UZP (9): Mate Boban je naredio hapšenje mons. Vinka Puljića

U zločinačkom cilju preseljavanja naroda, za koji je Tuđman smislio eufemizam ”etničko čišćenje”, a što je zapravo prikriveni genocid, veliki problem je predstavljalo Sarajevo kao glavni grad države, kao najveći hrvatski grad u BiH, s preko 40 hiljada Hrvata, kao središte svih vjerskih, nacionalnih, političkih i kulturnih hrvatskih institucija.

U Sarajevu je sjedište Nadbiskupije Vrhbosanske, Franjevačke provincije ”Bosne srebrene”, samostana časnih sestara, vjerskih karitativnih institucija, Hrvatskog kulturnog društva ”Napredak” sa svim udrugama.

U trenutku kada se aktivira Tuđmanov zločinački poduhvat, s formiranjem Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne 1991. i aktiviranjem ”mirovnog plana” za BiH početkom 1992. godine, u Sarajevu je aktivno nekoliko strukovnih udruga koje okupljaju sarajevske Hrvate i koje djeluju u okviru Hrvatskog kulturnog društva ”Napredak”.

Također, u trenutku početka agresije na BiH Hrvati aktivno sudjeluju u državnoj vlasti BiH – imaju dva člana Predsjedništva države, kao i druga dva naroda, participiraju ravnopravno s drugima u Vladi Republike BiH, s tim što su premijer i ministar obrane Hrvati, predsjednik Suda BiH je Hrvat, Hrvati su na direktorskim pozicijama u najvećim privrednim organizacijama u Sarajevu, na klinikama, u znanstvenim, kulturnim i sportskim republičkim istitucijama i javnim poduzećima.

Letimični pregled pokazuje da sarajevski Hrvati nisu pasivno prihvatili blokadu i uništavanje grada, da su se dobro organizirali i krenuli djelovati usprkos svemu. Sve udruge su aktivne, svaka u svome domenu i daju poseban pečat obrani od agresije

HDZ BiH, slijedom srpske politike u BiH koju vodi SDS s Karadžićem na čelu, povlači svoje kadrove iz svih institucija. Pod pritiskom Tuđmana jedan član Predsjedništva daje ostavku, drugi izbjegava blokadu Sarajeva odlazeći rodbini u Zenicu, a odatle u Hercegovinu, članovi vlade s premijerom napuštaju Sarajevo i privremeno odlaze u Kreševo da bi odatle otišli u Grude ili izvan BiH. Ostali dužnosnici koji nisu stranački kadrovi napuštaju Sarajevo po vlastitom nahođenju.

U takvoj situaciji sarajevski Hrvati se drže uz svoje vjerske institucije, organiziraju se oko ”Napretka” u njegove strukovne udruge i pokušavaju djelovati u već blokiranom Sarajevu.

To su: Udruga za odgoj i obrazovanje sa 460 članova, Hrvatska gospodarska zbornica sa 830 članova, Udruga likovnih umjetnika i graditelja sa 140 članova, Hrvatska glazbena udruga sa 360 članova, Udruga pravnika sa 104 člana, zatim, formira se radio stanica ”Vrhbosna”, pokreće časopis ”Stećak”, Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, formiraju se sportski klubovi.

Vjerske institucije također nastavljaju svoje djelatnosti bez zastoja, redovno se drže mise u Katedrali i na Bistriku u crkvi sv. Ante. Uz to franjevci odlaze svake sedmice u Dobrinju, naselje odsječeno od grada i u potpunom vojnom okruženju, drže mise tamošnjim katolicima, iako nije postojala katolička župa (bit će uspostavljena tek nakon rata kao jedina franjevačka župa u Sarajevu i izgradit će crkvu).

Ovaj letimični pregled pokazuje da sarajevski Hrvati nisu pasivno prihvatili blokadu i uništavanje grada, da su se dobro organizirali i krenuli djelovati usprkos svemu. Sve udruge su aktivne, svaka u svome domenu i daju poseban pečat obrani od agresije.

Po manifestacijama koje se održavaju, posebno kulturnim, stiče se dojam da je Sarajevo hrvatski grad. Sve djelatnosti se odvijaju u najtežim i pogibeljnim uvjetima – svakodnevnom granatiranju grada i neprestanom snajperskom vatrom, bez osnovnih uvjeta za život, bez struje, vode, plina, lijekova, goriva, hrane.

Ova široka i svakodnevna djelatnost pokazuje da sarajevski Hrvati nemaju ni u primisli odlazak iz Sarajeva. Naprotiv uporno pokazuju da je to i njihov grad, da su u njemu svoji na svome, da se ne pokoravaju agresiji i da su značajan pečat grada.

To je izazivalo bijes kod Tuđmana i funkcionera Herceg-Bosne, ali ih nije zaustavljalo u ostvarivanju njihovog zločinačkog cilja. U dogovoru s Karadžićem donijeli su plan iseljavanja hrvatskog stanovništva iz Sarajeva. Uspostavlja se autobusna linija Kiseljak-Sarajevo, odnosno restoran ”Delminijum” u Doglodima, općina Ilidža, a cijeli putni pravac do Kiseljaka je pod kontrolom vojske Republike Srpske.

Putnici se preuzimaju dva puta u toku dana, ujutro i poslijepodne. HDZ je dobio od Karadžića dozvolu da može tom linijom iseliti Hrvate Sarajeva. MUP srpske opštine Ilidža izdao je uputstvo da se svim Hrvatima dopusti izlazak iz grada, a da ”ni muslimanska ptica ne smije izaći iz Sarajeva”.

Muslimani zajedno s gradom trebaju biti sravnjeni sa zemljom, a Hrvati i Srbi koji ostanu u gradu moraju doživjeti sudbinu Muslimana. (Ovaj dogovor je potvrdio Radovan Karadžić na pregovorima u Ženevi – kada je upozoren da svaka granata njegove vojske u gradu ubija i Srbe, i to u znatnom procentu, hladnokrvno je odgovorio: ”Pobijte ih sve, to nisu Srbi, da su Srbi ne bi bili u Sarajevu”).

Hrvatima je upućen javni poziv da izvlače iz Sarajeva rodbinu i prijatelje, iz Hecegovine i srednje Bosne su svakodnevno dolazili ljudi u Kiseljak da bi organizirali to izvlačenje. Za uzvrat, HVO Kiseljaka je osiguravao prolazak Srba iz srednje Bosne, posebno Zenice, Travnika i Bugojna, prema Ilidži.

U ostvarivanju Tuđmanovog zločinačkog poduhvata problem je bio s temeljnim vjerskim i kulturnim institucijama, s Nadbiskupijom, franjevačkom provincijom, samostanima časnih sestara i ”Napretkom”.

U zločinačkom cilju preseljavanja naroda, za koji je Tuđman smislio eufemizam ”etničko čišćenje”, a što je zapravo prikriveni genocid, veliki problem je predstavljalo Sarajevo kao glavni grad države, kao najveći hrvatski grad u BiH, s preko 40 hiljada Hrvata, kao središte svih vjerskih, nacionalnih, političkih i kulturnih hrvatskih institucija

Oni su se suočili ponovno s politikom koju na vrijeme nisu dovoljno ozbiljno uzimali u obzir, vjerovalo se da ona nije moguća jer je zločinačka i izdajnička.

Ponovno su izašli na onu crtu razgraničenja koju su povukli sarajevski intelektualci i tražili javno političko opredjeljenje prema toj politici i imenovanje njenih aktera, ali sada je tu crtu podvlačio netko drugi, s artiljerijskim granatama i snajperskim mecima.

U toj situaciji Mate Boban poručuje i nadbiskupu Puljiću i provincijalu fra Petru Anđeloviću da isele svoje institucije iz glavnog grada, da dođu u Grude i da će on sagraditi ”još veću i bolju katedralu od sarajevske”.

Na ove pozive i cijeli zločinački poduhvat preseljavanja naroda, sarajevske institucije i građani Hrvati su odgovorili čvrstim zbijanjem uz postojeće i formiranjem novih institucija.

Tako se u opkoljenom gradu formira HVO kao vojna organizacija za obranu grada od agresije, zatim nova politička organizacija HSS s ciljem neutralizirati zločinačku politiku HDZ-a, odnosno Franje Tuđmana i Herceg-Bosne.

Stranku formiraju hrvatski intelektualci, uglavnom već eksponirani kao potpisnici ”Pledoajea” od 25. marta 1992. godine, uz podršku postojećih hrvatskih institucija, uključujući i vjerske.

Također hrvatske vjerske, političke i kulturne institucije formiraju zajedničko tijelo za koordinaciju svojih aktivnosti u opkoljenom Sarajevu – Hrvatski koordininacijski odbor (HKO), u kome djeluju također i HVO i HDZ Sarajeva.

Gradski HDZ je bio u delikatnoj situaciji jer je dijelio sudbinu svih građana i svih institucija grada, a politički je bio dio Herceg-Bosne kao zločinačkog poduhvata.

Većina ljudi u toj gradskoj organizaciji nije podržavala zločinačke ciljeve H-B-a, ali joj se nije smjela ni otvoreno suprotstaviti. Morali su na neki način pokazati solidarnost s građanima Sarajeva i s drugim hrvatskim institucijama, bez javnog eksponiranja, ali sudjelovanjem u radu HKO-a.

Na liniji obrane grada HVO je imao veoma važnu poziciju na rijeci Miljacki, prema Grbavici koju je vojnički držala JNA i vojska RS-a, te prema Stupu.

HVO je bio značajna vojna organizacija u obrani grada, formirana odmah s početka agresije (29. maja 1992. godine), sve dok njegovu komandu nije preuzeo Slavko Zelić, inače direktor vojnog poduzeća ”Zrak” iz Sarajeva, i povezao je s HVO-om Herceg-Bosne.

On je uspostavio vezu s Bobanom u Grudama, osigurao ”zaštićenu” komunikaciju s Herceg-Bosnom i obrambenu funkciju HVO-a u gradu preokrenuo u ispostavu Herceg-Bosne, skrojio plan formiranja Herceg-Bosne u Sarajevu, na prostoru koji je pokrivao njegov HVO.

Plan mu je bio ”zaokružiti” (”iskolčiti”) hrvatsku teritoriju u Sarajevu i u suradnji s vojskom RS-a osigurati je. Kada je upitan na jednom sastanku koliko dugo može izdržati ta njegova vojna dominacija u gradu, na malom prostoru, odgovorio je: ”24 sata”.

Na upit što poslije toga, šutio je, jer cilj i nije bio obrana prostora zamišljene Herceg-Bosne u Sarajevu – da je to neostvarivo i suludo i on je znao. Cilj je bio isprovocirati vojni sukob u gradu s Prvim armijskim korpusom kako bi se pod pritiskom tog sukoba Hrvati i njihove institucije iselile iz grada.

Široka i svakodnevna djelatnost pokazuje da sarajevski Hrvati nemaju ni u primisli odlazak iz Sarajeva. Naprotiv uporno pokazuju da je to i njihov grad, da su u njemu svoji na svome, da se ne pokoravaju agresiji i da su značajan pečat grada

Iseljavanje se imalo obaviti preko teritorije koju je držala JNA i vojska RS-a prema Kiseljaku. Tako bi konačno ta ”vojska”, kako je govorio Tuđman, izvršila svoju funkciju ”zaloga” pri ostvarivanju njegovog plana.

Da bi sukob započeo Zelić je naredio miniranje dva stambena bloka u Sarajevu, u zoni njegove odgovornosti. Zapovjednik brigade HVO-a, koji je trebao izvršititu naredbu, na svu sreću nije to učinio.

Zapovjedništvo Prvog korpusa Armije BiH je nakon toga reagiralo, uhapsilo dio Glavnog stožera HVO-a, zatim rasformiralo Stožer i formiralo brigadu ”Kralj Tvrtko” i stavilo je pod svoju komandu (u toj funkciji je ostala do kraja rata). Tako je spriječena svaka mogućnost vojnog sukoba Hrvata i Bošnjaka u Sarajevu.

Po riječima Zelića, s kojim su članovi Hrvatskog koordinacijskog odbora vodili gotovo svakodnevne razgovore da bi se spriječio sukob HVO-a i Prvog korpusa, prije izvršenja tog zločinačkog zadatka, trebao je provesti Bobanovo naređenje o hapšenju nadbiskupa Puljića u Sarajevu i deportirati ga u Grude.

Udruženi zločinački poduhvat se nije mogao provesti bez promjene funkcije Hrvatskog vijeća obrane, koje je u međuvremenu bilo formirano u BiH, u svim općinama gdje su živjeli Hrvati. Odlukom o formiranju HVO-a HZ H-B-a, 8. travnja 1992. godine, dakle u vrijeme međunarodnog priznanja BiH, uspostavljena je nova organizacija vlasti i novi mehanizmi njenog djelovanja na prostoru HZ H-B-a.

Posebnu ulogu HVO dobiva Statutarnom odlukom od 15. svibnja i izmjenama od 3. srpnja 1992. godine, kojima se utvrđuje ustroj izvršne vlasti i uprave na području HZ H-B-a. Temeljem ove odluke HVO postaje najvišim tijelom izvršne vlasti i uprave u HZ H-B-u. HVO i svaki njegov član su odgovorni za svoj rad Predsjedništvu HZ H-B-a.

HVO je organiziran poput vlade, s predsjednikom i dopredsjednicima, te odjelnim predstojnicima koji imaju status ministara – obrane, unutarnjih poslova, gospodarstva, financija, društvene djelatnosti, pravosuđa i uprave. Dakle, cijela organizacija izvršne vlasti i uprave je provedena kao vojna organizacija sa strogom hijerarhijom i centralizirana u Predsjedništvu HZ H-B-u.

Od ”vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda u HZ H-B-u”, kako stoji u Odluci o formiranju HVO-a, ova institucija obrane i zaštite naroda prerasta za tri mjeseca u jedinstvenu i jedinu vlast. Tako je izbrisan i svaki trag političkog djelovanja, faktički izvršen je tihi vojni puč u općinama samoproglašene Herceg-Bosne.

S obzirom na to da su Predsjedništvo HZ H-B-a činili ljudi koji su svoju političku odgovornost prenijeli na Franju Tuđmana i potpuno mu se podčinili, proces konačne depolitizacije naroda je dovršen i objektiviran u HVO-u kao vojnoj organizaciji kojom se upravlja i komanduje iz Hrvatske. U međuvremenu, s čelnih pozicija HDZ-a BiH uklonjeni su svi koji su politički branili suverenitet Bosne i Hercegovine.

Time su stvoreni svi kadrovski, politički i institucionalni uvjeti za rat protiv suvereniteta međunarodno priznate države BiH i otvorena mogućnost upotrebe svih sredstava o kojima je govorio ratni zločinac Dario Kordić, na sastanku od 27. decembra 1991. godine.

Haški sud je utvrdio da se subordinacija HVO-a, kao vojno-upravne organizacije, nije završavala kod Predsjedništva HZ H-B-a, nego se preko Praljka i Petkovića protezala do predsjednika RH, zapovjednika Glavnog stožera Hrvatske vojske i Ministarstva obrane RH, koji su preuzeli za HZ H-B svu vojnu logistiku, financijsku pomoć, humanitarnu pomoć, kadrovsku politiku i ostalo.

Putnici se preuzimaju dva puta u toku dana, ujutro i poslijepodne. HDZ je dobio od Karadžića dozvolu da može tom linijom iseliti Hrvate Sarajeva. MUP srpske opštine Ilidža izdao je uputstvo da se svim Hrvatima dopusti izlazak iz grada, a da ”ni muslimanska ptica ne smije izaći iz Sarajeva”

Koji je obim te pomoći bio, dovoljno je vidljivo iz činjenice da je preko Ministarstva obrane RH, kojim je rukovodio Gojko Šušak, u H-B dolazilo oko 30 milijuna DEM mjesečno, osim vojne opreme i naoružanja, te da je cijela vojna struktura HVO H-B-a postavljena iz Hrvatske.

Proces političkog i fizičkog uništavanja Hrvata u BiH se nije zaustavio na uspostavi institucija koje su narod udaljile od BiH i koje su njegovu jasno iskazanu političku i državničku svijest za obranu države BiH i hrvatskog naroda u njoj od velikosrpske agresije preokrenule u napad na suverenitet te države.

Taj proces je prenesen na HVO promjenom njegove funkcije. HVO je u trenutku formiranja bio plebiscitarno prihvaćen od naroda kao vojska obrane, čak je Alija Izetbegović dao proglas Muslimanima pozivajući ih da se uključe u HVO – ”to je i vaša vojska”, objavio je.

Ovaj proces militarizacije politike i depatriotizacije obrambene vojne organizacije naroda se nastavlja kroz proces tuđmanizacije hrvatske politike u cjelini u BiH, što je bilo izrazito u bilateralnim i međunarodnim pregovorima o BiH.

U ime HZ-a, odnosno HR H-B-a, te pregovore je vodio Franjo Tuđman i pozivao se na legitimitet koji mu nikada nisu dali Hrvati srednje Bosne, Posavine i Krajine, niti njihove ključne vjerske, kulturne, znanstvene i ostale nacionalne institucije.

Svi pregovori koje je Franjo Tuđman vodio u ime Hrvata BiH i u ime RH, bili su zasnovani na njegovoj temeljnoj političkoj ideji o potrošenom suverenitetu BiH, o nužnosti etničkog razgraničenja, koje se mora dogovoriti sa Srbima (Muslimani se ne spominju kao politički faktor i kao politički narod), te na JNA kao ”zalogu” tog razgraničenja.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Grlić Radman dolazi u Hercegovinu kao u svoju guberniju
• Milanoviću, prste dalje od BiH!
• Što nam je otkrila globalizacija svijeta pandemijom COVID-19
• Nastavlja se Tuđmanova politika brisanja be-ha Hrvata
• Prošlo je 26 godina od rata, vrijeme je da se klekne
• HDZ i Dragan Čović glavni su kočničari Bosne i Hercegovine
• Istina o Republici Srpskoj – sporne identifikacije i aspiracije
• UZP (23): Bez Oluje ne bi bilo Republike Srpske
• UZP (22): Kako su Tuđman i Milošević entitetski dijelili BiH
• UZP (21): Splitski sporazum prekretnica u ratu u BiH

» Svi tekstovi ovog autora