Ivana Šojat
Civilizacije su živa bića koja niču na prostoru u danom trenutku najpogodnijem za život. One rastu, šire se, apsorbiraju okolna bića i pojave, hrane se svojim podanicima, žeđaju za prostorom, s jedne strane gaze i pokoravaju, s druge uzdižu razinu spoznaje – svaka nova do nekih vlastitih, njoj dokučivih razina.
Oduvijek je bilo tako. Brojni su primjeri civilizacija koje su suvremenici smatrali neuništivima i vječnima, civilizacija koje su u dekadenciju zašle kao ljudi u starost koja je nezaobilazno, neizbježno predziđe smrti.
Htjeli mi to priznati ili ne, naša civilizacija je na izdisaju. Nije to samo dojam što ga oduvijek imaju svi kojima se čini da žive u najgora moguća vremena. Jer, naoružavanja, ratovi i ples po rubu fizičkog uništenja nisu znakovi sloma civilizacije.
Paradoksalno, a opet podrazumijevajuće, ratovi i civilizacije su u krvnom srodstvu, genetski su podudarni. Civilizacija mora opstati: milom ili silom, asimilacijom drugih ili ratom.
Cezar je u ime rimske civilizacije progutao Galiju koja je tad po mnogo čemu bila naprednija od Rima.
Rim je putovao prema kulminaciji, prema kulturološkom vrhuncu, u sjeni groblja svih njemu do tad poznatih neprijatelja koje je zatukao ili asimilirao u tišini, arhitektonskim blagodatima žive trgovine, po pedantno izgrađenim cestama, akvaduktima, kanalizacijama i podnim grijanjima, organiziranom zemljoradnjom i sitošću sjajne opskrbe svih provincija, naposljetku i igrama, veselim i krvavim.
Uzlazna putanja Rima je trajala sve dok je trajalo traganje za boljitkom i ljepotom, sunovraćanje je započelo svođenjem svega na kruh i igre. Više nije bilo drugog smisla. Samo kruh i igre.
I početak nove civilizacije na vratima. Na zgarištu jedne uvijek niče nova civilizacija. Suštinski drukčija, no koja uvijek nekako spašava suštinu ljudskih civilizacijskih stečevina.
Našu civilizaciju volimo nazivati zapadnom. Ona je svoj kvantni skok doživjela tehnološki, prvo polagano kroz prvu industrijsku revoluciju, a zatim strelovito, u posljednja tri do četiri desetljeća. Ostvarili smo gotovo sve o čemu je pisala znanstveno-fantastična literatura. Sve osim teleportacije i probijanja svjetlosnog zida.
Nismo doduše uspjeli ni eksploatirati kratkotrajne crvotočine u kontinuumu prostor-vrijeme, pa još ne možemo za jednog ljudskog života posjetiti susjedne galaksije. No to nas kolektivno ni ne zanima. Zato što smo se srozali.
Zanimaju nas sise, guzice i silikonom ili salom unakažene usnice starleta, zanimaju nas influenseri koji nas influensiraju ispraznošću, zanimaju nas predmeti koji drugima govore o našem statusu, važan nam je status, važna nam je fasada, ambalaža.
Važan nam je nogomet. Nogometaši su naši ambasadori, tako govore oni koji obustavljaju rad Sabora kako bi saborski zastupnici, umjesto da raspravljaju o proračunu, gledali nogomet i time dokazali da su domoljubi. Jer: oni koji ne prestaju raditi zbog utakmice ”mrze sve hrvatsko”.
Nogomet nas reklamira, također vele, dovode nam turiste od kojih živimo, pretvaraju nas u središnju točku turističkog svemira u kojem ljudi tragaju za rodnim kućama nogometaša i stadionima.
U Pariz turisti dolaze kako bi vidjeli kulturu, Versailles, Eiffelov toranj, Trijumfalnu kapiju, u Hrvatsku će, ako je vjerovati onima koji nogomet predstavljaju kao našeg glavnog, vrhunaravnog ambasadora, turisti dolaziti kako bi vidjeli stadione, obišli rodne kuće naših, vatrenih nogometaša.
Kuća Predraga Matvejevića nije važna, očigledno nitko više ni ne zna tko je bio Faust Vrančić, Slavoljub Penkala, Marin Getaldić ili Antun Gustav Matoš oko čije rodne kuće i njezine sudbine u Tovarniku su se dugo natezali.
Ništa više nije važno. Škole su prestale djecu organizirano voditi u muzeje, roditelji umjesto djece čitaju i pišu lektire, pa se čude zašto minoran postotak djece još zna uobličiti prosto proširenu rečenicu. Škole zato organiziraju prekid nastave zbog gledanja utakmice.
Važne su samo igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad.
Važne su igre. Osobito ako smo kolektivno, civilizacijski zbog novca izgubili obraz, pa te igre organiziramo i igramo u kraljevstvu izrabljivanja drugih ljudi, ponižavanja i ubijanja na poslu. Ali, te mrtve, potlačene i ponižene radnike, njihova tijela su s gradilišta uklonili prije početka igara. Pa ”puj pike, ne važi!”.
Mrtvi smrću prestaju biti ljudi, a svijet se mora zabavljati. Zabavljati. Kao u lunaparku, tonuti u ponor obasjan tisućama žaruljica. Kao na Adventu koji je prema predaji iznikao iz jedne štale u Betlehemu…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
- Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
- Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
- Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
- Da je zakon pisat’ lako, zakon bi pis’o sva’ko
- Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
- Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
- Civilizacijski se obrušavamo u ambis
- Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
- Od Bacha do Žmegača