i za tragične posljedice zločina koji je napravljen, EU je imenovala posebnog administratora za Mostar, Hansa Koschnicka.

Njegova nastojanja da se normalizira stanje u tom gradu završena su pokušajem atentata u kome mu je život spasio blindirani BMW. Ekstremisti Herceg-Bosne, ljudi koji se nisu mirili s njenim nestankom i koji su i dalje istrajavali na ”hrvatskom stolnom gradu” otvoreno su ispoljavali svoje neprijateljstvo prema njemu.

Glavni funkcioneri Herceg-Bosne zauzeli su nove položaje u Federaciji BiH. Predsjednik Predsjedničkog vijeća Herceg-Bosne postao je Predsjednik Federacije, a predsjednik Vlade Herceg-Bosne postao je ministar obrane Federacije.

Kakav je status imala Federacija za njih najbolje svjedoče njihove izjave nakon zauzimanja funkcija. Jadranko Prlić, nakon preuzimanja funkcije ministra obrane, u intervjuu za HRT, na pitanje kakvu će politiku voditi, odgovorio je: ”Hrvatsku državnu politiku”.

Predsjednik Federacije, Krešimir Zubak, u jednom od prvih svojih javnih istupa napisao je da ”ispod Ivana ni trava neće više biti zelena”. (Ivan je inače prevoj koji geografski dijeli Bosnu od Hercegovine).

Oni su neposredno svjedočili da Tuđman nije odustao od svoga zločinačkog poduhvata i da su oni i dalje u funkciji ”hrvatske državne politike”. Veliku krivicu za to snosi i SDA, partnerska stranka HDZ-a u federalnoj vlasti.

Oni su imali priliku u toku i nakon Washingtonskog sporazuma promijeniti nacionalni koncept vlasti koji se sastojao u nacionalnoj podjeli vlasti, i insistirati na vlasti koja će biti jedinstvena i državna, u funkciji jačanja tek uspostavljene Federacije BiH.

Oni nisu prihvatili u vlast članove HNV-a koji su faktički bili glavni faktor uspostavljanja Federacije i prestanka rata. Na sastanku čelništva SDA i HNV-a, početkom aprila 1994. godine, nakon konstituiranja Federacije, SDA je odbila prihvatiti predstavnike HNV-a za partnere u vlasti.

Argument im je bio da je vojna i financijska moć još kod ljudi iz Herceg-Bosne i da oni ”znaju kako će s njima”. To da se ta moć pokazala ispraznom u Washingtonu, da je politički i formalno propala, nije im ništa značilo.

Prvi problem je bio kako delegitimirati i likvidirati Republiku Srpsku nakon što se to postiglo s Herceg-Bosnom i reintegrirati be-ha Srbe u federaliziranu državu

Partneri iz 1990. godine su ponovno zauzeli vlast kao da se niti jedan zločin u međuvremenu nije desio. (”Američka strana” se nije dalje miješala u unutarnje stvari Federacije i u uspostavljanje njene vlasti).

To partnerstvo će se ponovno pokazati nemoćnim. Najvidljivije je bilo na vojnom savezu Armije BiH i HVO-a. Iako je formalno uspostavljen, stvarno nije funcionirao.

Prva stvarna proba toga saveza bila je deblokada Sarajeva. Nakon uspostavljanja Federacije trebalo je deblokirati Sarajevo i omogućiti normalan rad federalnim institucijama, osloboditi građane Sarajeva vojne blokade, omogućiti dotok struje, plina i vode u grad, otvoriti humanitarne koridore i omogućiti normalno snabdijevanje hranom i lijekovima.

Sve je navodno bilo dogovoreno, HVO je došao na prilaze Sarajevu preko Kiseljaka, dovukli su teško naoružanje i trebali su u sadejstvu s Armijom BiH deblokirati grad. Međutim, HVO uopće nije upotrijebio to naoružanje, višecijevni raketni bacači i haubice velikog kalibra nisu upotrebljeni.

Pješaštvo se nije pomaklo iz rovova u kojima su bili cijeli rat prema Sarajevu. Uz to, ti rovovi su bili povezani sa srpskim rovovima koji su opkoljavali grad. Vojnici HVO-a koji su u njima bili u vrijeme ”deblokade” Sarajeva čak su sljedovanja dobijali zajedno sa srpskim vojnicima.

Granica koja se ranije uspostavila na prevoju Kobiljača prema Ilidži, između Herceg-Bosne i RS-a nije se prelazila.

U takvim uvjetima Armija BiH koja je nastupala prema Sarajevu iz više pravaca nije imala nikakvu šansu probiti se do grada. Mnogi njeni vojnici izginuli su u tim pokušajima.

Nisu se mogle probiti Karadžićeve linije ni kod Ilijaša sa sjeverne strane grada, ni one na Igmanu s južne strane, a ove preko Kiseljaka na zapadnoj strani čvrsto je držao neaktivni HVO koji je bio zajedno u rovovima s borcima RS-a. Federacija se pokazivala potpuno nefunkcionalnom i blokiranom.

Tuđman je stalno pokušavao otvoriti naknadne pregovore i stvarati naknadne sporazume o funkcioniranju Federacije, kao da se ona tek uspostavlja.

Na sastanku u Münchenu, na rubu Konferencije o svjetskoj sigurnosti, u februaru 1995. godine, održan je poseban sastanak o Federaciji BiH.

I tom sesijom presjedavao je Radman, koji je u to vrijeme bio američki ambasador u Njemačkoj. Insistirao je na striktnom provođenju Washingtonskog sporazuma, bez ikakvih korekcija i interpretacija.

Tuđman je upozoren da ne koristi pojam ”muslimansko-hrvatska federacija” jer je Federacija država koja se sastoji od federalnih jedinica, a ne od naroda.

Tuđman je, istina, postao suzdržaniji u retorici, ali nije napuštao svoju ideju relativizacije Federacije BiH kao države. Stalno ju je vezao za položaj Srba u njoj i očekivao da će u slučaju opstanka Republike Srpske moći povratiti i Herceg-Bosnu.

Predsjednik Federacije, Krešimir Zubak, u jednom od prvih svojih javnih istupa napisao je da ”ispod Ivana ni trava neće više biti zelena”. (Ivan je inače prevoj koji geografski dijeli Bosnu od Hercegovine)

Radi toga njemu je išla u prilog Karadžićeva tvrdokornost i odbijanje bilo kakvih pregovora u pravcu uključivanja njegovog entiteta u Federaciju. Da bi na tome istrajao Karadžić je pojačavao vojni pritisak na Bihać, Goražde i Srebrenicu i povećavao teritoriju pod svojom kontrolom.

Tuđman, koji je stavio svoj potpis na Fereaciju BiH i dalje je podržavao Fikreta Abdića i njegovu autonomiju, koji je u savezu s Karadžićem također vršio snažan vojni pritisak na Bihać.

Pri tome, Tuđman je iz Hrvatske i dalje snabdijevao vojsku RS-a tečnim gorivima preko punktova u Stocu i Livnu, kojim je Karadžić pokretao svoju vojnu mašineriju ne samo protiv BiH nego i protiv Hrvatske.

Vojni pritisci na već iscrpljenu Armiju BiH, koja je imala stalni embargo na uvoz oružja, posebno stanje na bihaćkom ratištu, primorali su Predsjedništvo Republike BiH i vodstvo već formirane Federacije na vojni sporazum s Tuđmanom.

Sporazum je postignut u Splitu 22. jula 1995. godine i poziva se na Washingtonski sporazum o zajedničkoj obrani od srpske agresije i na potrebu postizanja političkog rješenja u skladu ”s naporima međunarodne zajednice”.

Sporazum je prekretnica u ratu u BiH, on će omogućiti dvije vojne akcije koje će promijeniti odnose vojnih snaga u BiH – operacija ”Ljeto ’95.” i ”Oluja”.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• HDZ i Dragan Čović glavni su kočničari Bosne i Hercegovine
• Istina o Republici Srpskoj – sporne identifikacije i aspiracije
• UZP (23): Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske
• UZP (22): Kako su Tuđman i Milošević entitetski dijelili BiH
• UZP (20): Washingtonski sporazum zaustavio rat HVO-a i ABiH
• Politička teologija fra Luke Markešića
• UZP (19): Kako je propala Herceg-Bosna na čelu s Bobanom
• UZP (18): Krvava zvjerstva HVO-a u Varešu i Stupnom Dolu
• UZP (17): Ratni zločini u logorima Dretelj, Silos i Gabela
• UZP (16): HVO-ova okrutna mučilišta za Muslimane Hercegovine

» Svi tekstovi ovog autora