Ako je pokojni njemački predsjednik Richard von Weizsäcker imao smjelosti ”dan kapitulacije” Hitlerove Njemačke preimenovati u ”dan oslobođenja” od nacizma, ne bi li bilo krajnje vrijeme da se i kod nas počne misliti u kategorijama kritičkog nadvladavanja prošlosti putem kritičke kulture sjećanja?
Tako se jedino može postati ”zdravim društvom” tvrdim temeljem dugog praćenja ponajbolje literature na ovu temu, počev od Jaspersova kompleksnog razumijevanja krivnje, preko doprinosa njemačkih književnika-nobelovaca Heinricha Bölla i Güntera Grassa ili publicista Ralpha Giordana (”Druga krivnja”), sociologa Ericha Fromma (”Bjekstvo od slobode” i ”Zdravo društvo”) do filozofa Petera Sloterdijka (”Srdžba i vrijeme”), odnosno političkih angažmana njemačkih predsjednika i kancelara Weizsäckera i Brandta.
Ispostavilo se da sam bio veoma naivan kad sam, pred ravnateljicom FES-a u BiH Judith Illerhues i voditeljicom FES-ovog ureda u Banja Luci Tanjom Topić, izgovorio kako je došlo vrijeme da se i u Mostaru održi konferencija o kritičkoj kulturi sjećanja
Gotovo dvije decenije iz Njemačke i već pet godina po povratku u Hercegovinu, u BiH, prenosim ono što sam naučio glede kritičkog nadvladavanja prošlosti putem kritičke kulture sjećanja. Tako redovito sudjelujem i u radu regionalnih konferencija o kulturi sjećanja u organizaciji Friedrich Ebert Stiftunga (FES), zaklade bliske SPD-u, najstarijoj socijaldemokratskoj stranci u svijetu.
Sudjelovao sam i na jednoj takvoj u Prijedoru krajem studenoga 2013., kad sam imao čast biti sudionikom panela zajedno s književnikom Ivanom Lovrenovićem, prof. dr. Tihomirom Cipekom iz Zagreba i prof. dr. Enverom Kazazom iz Sarajeva.
Što je viktimizacija i kamo vodi stiliziranje samog sebe u vječitu žrtvu? Koliko je važno pošteno govoriti o tzv. prijelomnim godinama u našoj (i svjetskoj) povijesti, kao što su 1914., 1918., 1941., 1945., uključivo i 1991. i 1995.? Sve to su bile nezaobilazne teme i u Prijedoru.
U Prijedoru su pošteno dekonstruirane sve dominantne politike i akademski narativi u BiH, kako bi sve bile i optužene za forsiranje viktimizacije i trasiranje puteva u nove ratove. Vjerojatno zbog te “sve dominantne politike“ je u jednom sarajevskom tjedniku i osvanulo izvješće iz Prijedora pod nazivom ”Intelektualni odron”. Pritom se mislilo izravno na Lovrenovićeve, Kazazove i moje dekonstrukcije viktimo-narativa i viktimoloških logika.
Godinu dana potom u Mostaru doživjeli smo višestruki bojkot slične konferencije, neke vrste replike onoj prijedorskoj. Ispostavilo se da sam bio veoma naivan kad sam, pred ravnateljicom FES-a u BiH Judith Illerhues i voditeljicom FES-ovog ureda u Banja Luci Tanjom Topić, izgovorio kako je došlo vrijeme da se i u Mostaru održi konferencija o kritičkoj kulturi sjećanja.
Gdje je problem, zar nisu uvijek nekako tako radili svi pobjednici kroz povijest, pitali su jedni, dok su drugi, možda i iz inata, u svemu izjednačavali ustaše i partizane. I jednima i drugima sam objašnjavao potom kako nisu razumjeli smisao transideologijskog pristupa pobijenima, čija je suština da svaka žrtva ima pravo na znak i (s)pomen
Prvo razočaranje je priredio moj Filozofski fakultet, jer nije bio spreman za tu vrstu suradnje s FES-om. Posebno me je zaboljelo odbijanje sudjelovanja na konferenciji niza kolega, jer je time minirana prvotna ideja da bi baš na filozofskim fakultetima bilo moguće razgovarati s mislećim Hrvatima, Bošnjacima i Srbima o različitim doživljajima rata, o paralelnim sjećanjima i na njima niklim paralelnim svjetovima i u Mostaru i u BiH.
Bilo je jasno da se izravno umiješala ”hrvatska politika”, koja – kao i identične viktimo-transagresijske politike kod Srba i Bošnjaka – forsira bavljenje samo svojim žrtvama idući toliko daleko da želi podići na brdu iznad Mostara, zvano Bile, ”najveće groblje mira” u Europi s 50.000 križeva. Problema s ovim preambicioznim projektom je u skoro izvjesnim oprečnim ideologizacijama s obzirom na to da se u Mostaru ne vodi računa ni o postojećim spomenicima.
Bojkotirali su konferenciju, ružno, dijelom i lokalni mediji, ali neskriveno i mnogo ružnije lažni ”javni servisi”, mediji pod kontrolom bošnjačkih ili bošnjačkocentričnih političkih stranaka. Najbolnije mi je bilo što su se bojkotu pridružili i meni dragi i važni ljudi.
Ni njima ni ikomu nisam htio popustiti u konceptualnom pristupu, prema kojemu je jedini kriterij za sudjelovanje bio da su sudionici načisto glede (samo)viktimizacije i na njoj iznikle viktimo-transagresije. Pomogao sam FES-u, dakle, sugestijama da budu zvani neistomišljenici i to oni koji su čisti kao suza glede lijevih i desnih totalitarizama: ustašluka, četnikluka i balijizma.
Da, prva konferencija o kulturi sjećanja u Mostaru je – unatoč ovakvih otklizavanja – bila uspješna već time što se održala unatoč višestrukom bojkotu, te i dodatno što se na njoj otvoreno razgovaralo o temama o kojima se inače šuti ili jednodimenzionalno govori unutar nacionalnih ”diskursa pravednika” i multietničkih ”diskursa jednomišljenika”, tih monopolista kulture sjećanja i u BiH i u regiji bivše Jugoslavije
Kao inicijator konferencije imao sam ulogu moderatora prvog panela, na kojemu su kompetentno govorili: direktor sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra, Mirsad Tokača (o kapitalnom četverotomniku ”Bosanska knjiga mrtvih”, u kojemu je dokumentirana smrt 95.940 ljudi u ratu u Bosni), doc. dr. sc. Dragan Markovina iz Splita (o gorkoj sudbini Mostara u ratu i poslijeratnom razdoblju temeljem njegove sjajne knjige ”Između crvenog i crnog – Split i Mostar u kulturi sjećanja”), prof. dr .sc. Enes Osmančević iz Tuzle (komunikolog i član Vijeća za tisak, prezentirajući vlastita promišljanja i intrigantno istraživanje Vijeća o ”govoru mržnje”), povjesničar i diplomata dr. Slobodan Šoja iz Sarajeva (o prijeporima povodom obilježavanja Prvog svjetskog rata u BiH) te đakon Srpske pravoslavne crkve Branislav Rajković (o oprostu i pomirenju tragom razumijevanja hrišćanske etike i vlastitih gorkih ratnih iskustava).
Bilo je sjajnih uzleta, ali i bespotrebnih otklizavanja i na drugom i trećem panelu. Izdvojio bih, ipak, samo prijepor: jesu li smjeli ”pobjednici” bez suda i suđenja jednostavno pobiti ”poražene”? Gdje je problem, zar nisu uvijek nekako tako radili svi pobjednici kroz povijest, pitali su jedni, dok su drugi, možda i iz inata, u svemu izjednačavali ustaše i partizane.
I jednima i drugima sam objašnjavao potom kako nisu razumjeli smisao transideologijskog pristupa pobijenima, čija je suština da svaka žrtva ima pravo na znak i (s)pomen. Te da ovaj pristup ne podrazumijeva i kulturološko-politička izjednačavanja pokreta koji su bili dio ”sila Osovine” i onih koji su pripadali ”anti-Hitlerovoj koaliciji”.
Da, prva konferencija o kulturi sjećanja u Mostaru je – unatoč ovakvih otklizavanja – bila uspješna već time što se održala unatoč višestrukom bojkotu, te i dodatno što se na njoj otvoreno razgovaralo o temama o kojima se inače šuti ili jednodimenzionalno govori unutar nacionalnih ”diskursa pravednika” i multietničkih ”diskursa jednomišljenika”, tih monopolista kulture sjećanja i u BiH i u regiji bivše Jugoslavije.
Ako je pokojni njemački predsjednik Richard von Weizsäcker imao smjelosti ”dan kapitulacije” Hitlerove Njemačke preimenovati u ”dan oslobođenja” od nacizma, ne bi li bilo krajnje vrijeme da se i kod nas počne misliti u kategorijama kritičkog nadvladavanja prošlosti putem kritičke kulture sjećanja?
Najvrednija je bila transideološko-politička i kulturološka ambicija prve mostarske konferencije posvećene kulturi sjećanja, kristalno jasna u pristupu da sve žrtve u svim ratovima, pa i u ”oslobodilačkom”, ”otadžbinskom” ili ”domovinskom” u zadnjoj dekadi 20. stoljeća, zaslužuju (s)pomen. Njezin uspjeh je dodatno u tomu što se na jednom mjestu okupilo osamdeset i dvoje ljudi s lijeve i desne obale Neretve, NGO aktivista, što su zajedno proveli dan studenti Sveučilišta u Mostaru i Univerziteta ”Džemal Bijedić” u Mostaru.
Dakako, posve sam svjestan da je ova prva mostarska poslijeratna ”agora” bila tek prvi mali korak ka transideološkom i transnacionalnom zasnivanju kompleksnije kritičke kulture sjećanja i sintetičkog pamćenja i u Mostaru i u BiH.
U gradu na Neretvi i u cijeloj BiH duvaju neki drugi vjetrovi, koji i priječe civilizacijski put ka ozdravljenju ovdašnjih bolesnih društava. No, nijednim drugim do civilizacijskim putom ne možemo preko rijeke, a valja nama preko rijeke.
Upravo putom ”agora”, koje bi – uz uvažavanje multikulturalne datosti upravo putem interkulturalnih mreža i transnacionalnih umreženja – premostile naše sadašnje ”paralelne svjetove”!
Još tekstova ovog autora:
- S ”instinktivnim Europljanima” još Europa ni propala
- Zašto mi imponira šarena Njemačka?
- Nepodnošljiva lakoća normalnosti
- Novi Nijemci
- Kad Merkelova pomiluje!
- GREXIT – bolje prije, nego poslije?
- Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
- Srebrenica i kultura laži
- Licemjerje i Srebrenica
- Hrvatska enciklopedija BiH
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.