U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portal Autograf.hr) mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74).
Prema ovomu izvoru, odgovarajući na argument rabina Skorke da Svjetski židovski kongres traži da se otvore vatikanski arhivi, Papa kaže da se s time slaže i to baš ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (holokaust, D. P.) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII., D. P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.”
Dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine sve se promijenilo i u Njemačkoj i u odnosima Vatikana i Hitlerove Njemačke. Papa Pio XI., svjedoče već otvoreni arhivi, u jednom razgovoru početkom ožujka 1933. godine kaže: ”Hitler je prvi i jedini državnik koji otvoreno govori protiv boljševika”. U toj slijepoj antiboljševičkoj odbojnosti Sveta stolica je uletjela pravo u ”Hitlerov zagrljaj”, a njemački katolici, do jučer tako indiferentni spram nacista, postaju masovno članovi nacističkog pokreta. Evangelici/protestanti su to već masovnije bili; u njih se pokret otpora Hitlerovoj državi ionako brojao na prste
Upravo je objavljeno ono što je Drago Pilsel nagovijestio: da će iduće godine, odlukom pape Franje, Vatikan otvoriti istražiteljima arhivu papa Pija XII., čime ovaj feljton dobiva još veću važnost jer nije mogao biti bolje tempiran.
4. Nastavak
Papa Pio XI. je, kao što je poznato iz povijesti, ovlastio svoje nuncije da isposluju konkordate, međunarodne pravne sporazume, to jest obvezujuće ugovore s Hitlerovom Njemačkom, koji su regulirali odnose Svete stolice i Hitlerove Njemačke kao posve normalne države. Pri čemu treba kazati da se na konkordatima radilo i prije dolaska Hitlera na vlast, kao i da je Sveta stolica znala da u nacističkom programu stoji propisano tzv. pozitivno kršćanstvo, odnosno da je Hitler govorio kako se osobno Isus Krist borio ”protiv židovskog otrova”.
Ali u početnoj fazi njemačkog ludila nije bilo neuobičajeno što je, primjerice, Ordinariat Mainz zabranio da nacionalsocijalisti primaju ”svete sakramente”, čemu su se pridružili i drugi ordinarijati, što je još krajem 1932. godine samo svaki sedmi katolik u Njemačkoj bio članom Hitlerove partije, a i to je Svetoj stolici bilo previše.
Dolaskom Hitlera na vlast 1933. godine sve se promijenilo i u Njemačkoj i u odnosima Vatikana i Hitlerove Njemačke. Papa Pio XI., svjedoče već otvoreni arhivi, u jednom razgovoru početkom ožujka 1933. godine kaže: ”Hitler je prvi i jedini državnik koji otvoreno govori protiv boljševika”. U toj slijepoj antiboljševičkoj odbojnosti Sveta stolica je uletjela pravo u ”Hitlerov zagrljaj”, a njemački katolici, do jučer tako indiferentni spram nacista, postaju masovno članovi nacističkog pokreta. Evangelici/protestanti su to već masovnije bili; u njih se pokret otpora Hitlerovoj državi ionako brojao na prste.
Iz jednog već dostupnog pisma vatikanskog nuncija Orseniga iz Berlina proizlazi, naime, i sljedeće: ”Ne da se, nažalost, sporiti da su se katolici, uz rijetke izuzetke, s entuzijazmom okrenuli režimu”. Nešto kasnije vatikanski nuncij piše: ”Za nas strance je prije svega iznenađujuća brzina kojom se ovaj narod, koji važi kao težak i koga se teško može impresionirati, sve do ivice misticizma oduševio za novi režim. Hitlerova vlada ima mase u rukama i može s njima činiti što hoće”. Nažalost, to se pokazalo sto posto točnim.
Oporba se smanjivala svakim danom, intelektualna elita je šutjela ili je bila u egzilu. Možda je i najgore u cijelom tom kontekstu bilo što su odluke Vatikana i Biskupske konferencije Njemačke o priznavanju Hitlerovog režima, de facto i de iure putem sklopljenih konkordata, učinile Hitlera prihvatljivim – na početku njegove strahovlade – i ogromnom dijelu svijeta, posebno katoličkog. U tomu je jedan od vatikanskih najtežih grijeha za zlo koje će uslijediti; to neće moći dovesti u pitanje nikakva nova otkrića u posve otvorenim vatikanskim arhivima!
U vezi s ”katoličkim oduševljenjem” za Hitlera Der Spiegel, doduše, tvrdi da je Orsenigo malo pretjerao, jer su ”njemački katolici bili značajno manje oduševljeni nacionalsocijalizmom od protestanata”! Ali u Vatikanu se ovim izvještajima iz ”državnih razloga” pridavao neadekvatan značaj, što će u krajnjem odrediti vatikansku sudbinu glede nacionalsocijalizma.
Već početkom travnja 1933. godine počet će pregovori između Svete stolice i Hitlerove Njemačke, a rezultatom pregovora bit će Hitler oduševljen. Vatikan je mislio da je sklopljenim ”konkordatima” ostvario taktičku i suštinsku premoć nad Hitlerom, a Hitleru je bilo važno jedino ”papsko priznanje” njegova režima. O sadržaju ”konkordata” nije se previše brinuo. Kada dođe vrijeme, stavit će ih van snage, uostalom kao i sporazume Njemačke s drugim državama.
Ovdje još treba dodati da je 28. ožujka 1933. godine Biskupska konferencija u Fuldi ukinula sve dotadašnje ”opće zabrane” i ”upozorenja” in puncto NSDAP, pa je čak pozvala njemačke katolike na vjernost i odanost ”pravnom poretku”!
Time je prvotni ”katolički otpor” Hitleru i nacistima bio i definitivno slomljen.
Uslijedit će, kao što je već spomenuto, ”oduševljenje na ivici misticizma”. U čemu se više generalno nisu razlikovali katolici i protestanti. Oporba se smanjivala svakim danom, intelektualna elita je šutjela ili je bila u egzilu. Možda je i najgore u cijelom tom kontekstu bilo što su odluke Vatikana i Biskupske konferencije Njemačke o priznavanju Hitlerovog režima, de facto i de iure putem sklopljenih konkordata, učinile Hitlera prihvatljivim – na početku njegove strahovlade – i ogromnom dijelu svijeta, posebno katoličkog.
U tomu je jedan od vatikanskih najtežih grijeha za zlo koje će uslijediti; to neće moći dovesti u pitanje nikakva nova otkrića u posve otvorenim vatikanskim arhivima!
U jednoj depeši već spominjanog berlinskog nuncija Orseniga iz 1935. godine, primjerice, se kazalo: ”Ako, kako izgleda, nacionalsocijalistička vlada duže ostane na vlasti, Židovima je određeno da nestanu iz ove nacije”. Pa ni tada nije iz Vatikana ništa procurilo u javnost. Tek kada je 1936. godine postalo i Vatikanu jasno da Hitlerov režim nije voljan ”poštivati prava katolika”, ponudio je Pio XI. njemačkim biskupima mogućnost da se ”javno izjasne protiv diktatora”.
Ključni argument u obranu Pija XI. je činjenica da je na njegovom radnom stolu u trenutku smrti ostao ležati nepotpisani nacrt nove enciklike “Humanis generis unitas“ (Jedinstvo ljudskog roda, kojom je želio osuditi nacizam i rasističke teorije), a koja je za sva vremena ostala samo nacrt. Nuncij Pacelli, u međuvremenu papa Pio XII., nije tu encikliku ni potpisao ni poslao svojoj pastvi!
A na rastanku s jednom njemačkom biskupskom delegacijom u siječnju 1937. godine je izjavio: ”Nacionalsocijalizam nije po svom cilju i svojoj metodi ništa drugo do boljševizam”. Dodao je tomu: ”Ja bih to i gospodinu Hitleru rekao!”
Međutim, u jednoj enciklici, upućenoj – neposredno poslije ovog susreta s njemačkim biskupima – svim katolicima, nacionalsocijalizam je spomenut samo riječima da se iz Vatikana prati ”s gorućom pažnjom”. Moguće je, ipak, misle dobri poznavatelji ove materije, da bi se Vatikan odlučnije suprotstavio Hitlerovoj diktaturi da Pio XI. nije umro 1939. godine. Znakovi u prilog tomu postoje u nekoliko već pročitanih dokumenata, primjerice u pismu Pija XI. katoličkim sveučilištima i fakultetima iz 1938. godine, u kojem im daje uputu da se pozabave nacizmom kao ”greškom”.
A ključni argument u obranu Pija XI. je činjenica da je na njegovom radnom stolu u trenutku smrti ostao ležati nepotpisani nacrt nove enciklike “Humanis generis unitas“ (O jedinstvu ljudskog roda, kojom je želio osuditi nacizam i rasističke teorije), a koja je za sva vremena ostala samo nacrt. Nuncij Pacelli, u međuvremenu papa Pio XII., nije tu encikliku ni potpisao ni poslao svojoj pastvi!
Već sada se sa sigurnošću smije tvrditi da se u Vatikanu znalo i za Hitlerove koncentracijske logore, makar za neke, ako ne i za sve. U jednom internom vatikanskom papiru iz 1943. godine, naime, spominju se ”specijalni logori smrti u blizini Lublina (Treblinka) i kod Brest-Litowska”. Informacije o razmjerima židovske nesreće stizale su u Vatikan direktnim diplomatskim vezama s njihovim nuncijima u Trećem Reichu, putem direktne komunikacije s biskupima, ali i putem pisama običnog katoličkog puka i svećenika, koji se nisu dali upregnuti u ”Hitlerovo kolo smrti”.
Jedan od usamljenih ”boraca pokreta otpora”, sve usamljenijih kako je Hitlerov režim postajao okrutniji, bio je i berlinski biskup Konrad von Preysing, koji 6. ožujka 1943. godine svom ”prijatelju u Rimu” piše: ”Ne bi li bilo moguće da Vaša Svjetlost još jednom pokuša nastupiti u zaštitu mnogih nesretnih-nedužnih. Ovo je posljednja nada mnogih”! Treba li reći da je primatelj pisma bio nitko drugi do papa Pio XII., a da su nedužni-nesretnici iz pisma berlinski Židovi. No, Pio XII. nije uslišao molbu svog prijatelja iz Berlina da se obrati ”svjetskoj javnosti”, nego je u svom odgovoru biskupu Preysingu poručio da progonjenim Židovima ne može drugačije pomoći nego molitvom (!?). Cinizam nerijetko natkrili i najveće nesreće!
Jedan od usamljenih ”boraca pokreta otpora”, sve usamljenijih kako je Hitlerov režim postajao okrutniji, bio je i berlinski biskup Konrad von Preysing, koji 6. ožujka 1943. godine svom ”prijatelju u Rimu” piše: ”Ne bi li bilo moguće da Vaša Svjetlost još jednom pokuša nastupiti u zaštitu mnogih nesretnih-nedužnih. Ovo je posljednja nada mnogih”! Treba li reći da je primatelj pisma bio nitko drugi do papa Pio XII., a da su nedužni-nesretnici iz pisma berlinski Židovi. No, Pio XII. nije uslišao molbu svog prijatelja iz Berlina da se obrati ”svjetskoj javnosti”, nego je u svom odgovoru biskupu Preysingu poručio da progonjenim Židovima ne može drugačije pomoći nego molitvom (!?). Cinizam nerijetko natkrili i najveće nesreće!
Inicijative biskupa Preysinga na javnom protestu makar njemačkih katoličkih biskupa blokirala je odmah crkvena hijearhija u Fuldi, gdje je bilo glavno sjedište njemačke katoličke hijerarhije. Tadašnji predsjednik Biskupske konferencije kardinal Adolf Johann Bertram, naime, ne samo da je blokirao Preysingove i slične inicijative nego je ”pobunjenike” slao u izolaciju, u male crkvene zajednice, daleko od centara i očiju javnosti.
Bertram je insistirao na ”lojalnosti NS-režimu” i opirao se kazati javno bilo kakvu zamolbu u korist Židova, jer ”nije imao mandata da govori u njihovo ime”. Opet onaj spominjani cinizam, kojega kasnije pronađu istraživači poput Goldhagena, pa koriste kako im se prohtije. Bertramova servilnost dostignula je, inače, vrhunac za Hitlerov rođendan 1940. godine, kada mu je u pismu izrazio i lojalnost i pokornost. Tim povodom je spomenuti biskup Preysing direktno od pape Pija XII. zatražio razrješenje od službe, što je ovaj odbio. I to je dobro što je učinio. Jer, biskup je u Berlinu osnovao ”pomoćnu službu” (Hilfswerk’ pri Ordinarijatu u Berlinu), koja je skupljala podatke o progonima Židova i o drugim zločinima. O svemu tomu je direktno informirao Pija XII.
Najkasnije 1943. godine su, dakle, i Vatikan i svi drugi njemački biskupi znali ono što su znali Preysinger i njegovi ljudi. Nitko više nije mogao u katoličkoj crkvenoj hijerarhiji u Njemačkoj, i posljedično u Rimu, kazati – ne znam ništa o tomu.
Dodajmo o biskupu Presingu tek toliko da je 1945. godine primio ”kardinalski purpur” iz ruku svog prijatelja Pacellija, pape Pija XII., te da je pet godina poslije umro u borbi protiv ”lijevih crkvenih neprijatelja”, u sovjetskoj zoni, u tadašnjem DDR-u. Nažalost, u Njemačkoj je bilo i suviše malo Preysinga, a suviše mnogo Bertrama. Uostalom, kao i na Balkanu.
(Nastavlja se)
Još tekstova ovog autora:
- S ”instinktivnim Europljanima” još Europa ni propala
- Zašto mi imponira šarena Njemačka?
- Nepodnošljiva lakoća normalnosti
- Novi Nijemci
- Kad Merkelova pomiluje!
- GREXIT – bolje prije, nego poslije?
- Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
- Srebrenica i kultura laži
- Licemjerje i Srebrenica
- Hrvatska enciklopedija BiH
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.