autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Važno je imati žicu

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 26.10.2015. Leave a Comment

Glumačka situacija 1: Izveli ste djevojku na prvi spoj, i naručili ste si po bocu vina. Jer ste Francuzi, s’il vous plaît. Ona svoju nije ni otvorila, vi ste svoju dopola popili, i objašnjavate joj da volite hodati po žici. Što može poći po zlu?

Glumačka situacija 1: Izveli ste djevojku na prvi spoj, i naručili ste si po bocu vina. Jer ste Francuzi, s’il vous plaît. Ona svoju nije ni otvorila, vi ste svoju dopola popili, i objašnjavate joj da volite hodati po žici. Što može poći po zlu?

Ovisno o tome u kojem se dijelu svijeta nalazite, tjedan posred kojeg je pao 21. listopada 2015. godine probio vam je uši Robertom Zemeckisom i njegovim davno završenim serijalom Povratak u budućnost. Na kraju prvog (i jedinog dobrog) nastavka, smušeni znanstvenik Doc Brown odveo je Martyja McFlya i njegovu djevojku iz upravo aktualne 1985. trideset godina u budućnost – baš na taj, danas već minuli datum. I diljem medijskog spektra zapadnog kulturnog kruga nije bilo pametnjakovića koji nije krenuo usporediti Zemeckisovu izmaštanu budućnost sa stvarnim 21. listopadom 2015., ističući sličnosti i razlike neizbježne u svakom futurizmu.

Malo je tko, doduše, uspio istaknuti da je Povratak u budućnost II već 1989. godine, kad je objavljen, izgledao suštinski anakrono, ugušen kako redateljevim pretjeranim posezanjem za vizualnim efektima nauštrb priče (zašto je Michael J. Fox morao glumiti sve svoje potomke?), tako i nizom katastrofalnih dizajnerskih rješenja: ondje prikazana 2015. godina, sastavljena od svega najgoreg što je dizajn osamdesetih mogao ponuditi, vjerojatno je najružnija ikad osmišljena budućnost. Ta će mana utjecati na presudno velik dio Zemeckisove potonje karijere, uključujući i njegov aktualni, nostalgični povratak u prošlost.

Iako su mnogi pretpostavljali da je njegov pretposljednji film Let značio prekid s dugotrajnim oslanjanjem na efekte u prikazivanju svih elemenata filmske slike – od scenografije do glumaca – Put do slave dokazuje da Zemeckisova glavna medijska ljubav i dalje leži u slobodi koju mu podatnost digitalnog medija pruža. Odabravši za svoj predložak četrdesetak godina staru priču o Philippeu Petitu, hodaču po žici koji se 7. kolovoza 1974. nedopušteno prošetao između vrhova tornjeva Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, Zemeckis nalazi priliku za okušavanje u materijalu koji sâm po sebi primorava filmaša na izradu virtualne stvarnosti.

Koliko god Put do slave bio daleko od Polarnog ekspresa i nasljednika mu po motion capture tehnologiji, toliko je blizak tim filmovima po opsjednutosti koncipiranjem filmske fakture do posljednjeg piksela. Ne, ovo nije u cijelosti renderiran film, ali digitalna fotografija Dariusza Wolskog, klinički komponirana tako da svaki kadar ima najsnažniji mogući prostorni učinak u 3D tehnologiji, djelovala bi artificijelno čak i da Zemeckis nije odlučio selektivno ukloniti većinu boja iz dijelova radnje smještenih u Pariz. Taj se postupak priliči osamdesetima: ali do krajnosti ispeglan mizanscen i potpuna kontrola nad svim elementima scenografije, kostima i glumačkog ansambla nije samo fakturno antitetična sedamdesetima, nego i proturječna ideji filma.

: Glumačka situacija 2: Ma comme ça, svašta je pošlo po zlu! I sad morate pozvati u pomoć svoje savršeno vladanje francuskim – jer ste Joseph Gordon-Levitt, i jer nijedan, baš nijedan redatelj dosad nije shvatio koliki ste. A Sir Ben je

: Glumačka situacija 2: Ma comme ça, svašta je pošlo po zlu! I sad morate pozvati u pomoć svoje savršeno vladanje francuskim – jer ste Joseph Gordon-Levitt, i jer nijedan, baš nijedan redatelj dosad nije shvatio koliki ste. A Sir Ben je

Petitov se podvig dogodio upravo u kulminaciji dionizijske ere slobodarstva začete u bitništvu pedesetih i procvale u hipijevštini sedamdesetih – u eri tako kongenijalnoj francuskom joie de vivre da su marifetluci poput rastezanja žice između dviju visokih točaka neke znamenite građevine i hodanja po njoj nekako proistjecali iz samog njezinog duha. Za razliku od današnjih stuntova, sračunatih ili na privlačenje pozornosti viralnih medija, ili na podizanje svijesti o ovom ili onom cilju, Petitova hodanja po žici (a bilo ih je mnogo više nego što u ovaj film stane, što je sasvim u redu) bila su prije svega samo hodanja po žici. Nešto anarhično, nešto slobodno, nešto u čemu se ljudsko tijelo oslonjeno na najmanju moguću količinu materijalnog oslonca moglo doživjeti kao kratkotrajno stanište duše čije je pravo mjesto negdje na nebesima. Ako ste bili poetska duša, ili duša ulovljena duhom ili pak supstancom u entuzijazam tog doba, barem.

Zemeckisova krajnje kontrolirana režija cijelo vrijeme nastoji vizualno rekonstruirati taj doživljaj, ali budući da je samim svojim postupkom posve proturječna iskazanoj intenciji poruke, rezultat je i odviše sličan savršeno upakiranoj bombonijeri. A u ovoj se, za razliku od one Forrestove, uvijek zna što će se dobiti. Put do slave ima čudan odnos prema dvama elementima od kojih stvara svoju radnju: namjerno odustaje od svake neizvjesnosti dok gradi svoju napetost.

Neizvjesnosti nema ne samo zato što film očekuje od publike da unaprijed zna kako je Petit uspješno izveo pothvat: čovjek je, napokon, još i dan-danas slavan, i to ne samo među Baby Boomerima poput redatelja, dok je podosta skore 2008. godine dokumentarac o njemu osvojio Oscara. Ne, Zemeckis nam upravo ni sekunde ne dopušta da zaboravimo kako je protagonist njegova filma nakon svega prikazanog ostao živ i zdrav, a razlog tom ukidanju neizvjesnosti nadilazi puku redateljevu potrebu za kontrolom i zalazi u domenu potiskivanja tjelesnog dojma.

Put do slave je, naime, do te mjere nesnosan za gledatelje koji pate od najmanjih simptoma vrtoglavice da je Zemeckis očito u nekom trenutku koncipiranja konačnog djela shvatio da svoju publiku ne može pustiti da proživi pustolovinu Petita i njegovih malobrojnih suurotnika onako kako se dogodila – u linearnom slijedu događaja, gdje stupnjevanje izazova i opasnosti polako vodi prema kulminaciji koja umjesto u tragediju vodi u zen. To bi bio prikaz ove priče primjeren pojmu cinéma pur, i vjerojatno bi savršeno pristajao predlošku. Možda ne bi bio podnošljiv, možda bi multipleksima svejedno trebale vrećice za povraćanje, ali čak i uz takvu opasnost od nečisti, filmsko bi iskustvo čak i uz dominantnu autorovu kontrolu bilo posve čisto.

Ovako, prema svemu sudeći Zemeckis se jednostavno ustrašio krajnjeg efekta kojeg svi njegovi efekti i pomno isplanirani trodimenzionalni kadrovi imaju na gledatelja, te mu je odlučio pružiti oslonac tijekom cijelog trajanja filma, nit vodilju u vidu sigurnosne sajle. Oblikovao ju je putem samog lika Petita, koji počinje i završava film, te neumorno zalazi u svaki, pa i najsitniji detalj njegove faktografske radnje, putem svoje naracije – bilo u offu, bilo u izravnom obraćanju.

Glumačka situacija 3: Redatelj vam je rekao da stanete u scenografiju čiji prvi blok možda izgleda kao Downtown Manhattan, ali ostatak je prije Downtown Nova Gradiška, i zagledate se otprilike u vrh WTC-a. I cut! Kruh sa sedam kora

Glumačka situacija 3: Redatelj vam je rekao da stanete u scenografiju čiji prvi blok možda izgleda kao Downtown Manhattan, ali ostatak je prije Downtown Nova Gradiška, i zagledate se otprilike u vrh WTC-a. I cut! Kruh sa sedam kora

Tako u filmu nazivno posvećenom slobodi ne možemo izravno osjetiti tu slobodu: ona nam mora biti verbalno eksplicirana. U filmu posve izravno posvećenom oslobađanju od straha od visine moramo i više nego izravno čuti dociranje o uznesenju koje lišenost toga straha donosi. I u filmu namijenjenom gledanju u 3D-u i IMAX-u moramo trpjeti ublažavanja tog radikalno brutalnog doživljaja kroz odluku samog redatelja. Teško je gledati film u kojem se Philippe Petit odbija prošetati između tornjeva Svjetskog trgovačkog centra sa sajlom dok morate nositi tu sajlu.

Spomenuo sam Svjetski trgovački centar, famozni WTC? Žrtvu 9/11-a, Einstürzende Neubauten koji nam je namro krvavu povijest stoljeća koje traje, tako nepredvidivu s motrišta bilo Philippea Petita, bilo Martyja McFlya? Bilo mene kao klinca (oprostit ćete na digresiji, jednoj od možda već prečestih u ovoj kolumni, iako i ovaj put neizbježnoj) koji je desetljeće i pol nakon Petita trčkarao sjevernim tornjem WTC-a u potrazi za dizalom do vrha pred kojim se ne proteže red i otkrivao da se po Blizancima svašta, doslovce svašta, može raditi bez nadzora. To je bilo 1987. godine, otprilike na pola puta između svjetotvornog hoda po žici i svjetorazornog zalijetanja.

Eh. Veći razlog od same reinscenacije Petitova hoda, slutim, Zemeckisu je bila prilika da iznova utjelotvori tornjeve WTC-a kao normalan dio panorame New Yorka, onako kako ih je doživljavao svatko tko je u Centar Svijeta (nisam američki imperijalist, puj puj, ali što ja mogu kad taj grad to jest u svakom objektivnom pogledu) stupio bilo kad u završnoj četvrtini dvadesetog stoljeća. Bez imalo vraćanja u budućnost, gdje oni strašno, nepojmljivo strašno postaju ruševine u čijem se smaku survavaju nade prijašnje ere: ne, u životu, minuciozno obnovljenom, gdje su oni onoliko normalan reper juga iz svakog kutka Manhattana kao što je sljemenski toranj normalan reper sjevera iz svakog kutka Zagreba, u životu gdje se vandalizam vezan uz WTC svodi na čovjeka spremnog na životnu kušnju zbog hedonističke ljepote, a ne zbog fundamentalističke osvete.

Sva takva čitanja Puta do slave na svu su sreću jednostavno upisana u fakturu samog filma i nijednom eksplicirana kroz nametljivu naraciju dobrog, dragog, životu i hrabrosti odanog Petita, tako sveprisutnog u ostatku cjeline. Ona su, istodobno, imanentna svakoj odluci da se uopće pristupi gledanju filma: slutim da je razmjerna nevoljkost publike da kupi ulaznicu za ovaj film prilikom premijernog prikazivanja u SAD-u u jednakoj mjeri uvjetovana nevoljkošću suočavanja s ljepotom negdašnjeg WTC-a kao i odbijanjem trčanja na povraćanje u današnje WC-e.

Da je Zemeckis bio tek mrvu hrabriji, tek mrvu vjerniji Petitovoj pouci koju se tako svesrdno trudio prenijeti, mogao je stvoriti prvi neuništivi art-film gledljiv jedino u uvjetima koje današnja 3D/IMAX tehnologija pruža. Ovako, uz naraciju, uz pomoćnu sajlu, on stvara tek djelo koje nas podsjeća na doba kad je nebo bilo čovjeku dohvatljivo, a da nas ne sili na ustajanje iz udobne fotelje i odustajanje od kole i kokica za ljubav iskustva. Ako Put do slave i pravi taj jedan jedini suštinski kiks na putu do publike, onda je to tek dobrohotan, susretljiv kiks.

Glumačka situacija 4: Kut tornja je izrađen kao set, sve ostalo je zeleni ekran, Zemeckis zna što radi. Godinu dana potom, na projekciji, doista je tako: ooh bez la la, pa netko doista ima žicu za pričanje ove priče! Ili… ima li?

Glumačka situacija 4: Kut tornja je izrađen kao set, sve ostalo je zeleni ekran, Zemeckis zna što radi. Godinu dana potom, na projekciji, doista je tako: ooh bez la la, pa netko doista ima žicu za pričanje ove priče! Ili… ima li?

Bez tog kiksa – da ponovim, bez Petitove naracije, pripovijedane s baklje Kipa Slobode, što baš i neće nikome tko pati od vrtoglavice smanjiti doživljaj – Put do slave bio bi neopjevano remek-djelo stoljeća u rangu Savjetnika Ridleyja Scotta: a i ovako je jedan od vrhunskih filmova naših dana, uz Dramamine prepisan prema potrebi. Ako već konsenzus svjetskih kritičara tvrdi da je Vrtoglavica najbolji film svih vremena, onda molim lijepo, izvolite.

Još tekstova ovog autora:

  • Preveliki da propadnu
  • Kralj. Blijedi Kralj.
  • Exsultate justi
  • Sila se nudi
  • Za Lisu
  • Exsultate justi
  • Uzurpiranje revolucije
  • Kralj. Blijedi Kralj.
  • Grimizna glina
  • Čovjek koji je pao na Mars

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print
  • Email

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: "Povratak u budućnost", "Put do slave", "The Walk", 21. listopad 2015, 3D, CSI: Multiplex, efekti, IMAX, Philippe Petit, Robert Zemeckis, Vladimir Cvetković-Sever, WTC

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Popravljamo uspomene

    Popravljamo uspomene

    boris-dezulovic
  2. Glava u toplom

    Glava u toplom

    viktor-ivancic
  3. Nova klasa

    Nova klasa

    marinko-culic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Smeće kraj spomenika

    Smeće kraj spomenika

    igor-mrkalj
  2. Otkriven nakon potresa

    Otkriven nakon potresa

    vladimir-jurisic
  3. Jedna rijeka, dvije politike

    Jedna rijeka, dvije politike

    paulina-arbutina

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se
loading Cancel
Post was not sent - check your email addresses!
Email check failed, please try again
Sorry, your blog cannot share posts by email.