Važne činjenice koje valja prihvatiti o antifašizmu i NOB-u

Dan antifašističke borbe kao državni praznik odličan je povod da se kao društvo zapitamo što nam antifašizam danas uopće predstavlja i možemo li barem na ovom civilizacijskom pitanju postići minimalan društveni konsenzus?

Ovo posljednje pitanje je naravno retoričko, jer je svima jasno da tog konsenzusa nema, niti je izgledno da će ga u skorije vrijeme biti.

Hrvatsko društvo, kad je o Drugom svjetskom ratu riječ, nosi ozbiljne traume građanskog rata. Najsličnije španjolskom slučaju te nešto manje talijanskom i francuskom.

To što se o tim traumama, u ime toga da se ne otvara teško nasljeđe, nije razgovaralo u socijalističkom razdoblju, vratilo se kao bumerang u posljednjih 28 godina, ponajprije u vidu sveopćeg revizionizma i negacije antifašističke baštine.

Sve to bilo je popraćeno i ozbiljnim licemjerstvom države, koja je s jedne strane stavila Dan antifašističke borbe u službeni kalendar i Republiku Hrvatsku logično u Ustavu proglasila sljednicom ZAVNOH-a i SR Hrvatske, dok je s druge posve prešutila činjenicu uništenja preko tri tisuće spomenika antifašističkoj borbi i dala pravo građanstva otvorenom revizionizmu.

Hrvatsko društvo, kad je o Drugom svjetskom ratu riječ, nosi ozbiljne traume građanskog rata. Najsličnije španjolskom slučaju te nešto manje talijanskom i francuskom. To što se o tim traumama, u ime toga da se ne otvara teško nasljeđe, nije razgovaralo u socijalističkom razdoblju, vratilo se kao bumerang u posljednjih 28 godina, ponajprije u vidu sveopćeg revizionizma i negacije antifašističke baštine

Pravo građanstva koje je revizionizam stekao devedesetih, dovelo je danas do situacije u kojoj brojni akademici i dekani fakulteta potpisuju peticiju da se ustaški pozdrav uvede kao službeni u Hrvatsku vojsku i da se autori koji posve ozbiljno negiraju stvarni karakter Jasenovca tretiraju kao ozbiljni sugovornici, a dio njih radi u javnim institutima i na fakultetima.

Upravo takav, nimalo jednoznačan odnos same države prema pitanju antifašizma, stvara sasvim razumnu tjeskobu svakog 22. lipnja, kod uvjerenih antifašista i brojne dileme kod većine građana.

Navodimo to zbog nezanemarivih pokušaja države da naglasi važnost zajedničke borbe sa anglo-američkim saveznicima, kao neki dan na Visu, a istovremeno potpuno prešuti stvarni jugoslavenski kontekst partizanske borbe, mijenjanjem natpisa na spomenicima na tom istom Visu.

Stoga bi iskren razgovor o hrvatskom antifašizmu morao sadržavati nekoliko neprijepornih činjenica.

Prva je da je naša partizanska borba bila autentična borba protiv okupatora i domaćih kolaboracionista, ustaškog režima i četničkih snaga.

Druga je da je ta borba bila masovna i da ju je povela Komunistička partija Jugoslavije, ali su joj se priključili brojni građani koji nisu bili komunisti, pa i dijelovi HSS-a i SDSS-a.

Treća je da se radilo o zajedničkoj borbi svih naroda u Jugoslaviji, a u Hrvatskoj Hrvata i Srba.

Četvrta da je ta borba stvorila ZAVNOH i federalnu Hrvatsku, a samim tim i današnju Republiku Hrvatsku u svojim granicama.

Peto, da je rezultirala nevjerovatnim umjetničkim dostignućima i sviješću o značaju kulture te ljudskim žrtvama kao na Sutjesci.

Šesta, da su u njoj sudjelovali istinski hrvatski domoljubi, poput Vladimira Nazora i Jure Kaštelana, ostavivši nevjerojatna svjedočanstva o njoj.

Sve to bilo je popraćeno i ozbiljnim licemjerstvom države, koja je s jedne strane stavila Dan antifašističke borbe u službeni kalendar i Republiku Hrvatsku logično u Ustavu proglasila sljednicom ZAVNOH-a i SR Hrvatske, dok je s druge posve prešutila činjenicu uništenja preko tri tisuće spomenika antifašističkoj borbi i dala pravo građanstva otvorenom revizionizmu

Sedma, da je partizanskom borbom pokrenut proces modernizacije, urbanizacije i industrijalizacije zemlje, koja je iz zaostale i seljačke pretvorena u modernu socijalnu državu, uz nedostatak političkih sloboda.

I konačno, osma, kad govorimo o pozitivnom nasljeđu, ta da je sudjelovanje na strani antifašizma bio jedini mogući civilizacijski izbor te onaj izbor koji je, zbog brojnosti onih koji su se toj borbi priključili, onemogućio da se Hrvate generalno smatra ustašama i kolaboracionistima.

Deveta činjenica jeste da je ona ujedno bila dio brutalnog građanskog rata, na kraju kojega je pobjednička partizanska strana napravila grozan osvetnički zločin.

Deseta da se o tom zločinu, kao i o pravu na sjećanje poraženih nije govorilo u široj javnosti, što je doista rezultiralo brojnim obiteljskim traumama.

Kad bi ovih deset neupitnih činjenica bilo prihvaćeno u široj, posebno revizionističkoj javnosti, ali i jednoznačno unutar državnih institucija, društvo bi iskazalo potrebnu razinu zrelosti i bilo bi spremno otvoriti sve tabu-teme i trezveno porazgovarati o teškom nasljeđu.

Sve dok se to ne dogodi, Dan antifašističke borbe slavit ćemo s podijeljenim osjećajima i nesvjesni njegovog pravog značenja.

(Prenosimo s portala Telegram).

Još tekstova ovog autora:

• Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
• Vlada ustvari legitimizira fašizam
• Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
• Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
• Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
• Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
• Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
• Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
• Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
• Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma

» Svi tekstovi ovog autora