Pero Jurišin
”Ulazak” u drugi krug izbora za lokalnu i regionalnu upravu i samoupravu ponovo je otvorio pitanja kadrovske politike na toj razini. Otvaranje razgovora o toj temi izravno su potaknuli vodeći kandidati nakon prvog kruga za gradonačelnike Zagreba, Tomislav Tomašević iz platforme Možemo! te Splita Ivica Puljak iz stranke Centar.
Naime, oni su, očito poneseni izbornim rezultatima prvog kruga i s optimističkim očekivanjima rezultata u nedjelju 30. svibnja, izjavili kako očekuju da im svi pročelnici od ponedjeljka stave svoje mandate na raspolaganje.
Ne samo takav pristup navedenog dvojca koji je njime poželio po kratkom postupku riješiti novu kadrovsku križaljku, nego i žar s kojim su mediji, od tiskanih do televizijskih i digitalnih, prihvatili analizirati tu temu potvrdili su izreku propalog ”čeličnog” sjemeništarca da je kadrovska politika osnova svake politike – u prijevodu: da je kadrovska politika najvažnija politika.
Odmah su se iskristalizirale dvije struje. Jedna je smatrala potpuno opravdanim takav stav dvojice kandidata pozivajući se na to kako je u redu da s odlaskom ”stare” vlasti odlaze i pročelnici službi koji su to postali u proteklom četverogodišnjem pa i višegodišnjem razdoblju.
Zagovornici takvog pristupa su to vezivali uz trenutno vladajuću političku strukturu u Zagrebu i Splitu. Odnosno administrativni aparat ustrojen u vrijeme, sada već pokojnog, gradonačelnika Milana Bandića, kao i odlazećeg splitskog – HDZ-ovog Andre Krstulovića Opare.
Kada se govori o postizbornom kadroviranju, razrješavanju postojećih i dovođenju novih ”u funkciju” treba imati na umu da je to ipak širi problem od samo kadrovskog te imati na pameti rečenicu Inoslava Beškera na ovu temu da je ”poštenje ne pretvoriti vlast u ucjenu”, a ”kunst izbaciti prljavu vodu, ali ne i dijete”
Žustrina zastupanja takvih stavova je povremeno podsjetila na energiju prisutnu prije 3. siječnja 2000. godine kada se odlazak HDZ-a s vlasti osjećao u zraku i samo je bilo pitanje s kojim će to biti rezultatom.
Tako, primjerice, Marko Biočina u Jutarnjem listu kaže: ”Koliko god bilo legitimno pravo svakog da svim legitimnim sredstvima brani svoja materijalna prava, ideja da se zagrebački pročelnici sada predstavljaju kao ”službenici” ipak je ruganje zdravom razumu”.
Dubrovački politolog Pero Maldini, pak, kaže da je ”davanje mandata na raspolaganje dužnosnika koji su postavljeni od vlasti na odlasku – demokratski običaj i pitanje političke kulture”.
Biočinin osvrt je očito potaknut reakcijama primarno zagrebačkih ”bandićevih” kadrova, pri čemu je posebno iritantan bio istup pročelnice za gospodarstvo, energetiku i zaštitu okoliša Mirke Jozić, koja je, znakovito, osorno i bahato poručila Tomaševiću neka prvo pročita zakon pa da onda dođe voditi grad.
U one koji osporavaju, ali s drugog polazišta i s drugim navadama spada, primjerice, profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Vedran Đulabić.
On ukazuje na Zakon o postupku primopredaje vlasti u kojem se navodi kako su u tom postupku ”zabranjene kadrovske promjene” osim na dužnostima koje su Zakonom predviđene. Pritom je upozorio da se to ne odnosi na osobe zaposlene temeljem javnog natječaja.
Istovremeno, pokazujući razumijevanje za frustracije onih koji dolaze na vlast spominje nekoliko načina kako ”novi” mogu dovesti ”svoje”, spominjući reorganizaciju koja se uglavnom u praksi i provodi, pogotovo intenzivno nakon 2009. godine, kada su ukinuta poglavarstva kao vid izvršne vlasti.
Negdje suzdržano između, više kao oprezni iskusni lisac, je Pavle Kalinić koji je priznao da pobjednici imaju legalitet i legitimitet, podsjećajući pritom da je izabran na javnom natječaju pa nije dužan stavljati mandat na raspolaganje.
S obzirom na dugogodišnju Bandićevu vladavinu on možda nije došao u sklopu dogovora oko ”podjele plijena”, ali nas raširena i dugogodišnja praksa upozorava na to da ni natječaji nisu provođeni meritokratski.
Može se reći da je gotovo pravilo bilo da su natječaji provođeni protežiranjem stranačkih kadrova, rođaka i prijatelja. Podjele su išle toliko ”duboko” da su stranke dobivale svoje kvote čak i u okviru broja zaposlenika u službama.
Odabir natječajnog postupka kao i natječajnog povjerenstva je ponekad dovodio do smiješnih situacija, kao, primjerice, na jednom natječaju u Splitu u pretprošlom mandatu, da su ”odabrani” na pismenom odgovorili na sva pitanja, iako se to nije moglo jer su bila pogrešno postavljena. Tako je izgubljen legitimitet izbora u posve legalno provođenim natječajima.
”Ulazak” u drugi krug izbora za lokalnu i regionalnu upravu i samoupravu ponovo je otvorio pitanja kadrovske politike na toj razini. Otvaranje razgovora o toj temi izravno su potaknuli vodeći kandidati nakon prvog kruga za gradonačelnike Zagreba, Tomislav Tomašević iz platforme Možemo! te Splita Ivica Puljak iz stranke Centar
Srozavanje takvog načina vođenja politike (od početka opterećenog brojnim nespretnostima i nesretnostima, kao i ratnim okolnostima), naročito od trenutka kada se izborni sustav izmijenio i uspostavio neposredni izbor gradonačelnika, moglo se vrlo dobro pratiti.
Trulež, ako se i nije vidjela mogla se namirisati, i izvana, i iznutra – unutar samog sustava lokalne samouprave.
Pritom je sada razvidno da je trgovina, koja je imanentna višestranačju (makar je, dobro prikrivena, bila prisutna i u jednostranačju – u vrijeme vladavine Saveza komunista), sada i veća i netransparentnija, a bolnija jer se za nju, a pogotovo neke aspekte koji imaju dugoročne posljedice po komunalni standard, sazna sa zakašnjenjem, kad se građanima obije o glavu.
Slijedom toga logična su razmišljanja koja ukazuju i na potrebu mijenjanja postojećeg stanja.
Tako profesor Berto Šalaj, s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu glede ”Tomaševićevog slučaja” kaže da ”ako bi bio prisiljen raditi s nekim kome ne vjeruje, potrošio bi dobar dio mandata na sumnje i teško bi provodio svoje politike” te zaključuje: ”Ako je zakon takav da novu vlast prisiljava na političko samoubojstvo, onda ga treba mijenjati”.
I tu je ključni problem, a ne u demokratskoj kulturi i političkom običaju. Stoga je šteta što se rasprava o ovom problemu zadržala gotovo na kadrovsko/personalnoj razini opterećena uglavnom dojmom zagrebačke situacije, umjesto da se tema proširi na analizu efekata promjene izbornih pravila kojima su ukinuta poglavarstva.
Još 2012. godine GONG je pokrenuo inicijativu za NIZ – Novo izborno zakonodavstvo, u cilju sveobuhvatne revizije postojećih propisa i pravila koja se odnose na izborno zakonodavstvo i referendum te unapređenja pravnog i institucionalnog okvira.
Za reformu izbornog zakonodavstva se predlagalo: povećanje participacije građana u političkim procesima; povećanje povjerenja građana u izborne i referendumske procese; osiguranje dodatnih mehanizama za sudjelovanje građana u političkim procesima; povećanje otvorenosti i transparentnosti izbornog i referendumskog procesa; povećanje pravne sigurnosti izbornog i referendumskog procesa; povećanje nepristranosti procedura i institucija; povećanje kompetentnosti nadležnih institucija; povećanje reprezentativnosti izabranih predstavnika građana; povećanje relevantnosti političke ponude; podizanje odgovornosti političkih predstavnika; povećanje razine unutarstranačke demokracije; osiguranje jednakosti težine glasa; poticanje deliberativnosti izbornog i referendumskog procesa.
Svjedoci smo da se unatoč velikih priča nije napravilo ništa iako su se na vlasti izmijenile i lijeve i desne opcije, koje nisu čak provele ni odluke Ustavnog suda oko izbornih jedinica. Ujedno izbore je nemoguće sagledavati i bez razmatranja svrsishodnosti i opravdanosti postojećeg administrativno-upravnog ustroja cijele zemlje.
Objašnjavajući povijesni kontekst nastanka velikog broja administrativnih jedinica početkom 1990-ih, profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Mihovil Škarica, u Večernjem listu, kaže da je to na početku rezultiralo nekim pozitivnim pomacima, ali je dovelo do velikih razlika među lokalnim jedinicama u veličini i financijskom kapacitetu, što je odgovaralo nacionalnim političkim akterima, jer im je olakšalo centralizirano upravljanje cijelim sustavom.
”Mnoge jedinice ne mogu ni bazično funkcionirati bez izravne pomoći iz državnog proračuna, što otvara vrata neprimjerenom utjecaju i nadzoru s nacionalne razine vlasti”, kaže Škarica.
Pokazujući razumijevanje za frustracije onih koji dolaze na vlast spominje nekoliko načina kako ”novi” mogu dovesti ”svoje”, spominjući reorganizaciju koja se uglavnom u praksi i provodi, pogotovo intenzivno nakon 2009. godine, kada su ukinuta poglavarstva kao vid izvršne vlasti
On ističe da postoji još jedan razlog postojanju 428 općina, 128 gradova i 20 županija.
”Više je političkih pozicija za osvajanje, više prilika za zapošljavanje, da ne kažem uhljebljivanje svojih članova i pristaša”, kaže Škarica i dodaje da žrtve nisu samo male općine nego možda i veći gradovi koji ne mogu planirati usklađeni razvoj sa svojom okolinom koja im prirodno gravitira i s kojom čine jedinstvenu socioekonomsku cjelinu.
”Kako ćete planirati i koordinirati integrirani razvoj kad je iza zavoja druga općina?” pita zagrebački profesor.
Neuspjeh neposrednih izbora
Ali nije samo teritorijalna preraspodjela ostala bez pozitivnih rezultata. Ni neposredni izbori kojima se između ostalog htjelo potaknuti veću izlaznost i neposrednije sudjelovanje građana u političkim procesima nije dalo rezultate.
Nije trebalo mnogo da se shvati kako neposrednim izborom neće biti dosegnuti najavljeni ciljevi. Bilo je jasno da će, unatoč prividu da se može slobodno birati bilo koga, opet glavnu riječ imati oni koji imaju para, bilo da je riječ o tajkunima ili velikim strankama.
Tako su, primjerice, u Kaštelima i Metkoviću pobijedili bogati poduzetnici Josip Berket i Stipe Gabrić Jambo, a u Splitu Željko Kerum. Više manje, u Hrvatskoj je tako ostalo i danas. Primjeri nezavisnih kandidata su više posljedica revolta ljudi i to u malim sredinama ili, pak, stranačkih raskola pa i egzibicionizma.
O neuspjehu modela progovorili su i profesor Ivan Koprić, sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, koji je taj model kritizirao i prije njegovog uvođenja te profesor Škarica u radu ”Evaluacija neposrednog izbora načelnika u Hrvatskoj nakon dva mandata: korak naprijed, nazad dva”, u kojem analiziraju što je taj model donio i zaključuju da nije postigao željene učinke.
Tako se izlaznost kreće od 41 do 47 posto, a 1990-ih je znala prelaziti 70 posto. Nije se povećalo ni uključivanje građana u lokalnu politiku. Između ostalog nakon 2009. godine (do 2017.), dakle od uvođenja neposrednog modela biranja, bilo je desetak referenduma, a samo su tri bila uspješna.
Sami zahtjevi za referendumima govore o želji građana koja je zakočena neprohodnošću sustava, koji je sada još više sužen smanjivanjem broja vijećnika. Tako u Splitu dva gradska kotara s preko 20.000 stanovnika u pretprošlom mandatu nisu imala ni jednog predstavnika. Do 1990. godine ta veza i utjecaj se vršio preko skupštinskog vijeća mjesnih zajednica.
Ipak, unatoč tim i drugim negativnim pokazateljima ne predlaže se drastična izmjena modela, nego se sugerira promjene koje bi vratile povjerenje i zainteresiranost građana za lokalnu politiku. Primjerice, frekventnije korištenje instrumenata neposredne demokracije, uvođenje profesionalnog upravitelja, otvorene izborne liste i preferencijalni glas.
To ipak ne može ukloniti pa ni ublažiti sve nedostatke prezidencijalnog sustava naspram parlamentarnom.
”Mnoge jedinice ne mogu ni bazično funkcionirati bez izravne pomoći iz državnog proračuna, što otvara vrata neprimjerenom utjecaju i nadzoru s nacionalne razine vlasti”, kaže Škarica
Ne samo da nije riješen sukob dvaju izbornih legitimiteta, onog gradonačelnikovog i onog vijeća, nego načelnici kao i župani skupljaju oko sebe jata savjetnika kao supstitut za poglavarstvo, koji pak imaju izravan utjecaj kao produžena ruka vlasti, praktički nikakvu formalnu odgovornost i izvan svake su kontrole.
Osim toga, neposredni izbori, iako naizgled demokratskiji obično su povezani s populističkim kampanjama i stvaranjem osobnih klijentelističkih mreža, upozorava profesorica Mirjana Kasapović, napominjući da te pretpostavke političkog uspjeha uglavnom nose nepoželjne oblike personalizacije politike pa i sam sustav postaje autokratskiji.
Pritom se ne smije zanemariti kako je kroz ”sustav” poglavarstva daleko lakše i demokratskije riješiti pitanje provedbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.
Na kraju poraz političke opcije znači i odlazak točno određenih ljudi bez dvojbe trebaju li otići ili ne. Zato bi bilo bolje da se popravljao skupštinski umjesto ”demokratskijeg” prezidencijalnog sustava.
Razmišljanja o vraćanju poglavarstva na početku mandata je imao i splitski gradonačelnik Krstulović Opara, ali su njegovi prijedlozi odbijeni u Zagrebu. Tako ga je, na neki način, vrh stranke osudio na koaliciju s Kerumom. Posljedica je bila da do danas dio rukovodećih ljudi ispred imena nosi prefiks v.d.
Stoga, kada se govori o postizbornom kadroviranju, razrješavanju postojećih i dovođenju novih ”u funkciju” treba imati na umu da je to ipak širi problem od samo kadrovskog te imati na pameti rečenicu Inoslava Beškera na ovu temu da je ”poštenje ne pretvoriti vlast u ucjenu”, a ”kunst izbaciti prljavu vodu, ali ne i dijete”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Između stvarnog i hinjenog antifašizma
- Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića
- Milanović i Plenković rade otklon od antifašizma
- Moral na ispitu u Splitu – Slučaj Bojana Ivoševića
- Predrag Lucić, stvaralačka genijalnost i novinarska hrabrost
- Obnoviti spomenik osloboditeljima Dalmacije od fašizma
- Ima li u Hrvatskoj nestalih Srba?
- Ništa nas ne može izmiriti sa zločinima
- I Milanović je blagoslovio pakt sa neoustašama u Splitu
- Elite trebaju kleknuti i suočiti se s grijesima prošlosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.