Svjetlana Hribar
Četvrt stoljeća nakon rata u kojem se na najgori način raspala Jugoslavija, na prostoru bivše države ne prestaje potpirivanje mržnje i nesnošljivosti. I dok mediji i političke struje ne propuštaju nijednu priliku da nas podsjete ”što su nam oni drugi radili”, neki ljudi na ovim istim prostorima, već dvadeset godina liječe ratne rane knjigom koja govori kako u zlu vremenu ima i bilo je – dobrih ljudi!
Radi se o knjizi Svetlane Broz, beogradske liječnice koja je kao volonterka 1992. godine krenula u Bosnu kako bi kao kardiolog pružala medicinsku pomoć običnim ljudima, bez obzira na nacionalnost i vjeru.
Razgovarajući s pacijentima, našla se u vrtlogu životnih priča koje nisu bile crno-bijele kao u medijima, već su otvarale prostore ljudskosti. U tim teškim vremenima ljudima je bilo najdragocjenije baš to što su im pomoć pružili ljudi druge vjere! To su najviše isticali pripadnici svih triju nacionalnosti.
”Te prve iskre nade da i u najvećem zlu postoji ljudsko dobro, neovisno o Bogu kojem se neko moli, razbuktale su u meni potrebu da, za kratko, odložim stetoskop i uzmem kasetofon da bih zabeležila autentične priče pripadnika sve tri etničke grupe”, piše u predgovoru svojoj knjizi ”Dobri ljudi u vremenu zla” autorica Svetlana Broz.
Dok u Bosni ide šesto izdanje, uz prijevode i predstavljanja diljem svijeta, ova knjiga sasvim je nepoznata u Hrvatskoj unatoč nepostojanju jezične barijere, a tek ove godine njeno prvo izdanje stidljivo se probilo na srpsko tržište knjiga
Dok u Bosni ide šesto izdanje, uz prijevode i predstavljanja diljem svijeta, ova knjiga sasvim je nepoznata u Hrvatskoj unatoč nepostojanju jezične barijere, a tek ove godine njeno prvo izdanje stidljivo se probilo na srpsko tržište knjiga.
Razlozi zbog kojih u Hrvatskoj i Srbiji nije popularno priznati da je i u našem ratu bilo ljudi, druge vjere i nacije, koji su nesebično pomagali često riskirajući i vlastiti život, jest što takva istina ne odgovara nacionalističkim politikama i svima onima koji se mržnjom održavaju na vlasti!
Osim toga, ništa manje mrsko – i na prostorima Hrvatske i Srbije – ne odzvanja ni prezime Broz!
Autorica knjige koja je – sakupljajući životne pripovijesti nepoznatih ljudi sva tri etniciteta u Bosni – riskirala život, Titova je unuka. A to u javnosti ove dvije države, priznat ćete, nije dobra referenca, iako je Svetlana Broz liječnica, nije političarka, ako se mirotvorstvo i građanska hrabrost ne smatra politikom!
Ovih dana, zahvaljujući udruzi HOMO iz Pule, a u povodu Međunarodnog dana ljudskih prava, knjiga ”Dobri ljudi u vremenu zla” predstavljena je u Puli, Fažani i Umagu, a u organizaciji Saveza antifašističkih boraca antifašista RH i u Zagrebu – u prisustvu autorice Svetlane Broz i sarajevskog, redatelja, književnika i kritičara Gradimira Gojera koji je dijelove ove knjige postavio na kazališnu scenu.
U knjizi je objavljeno devedeset ljudskih priča koje sve redom govore da i u najžešćim sukobima i najvećim manipulacijama, neki ljudi – ostaju ljudi. Zahvaljujući njima, mnogi su preživjeli ovaj strašan rat na kraju dvadesetog stoljeća, koji se vodio podjednako oružjem koliko i ratnom propagandom.
U knjizi su priče ljudi čije su stambene zgrade preko noći osvanule na prvoj crti fronta, koje je rat u Sarajevu zatekao bez ikakvih zaliha hrane i koji su preživjeli godine opsade zahvaljujući susjedima i nepoznatim ljudima koji ih nisu pitali koje su vjere…
U knjizi su priče onih koji su svakodnevno izlazili na ulice, trčali pod snajperskim mecima i brinuli o drugima, a na tom pogibeljnom, svakodnevnom putu su im pomagali nepoznati ljudi; tu su i priče onih koji tokom cijele opsade grada nisu napustili svoju zgradu.
I dok se u gradu moglo živjeti ilegalno, na selu se sve znalo! Svetlana Broz piše kako nigdje nitko nije rekao da su ratne napade započeli susjedi, uvijek je, tvrde, počelo ”izvana”. Ali kad je počelo – bilo je strašno, bez obzira na čijem se etničkom području događalo…
U logorima, u razmjenama, u zbjegovima, u progonima, vrlo često su se našli ljudi koji su žrtvama pomagali… Dirljive su do suza te priče.
Ovih dana, zahvaljujući udruzi HOMO iz Pule, a u povodu Međunarodnog dana ljudskih prava, knjiga ”Dobri ljudi u vremenu zla” predstavljena je u Puli, Fažani i Umagu, a u organizaciji Saveza antifašističkih boraca antifašista RH i u Zagrebu – u prisustvu autorice Svetlane Broz i sarajevskog redatelja, književnika i kritičara Gradimira Gojera koji je dijelove ove knjige postavio na kazališnu scenu
Sudbine nekih ljudi u ovoj knjizi, imaju dodira i s našom aktualnom stvarnošću. U jednoj priči spominje se sarajevski liječnik, Hrvat, koji je cijeli rat proveo na Grbavici (dakle, u srpskom entitetu) i – mada 80-godišnjak – brinuo o Muslimanki, koja je zbog operiranog tumora na mozgu trebala stalne injekcije i medicinsku skrb.
Prateći njenu priču, doznajemo da je spomenuti liječnik, tijekom drugog svjetskog rata u Zagrebu, uz svog sina prihvatio dječaka iz sirotišta koje su držale časne sestre. Taj dječak je vjerojatno bio jedno od djece iz pravoslavnih sela, koje je iz Jasenovca spasila danas nam bliska Diana Budisavljević. Imao je sreću pronaći svoju biološku obitelj, ali je zauvijek ostao vezan uz one koji su ga othranili kao svojega.
Muslimanka čiju priču donosi knjiga ”Dobri ljudi u vremenu zla”, o liječniku koji joj je spasio život i kojeg smatra ocem, kaže: ”On ima troje djece: jednog Hrvata, jednog Srbina i jednu Muslimanku… ”
Svetlana Broz snimala je na kasetofon priče o dobrim ljudima od 1993. do kraja rata. Bojala se da bi joj snimljeni materijal netko mogao ukrasti, skrivala je kasete u automobilu, a onda joj se to dogodilo usred Beograda: Kad je knjiga, 1997.godine već bila u zahuktaloj fazi, netko joj je provalio u kuću i ukrao čitav materijal. Ostala su samo četiri svjedočenja, koja su u tom trenutku bila na prepisivanju kod daktilografkinja…
– Tada sam shvatila važnost teme koje sam se poduhvatila… Bila sam u šoku, u depresiji, pitala sam se što ću reći tim ljudima koji su mi ”otvorili dušu” i željeli da se priče o njihovim spasiocima sačuvaju, prošire… Znala sam da drugi put to ne bi mogli ponoviti…
Odlučila sam se za ”nove ljude”!
Već je bio mir, Bosna je bila još razrušena ali se lakše putovalo. Snimala sam i stalno presnimavala snimljeno, slala u inozemstvo, kako bih osigurala materijal, sve u strahu da će mi ga netko ponovo oteti. Nije se dogodilo. Snimila sam svjedočenja stotinu ljudi, a objavila devedeset priča, u kojima su i one četiri iz prvog bilježenja.
Zašto baš devedeset priča?
Ja sam medicinar i znam da je broj trideset prvi statistički značajan broj. Ispod trideset se ne računa!
Imala sam tri entiteta o kojima sam pisala, iz svakog sam odabrala trideset ljudskih sudbina kako bih pobila svaki pokušaj da se kaže kako su ti dobri ljudi bili slučajnost i sporadična pojava. Čak i najgori nacionalisti nisu migli reći da je knjiga nebitna zbog malog broja primijera…
Pada u vodu i Miloševićeva teza o ”vekovnoj mržnji naših naroda koja je uzrokovalo rat”, jednako kao i Tuđmanova tvrdnja za potrebom humanog preseljenja… Neprijatelj je bio politička projekcija.
U vrijeme kada je odlučila kao liječnik volonter otići u Bosnu, Svetlana Broz živjela je s desetogodišnjom kćerkom Sonjom, koja joj je odmah rekla da želi ići s njom. Na objašnjenje da ”rat nije za djecu”, Sonja je imala protuargument da ”i tamo žive nečija djeca”!
U knjizi je objavljeno devedeset ljudskih priča koje sve redom govore da i u najžešćim sukobima i najvećim manipulacijama, neki ljudi – ostaju ljudi. Zahvaljujući njima, mnogi su preživjeli ovaj strašan rat na kraju dvadesetog stoljeća, koji se vodio podjednako oružjem koliko i ratnom propagandom
– Povela sam ju sa sobom. Sonja je vidjela i razumjela što je rat. Sazrela je prije svoje generacije, što nije uvijek loše. A djeca kod kojih je noćila, mislila su da taj rat možda i nije tako strašan, kad netko iz Beograda dolazi k njima…, kaže Svetlana Broz, opisujući i jednu neugodnu situaciju u kojoj su se našle, prigodom povratka.
-Na granici nas je zaustavio vojnik i pitao za dokumente. Imala sam svoju ličnu kartu, ali nikakav dokument za Sonju. Čak ni zdravstvenu iskaznicu – rekla sam mu da sam liječnik i da sa sobom nosim potrebne lijekove, ako zatreba. Kad smo odlazile, nisam mislila da idemo u inozemstvo – to je bila naša zemlja…
Ali vojnik nije htio propustiti Sonju. Rekao je neka idem, ali bez nje, a kako to nije dolazilo u obzir, dugo smo raspravljali, da bi na kraju on rekao: ”A možda se ona zove Selma, a ne Sonja!”
Na to se ona, sa suvozačeva sjedišta, bacila preko mene i viknula: ”Pa što ako se zovem Selma?!?”
Dva sata nas je držao na granici i na kraju pustio.
Knjiga ”Dobri ljudi u vremenu zla” objavljena je prvi put 1999. godine, a do 2005. godine uslijedilo je još pet izdanja u kojima nije promijenjeno ni jedno ime, iako su oni koji su u svjedočenjima prozvani kao zločinci – to tražili!
Knjiga je objavljena na poljskom, engleskom, francuskom i u španjolskom prijevodu, a autorica je govorila o temi knjige na čitavom nizu sveučilišta u svijetu.
– Započela sam svoj put predavača 2000. godine na Harwardu, dakle od najvišeg nivoa, a trebala sam započeti s vrtićima, što sam također radila u Italiji i Bosni, kasnijih godina.
Svuda sam imala priliku vidjeti da i studenti, i njihovi profesori (jer u inozemstvu i profesori dolaze na predavanja, ne misle da sve znaju!), našu ratnu stvarnost razumiju samo općenito. A onda su, iz tih predavanja, shvatili da sve nije bilo baš onako kako su saznavali iz medija. Najteže im je bilo prihvatiti da su naši ratni vođe – bili prijatelji, da su se sastajali i dogovarali…
Nakon objavljivanja knjige ”Dobri ljudi u vremenu zla”, Svetlana Broz napustila je Beograd i preselila u Sarajevo. Bio je to čin bunta protiv sredine koja nije priznavala svoj dio krivnje:
– Izdržala sam sve: i provalu u stan, i policijska ispitivanja, i “ničim izazvanu” NATO intervenciju 1999. godine – svo sam to vrijeme provela u Beogradu. A onda više nisam mogla!
Svetlana Broz snimala je na kasetofon priče o dobrim ljudima od 1993. do kraja rata. Bojala se da bi joj snimljeni materijal mogali ukrasti, skrivala je kasete u automobilu, a onda joj se to dogodilo usred Beograda: Kad je knjiga, 1997.godine već bila u zahuktaloj fazi, netko joj je provalio u kuću i ukrao čitav materijal
Nisam mogla više živjeti s ljudima koji nisu svjesni svog udjela u ratu i ne priznaju što je Milošević napravio ljudima u regiji.
Odselila sam u grad koji smatram najvećom žrtvom ovog rata, grad čiji su stanovnici svojom patnjom u opsadi, glađu i oduzetim životima, zaslužili da im se oda priznanje.
I nisam požalila!
Ovako govori Svetlana Broz, autorica knjige ”Dobri ljudi u vremenu zla”.
Dolaskom u Sarajevo, ona osniva nevladinu organizaciju GARIWO Sarajevo na čijem je čelu, započinje program edukacije o građanskoj hrabrosti i osniva Nagradu Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti. Autorica je 40 kratkih dokumentarnih filmova o laureatima Nagrade Duško Kondor.
Da se dobre ljude ne zaboravi!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Opravdano odsutan, je još uvijek tu, živ
- Riječka Opera industriale
- Auschwitz nije pao s neba!
- Titula EPK kao zamašnjak budućih događanja
- Rijeka, prijestolnica industrijske arhitekture
- Eva i Rajko Grlić: Dva života i još neki oko njih
- Starinska dvorana sa skučenom blagajnom
- Svaki dan u džungli – bez mačete!
- Dušan Prašelj: Golema energija i ljubav za primorski melos
- Kad naslov ubije temu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.