Veličanstveni Poskokovi

(Opaska uredništva: Prvo poglavlje romana ”Veličanstveni poskokovi”, nastavak ”Čuda u Poskokovoj Dragi”, objavljeno ovih dana u izdanju Hena Com iz Zagreba, poziv je da ga nabavite i uživate jer vas Tomić, pardon, ”Ante Tomić Veličanstveni”, kako je napisao Ivo Stivičić, “Sve ono što je Ante Tomić dosad napisao – romani, priče, filmski scenariji, kazališne drame, i posebno tjedne kolumne – bilo je trasiranje puta za ovaj roman. ‘Veličanstveni Poskokovi’ su puna mjera Tomićeve zrelosti u kojoj je hrabrost jedna od njegovih najprepoznatljivijih odlika.

 

Ante Tomić je pisac jednostavnoga sloga, a slojevite i jake osobnosti. Njegov duhovni hod ‘s brijega na brig’ i natrag ‘s briga na brijeg’ dramatski je uvjerljiv i koloritno složen. Čist je, kratak i jasan, a kreiranje intriga preporuka je za scensku interpretaciju. Potkupljivi, lažljivi, pokvareni, kriminalno i mafijaški organizirani Poskokovi tijelom su naši, ali Tomićev je glas uteg na vazi našega boljeg duha.”)

 

***

Muškarac je zatvorio vrata za sobom i uključio džepnu lampu, a na snopu slabog svjetla ukazalo se bijedno, nečisto predvorje nekadašnje sanitarne ustanove, natrula i naherena vrata ispala iz šarki i zidovi išarani razvratom i niskostima. Oprezno gacajući kroz vodu ušao je u prostoriju s pisoarima i iz nje u drugu kabinu slijeva, podigao svjetlo lampe i uzeo šapatom brojati pločice od stropa naniže

 

Krajem travnja, već kad se činilo da je zima iza nas, hladna fronta spustila se sa sjeverozapada Europe i u Zagrebu je čitav tjedan gotovo bez prestanka kišilo. U Gorskom kotaru čak je pao snijeg, prometni pravac Oštrovica – Kikovica bio je zatvoren za kamione s prikolicom. Nekolicina građana koji su se te bezvoljne, sumorne i vlažne nedjeljne večeri zatekli na Trgu bana Jelačića nisu se ni osvrnuli za muškarcem u otrcanoj zelenoj jakni, s kapom od smeđeg samta, što se pognut zaklanjao slomljenim crnim kišobranom.

 

Po izgledu je mogao biti prosjak, sakupljač plastične ambalaže, bivši zatvorenik ili bezumnik otpušten iz duševne bolnice, jedan od onih što od tko zna koje svoje nevolje lutaju mokrim velegradskim pločnicima. Rijetki su se prolaznici ukrcavali u jarko osvijetljena tramvajska kola i nitko nije primijetio i našao neobičnim kada je ovaj na kraju Trga kratko, sumnjičavo pogledao lijevo i desno i hitro skrenuo u podzemlje, niz stepenice odavno zatvorenog javnog nužnika. Nikoga nije bilo da svjedoči kad je on otključao lokot na lancu, gurnuo željezna vrata i ugazio u crnu lokvu i smeće.

 

Muškarac je zatvorio vrata za sobom i uključio džepnu lampu, a na snopu slabog svjetla ukazalo se bijedno, nečisto predvorje nekadašnje sanitarne ustanove, natrula i naherena vrata ispala iz šarki i zidovi išarani razvratom i niskostima. Oprezno gacajući kroz vodu ušao je u prostoriju s pisoarima i iz nje u drugu kabinu slijeva, podigao svjetlo lampe i uzeo šapatom brojati pločice od stropa naniže.

 

Kad je došao do sedmog keramičkog kvadrata, na kojemu je ruka nepoznatog pohotnika napisala veoma nepristojnu opasku o spolnim navikama stanovite Mladenke, s jedne strane ga je vrhovima prstiju čvrsto utisnuo možda pola centimetra u zid, zatim pustio, a on je poskočio i otvorio se kao prozorčić, otkrivajući plitku malenu nišu s brojčanikom. Čovjek je utipkao sedmeroznamenkastu šifru i negdje u betonu nešto je triput škljocnulo.

 

Sekundu ili dvije kasnije stražnja se stjenka kabine uz jedva čujan cvilež otvorila, a iza nje ukazala prostorija po svemu različita od mračnog, prljavog klozeta, velika podzemna dvorana sa zidovima u orahovini, ulaštenim parketom s intarzijama i posred svega, ispod niza kićenih kristalnih lustera, dugačak konferencijski stol okružen udobnim kožnim naslonjačima. Na daljem kraju stola, pod širokim krugom svjetlarnika, jedinim izvorom prirodnog svjetla ovdje, već je netko sjedio. Spustio je novine i preko naočala pogledao pridošlicu.

“A sin ti?” zanimalo je dalje nadbiskupa. “Koliko je ono njemu, trideset?” “Trideset dvije.” “Pa što ga ne ženiš?” “Što ne ženiš ti svoga?” lecnuo se Poskok. “Moj još nije ni diplomirao”, rekao je nadbiskup Lovrić uvrijeđeno

 

“Uranio i ti”, dobacio je zagrebački nadbiskup, dok je Tomislav Poskok otresao kišobran, objesio jaknu i zatvorio za sobom. “Baš čitam da ti je sin u ljubavnoj vezi s nekakvom pjevačicom, kako se ovo zove…”

 

“Ne spominji mi ni nju ni njega”, uzdahnuo je gorko Poskok spuštajući se u naslonjač nasuprot nadbiskupu.

 

“Daisy”, našao je crkveni velikodostojnik ime u novinama. “Nije me briga, ti si mu otac, ali isto je mogao naći našu curu.”

 

“Ma, naša je, Dragica se inače zove, a to joj je, onako… umjetnički”, objasnio je Poskok mrzovoljno.

 

“A sin ti?” zanimalo je dalje nadbiskupa. “Koliko je ono njemu, trideset?”

 

“Trideset dvije.”

 

“Pa što ga ne ženiš?”

 

“Što ne ženiš ti svoga?” lecnuo se Poskok.

 

“Moj još nije ni diplomirao”, rekao je nadbiskup Lovrić uvrijeđeno.

 

Tu se razgovor među njima dvojicom na nekoliko trenutaka u nelagodi zaustavio. Tomislav Poskok, najbogatiji čovjek u zemlji, čije se prezime kočilo iznad ulaza stotina dućana, vlasnik mljekara, mesnica, klaonica, punionica vode i beskrajnih hektara poljoprivrednih dobara, zagledao se u niz uljanih portreta koji se pružao čitavim jednim zidom prostorije u kojoj se više od dvije stotine godina okupljaju najmoćniji muškaraci u Hrvatskoj.

Proizvodnja prve naše atomske bombe u skrivenom pogonu Petrokemije u Kutini, izgradnja Novog Zagreba, Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog jezika, Hrvatsko proljeće, slom Hrvatskog proljeća, programi stabilizacije, devalvacije valute, privatizacije poduzeća, pravci autocesta, javno-privatna partnerstva, dobitnici književnih nagrada, nove pjevačice grupe Magazin, Dinamova osvajanja nogometnih prvenstava… sve se tu utvrđuje

 

Upravo preko puta, poviše svoga dalekog i, po Poskokovom sudu, bezvrijednog i nedostojnog nasljednika Lovrića, u ljubičastom je ogrtaču, s velikim križem preko prsiju, visila slika presvetog Maksimilijana Vrhovca, koji je krajem osamnaestog vijeka ispod centralnog zagrebačkog trga dao sagraditi ovu prostoriju. Legenda kaže da su svim graditeljima, od glavnog majstora do najmanjeg tesarskog šegrta, po završetku posla bili odrezani jezici.

 

Velika dvorana Bratstva hrvatskog zavjeta tunelima je povezana s Kaptolom i Banskim dvorima, a naknadno su, u drugoj polovici dvadesetog vijeka, više kao izlaz u nuždi, probijena vrata prema javnom zahodu. Naraštajima već o njezinom stanju, o popravcima namještaja, bojanju zidova, čistoći, ventilaciji i toplini koja i sad širi iz zapaljenih hrastovih cjepanica u širokom kamenom kaminu, brinu pripadnici jedne gornjogradske obitelji besprijekornog ugleda, nepokolebljivog patriotizma i stamene katoličke vjere. Tajnu njezinog postojanja otac na samrti prenosi najstarijem sinu.

 

Premda tek nekolicina zna za ovo mjesto, iz njega se, dobro ili loše, usmjerava povijest našeg naroda. U Velikoj dvorani Bratstva hrvatskog zavjeta utanačena je konačna verzija Hrvatsko-ugarske nagodbe, Ilirski pokret u njoj je osnovan, tu su se birale strane u svjetskim ratovima, tu smo se i udruživali i razilazili sa Srbima, Vlatko Maček je tu dobio posljednje upute prije potpisivanja sporazuma s Dragišom Cvetkovićem, tu je odlučeno da Nazor ode u partizane, a Krleža stane na čelo obnovljenog Leksikografskog zavoda.

 

Proizvodnja prve naše atomske bombe u skrivenom pogonu Petrokemije u Kutini, izgradnja Novog Zagreba, Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog jezika, Hrvatsko proljeće, slom Hrvatskog proljeća, programi stabilizacije, devalvacije valute, privatizacije poduzeća, pravci autocesta, javno-privatna partnerstva, dobitnici književnih nagrada, nove pjevačice grupe Magazin, Dinamova osvajanja nogometnih prvenstava… sve se tu utvrđuje.

 

Umirovljenici koji bistre prilike u zemlji šetajući s kraja na kraj Trga, kolporteri što izvikuju naslove i ljubavni parovi što se sastaju kod spomenika slavnom državniku i vojskovođi, ulični pjevači i prodavači peciva, nitko od njih ni ne naslućuje da se sve ono zaista važno u Hrvatskoj dogodilo i događa se voljom dvadesetak političkih, gospodarskih, kulturnih, sudskih i crkvenih uglednika, koji se jednom u mjesecu nalaze ispod njihovih nogu. Prolaznici što se zaustave počinuti uz vodu Manduševca ni u snu ne bi pomislili da je dno fontane odozdo prozirno i da sjede iznad svjetlarnika jedne raskošne sale u kojoj se, možda baš ovog trenutka, odlučuje i o njihovoj sudbini.

“Vidi, nego kako”, složio se Tomislav Poskok. “Sve On vidi. Vidjet će valjda i onu malu gluhonijemu časnu benediktinku. Sunce milo, evo i sad mi suze dođu, nema jada koji nije legao na nju.” Nadbiskup se zbog nečega odjednom zaškarpunio i zamukao

 

Travanjske nedjelje kojom počinje naša priča Tomislav Poskok tu se, mimo redovnog okupljanja članova Bratstva hrvatskog zavjeta, našao s nadbiskupom i premijerom, da zatraži njihovu pomoć u kupovini većinskog paketa dionica najvećeg slovenskog trgovačkog lanca, rizičnom podvigu koji bi mu, prođe li sve kako treba, pomogao u stabiliziranju njegovog poslovnog imperija ozbiljno zaljuljanog velikom svjetskom financijskom krizom.

 

“Ej, vas dvojica”, rekao je premijer kad je došao malo prije osam. “Ne zamjerite, htio sam vidjeti početak Dnevnika.”

 

“Šta kažu?” upitao je Poskok.

 

“A ništa, opet bi me hapsili.”

 

“Dat će Bog, jednom će im se i posrećiti.”

 

Premijer Meter vedro mu je namignuo i dobacio:

 

“Tetka ti je poručila da joj se javiš.”

 

Luka Meter i Tomislav Poskok bili su rođaci, sinovi dvije sestre iz jednog krševitog ubogog selu u Dalmatinskoj zagori.

 

“E, ne bi tako u crkvi ostavio”, rekao je tada zlovoljno nadbiskup, koji je zabačene glave gledao put svjetlarnika, gdje je netko upravo za sreću bacio novčić u fontanu. Na nekoliko trenutaka trojica uglednika znatiželjno su se zapiljila u crne kružiće kovanica rasutih na plavoj staklenoj plohi iznad njih.

 

“Je li ono netko bacio pet kuna?” primijetio je Poskok.

 

“Gdje?”

 

“Tamo, gledaj”, pokazao je prstom uvis, “sasvim desno, uz rub.”

 

“Duše mi, pet kuna”, potvrdio je Lovrić kivno.

 

“Pa kad kažu da narod nema para”, odmahnuo je premijer. “Ali, neka! Neka oni imaju, to je dokaz da mi valjano radimo svoj posao.”

“O, mamicu vam…!” uzdahnuo je Tomo Poskok, pružio se u naslonjaču i zabacio glavu razmišljajući, dok je premijer nastavio objašnjavati kako će operaciju realizirati preko dvije lihtenštajnske off shore kompanije koju će on i nadbiskup osnovati s jednakim udjelom u vlasništvu, u velikoj tajnosti, razumije se, jer ni Kaptol ni Vlada službeno ne smiju imati ništa s ovim…

 

Poskok je odobravajući kimnuo na Meterovo ponosno služenje dobru građana, ali je nadbiskup, poznati škrtac, svejedno ostao neutješan.

 

“Tomo, vidi, ono tvoje…”, prešao je tada Meter na stvar zbog koje su se njih trojica sastali. “Nemoj se ljutit, ali ja to ne mogu napravit. Ni Lovrić ni ja. Ne pod uvjetima koje ti predlažeš. Imovina kojom jamčiš za pare koje bi posudio naprosto je… jebi ga, sranje.”

 

“Luka, nemoj”, rekao je Poskok, “tu je dvjesto tisuća kvadrata.”

 

“Pod hipotekom”, naglasio je nadbiskup Lovrić.

 

“Pod hipotekine hipoteke hipotekom”, dodao je Meter. “Mi bismo bili valjda šesnaesti u redu da se naplatimo od toga terena ako ti propadneš. Da topla kuja dođe u šinteraj, ne bi se oko nje skupilo džukela koliko ti imaš vjerovnika za dvjesto tisuća kvadrata skladišta na periferiji. A i ovo drugo što nudiš, ajmo po duši, znaš i sam, da vrijedi, dobio bi pare u banci i ne bi u nas pitao.”

 

Tomislav Poskok načas je zamišljeno naškrubio usne.

 

“Ne možete mi to napraviti”, kazao je. “Nakon svega što sam učinio za vas, nije fer, ljudi. Luka, majku mu, bez mene ne bi dobio drugi premijerski mandat. Nikad većinu ne bi imao da ti ja, iz svog džepa, nisam kupio ona dva kretena iz Pučke stranke, jednome dao novog Passata, a drugome, sjećaš se što je pitao – zvono?”

 

“Župniku je obećao zvono”, potvrdio je premijer.

 

“Zvono sa svojim imenom ugledni zastupnik darovao crkvi. I sad za njegovu dušu zvoni, a ja, ja ga lično naručio, platio i lijevanje i montažu. Šta vi mislite, presveti”, okrenuo se biznismen crkvenom čovjeku, “vidi li dobri Bog na nebesima da to nije njegovo zvono?”

 

“Sve On vidi”, rekao je teološki autoritet učeno.

 

“Vidi, nego kako”, složio se Tomislav Poskok. “Sve On vidi. Vidjet će valjda i onu malu gluhonijemu časnu benediktinku. Sunce milo, evo i sad mi suze dođu, nema jada koji nije legao na nju.”

 

Nadbiskup se zbog nečega odjednom zaškarpunio i zamukao.

 

“Tomo, nemoj tako”, umiješao se Meter. “Pomogli bismo ti, kao što smo uvijek pomagali. Svoji smo, Bože dragi, ali to što pitaš, te pare… Puno je, brate! Puno tražiš, a garancije su ti nikakve. Da ponudiš štogod drugo, ozbiljnije… Ne znam…”

Nadbiskupa i premijera, kako se čini, nije grijao takav patriotski žar, ali nisu ni sasvim razočarali Tomu Poskoka. Imao je već čast vidjeti kakva je gramziva mala gnjida presveti Lovrić, a i rođu Luku je znao kao besramnog lupeža i, kad se sve zbroji, nije uistinu prošao gore nego je mislio da će proći. Ostao je samo onaj poznati gorak osjećaj prevarenosti, ali on bi ga, shvaćao je, jednako mučio i da je bio uspješniji u pregovorima

 

“Daj nam dionice”, bubnuo je Lovrić nervozno.

 

Poskok se iznenađeno okrenuo crkvenom poglavaru, primjećujući usput kako se Meter trgnuo. Grimasa na premijerovom licu odala mu je kako je riječ o nečemu što su njih dvojica već dogovorili, ali se Lovrić istrčao i preuranjeno im razotkrio plan.

 

“Šta da ti dam? Dionice moje firme?” otresao se poduzetnik na nadbiskupa. “Dat ću ti kurac da iskopaš oko.”

 

“Dobro, Tomo, nije čovjek tako mislio”, umirio ga je rođak premijer. “Nitko od tebe ne traži da se odrekneš svoga životnog djela, da svoje dijete dadeš drugome, da nešto što si ti sa svojih deset prstiju krvavo stekao…”

 

“Luka, majke ti”, prekinuo ga je Poskok nestrpljivo, “nismo na mitingu.”

 

“Oprosti”, ispričao se Meter, a onda zastao, ozbiljno pogledao Poskoka i kratko i bez uvijanja mu kazao što je imao na pameti: “Založi dio firme.”

 

“O, kurve!” opsovao je Tomislav Poskok ogorčeno.

 

“Ne, ne, poslušaj me do kraja. Ja sam razmišljao, a vjerujem da će se i Lovrić složiti sa mnom…”

 

Nadbiskup je spremno zakimao da se slaže.

 

“Tražiš li tako velike pare, mi se moramo osigurati. Nudimo ti fiducijalni kredit na udio u firmi. Ostavi nam dionice u zalog. Pazi, u zalog! Nema prijenosa vlasništva, sve ostaje tvoje”, nastavio je Meter, “i pošteno ti se vraća kad do kraja vratiš kredit.”

 

Poskok je sumnjičavo pogledao prvo premijera. Zatim nadbiskupa.

 

“Dobro, mudrijaši”, upitao je napokon, “a koliki dio ste vi mislili tražiti?”

 

“Pedeset posto plus jedna dionica”, rekao je Meter.

 

“Nema šanse!”

 

“Žao mi je, manje od toga ne možemo.”

 

“Luka, nema šanse da ti ustupim pola firme. Ne možeš to tražiti. Pola moje firme, znaš i sam, vrijedi puno više od onoga što tražim od vas.”

 

“Ali, mi ne kupujemo”, javio se nadbiskup.

 

“Tako je”, prisnažio je premijer. “Da prodaješ pedeset posto plus jednu dionicu, svakako bi imao pravo pitati puno više, ali ovdje se ne mijenja vlasnik. Rekli smo, riječ je o zalogu. Vrijednost zaloga uvijek je veća od vrijednosti kredita.”

Seks mu se sviđao, no nije on bio, kako bi rekao, za akrobacije. Bio je konzervativan i tvrd, asketski čedan, na sastancima uprave u njega nije bilo prostačkih šala. Jednom je čak otpustio jednog direktora kojemu su sise i guzice stalno bile na pameti, jednostavno nije više mogao slušati kako se ovaj besramno kikoće. Kao da je mulac, bogati

 

“O, mamicu vam…!” uzdahnuo je Tomo Poskok, pružio se u naslonjaču i zabacio glavu razmišljajući, dok je premijer nastavio objašnjavati kako će operaciju realizirati preko dvije lihtenštajnske off shore kompanije koju će on i nadbiskup osnovati s jednakim udjelom u vlasništvu, u velikoj tajnosti, razumije se, jer ni Kaptol ni Vlada službeno ne smiju imati ništa s ovim…

 

Osnivača i vlasnika Poskok international holdinga d. d. nije iznenadio prijedlog premijera i nadbiskupa, ili barem ne u mjeri u kojoj se njima činilo. Prikazivao se zatečenijim i ozlojeđenijim nego je doista bio, kako je i inače, u svim poslovima koje je ikada dogovorio, pa i u onim najunosnijim, igrao ulogu izigranog siromaha, naivca koji nevoljko pristaje na nešto što mu neće donijeti ništa osim gubitka i brige. Ipak, dijelom to nije bila samo gluma.

 

Tomislava Poskoka stvarno je čitav život iskreno tištalo kako njegov trud nije pravedno nagrađen i ništa što je stekao nije ga moglo izliječiti od osjećaja da je sramotno zakinut i okraden od propalica koje su neizmjerno manje uložile, manje radile i riskirale od njega.

 

To postojano nezadovoljstvo pojačavalo se posljednjih godina. Bivalo je sve mučnije otkako je velika kriza zatresla svijet i presušila korita kojima su dotad stizali tokovi novca što su okretali kotače njegovog biznisa. Banke su došle opreznije nego ikada, nemilosrdnije u traženju garancija i nezasitnije u profitu, ili su se naprosto zatvorile, uvukle u oklope kao kornjače, dok se njegov vitalno važan rast i razvoj svakodnevno, mic po mic usporavao i napokon zaustavio.

 

Tako ukopan u mjestu, zadužen daleko preko vrijednosti svoje imovine, s prihodima što su naočigled kopnili, u jednu riječ, sjeban, Poskok je došao ovoj dvojici da mu pomognu. Bila je to, vjerovao je, njihova dužnost.

 

Nešto je veće, vječnije i tvrđe od njih trojice bilo na stvari. Stati uz najveću hrvatsku kompaniju, dati joj novu snagu širenjem na susjedna tržišta bio je nacionalni interes, nešto čemu se svatko od njih zakleo služiti. “Još Horvatska ni propala dok mi živimo”, rekao bi stari Gaj i tko god među njima želi može tamo pod staklom, na zidu kraj kamina vidjeti te stihove, napisane njegovom rukom, baš na ovom mjestu, u Velikoj dvorani Bratstva hrvatskog zavjeta, prije mnogo godina.

 

Nadbiskupa i premijera, kako se čini, nije grijao takav patriotski žar, ali nisu ni sasvim razočarali Tomu Poskoka. Imao je već čast vidjeti kakva je gramziva mala gnjida presveti Lovrić, a i rođu Luku je znao kao besramnog lupeža i, kad se sve zbroji, nije uistinu prošao gore nego je mislio da će proći. Ostao je samo onaj poznati gorak osjećaj prevarenosti, ali on bi ga, shvaćao je, jednako mučio i da je bio uspješniji u pregovorima.

Dapače, u samotnim, intimnim trenucima priznavao je sebi da ga je vjerojatno baš ta stvar i gurala naprijed, ona je bila u korijenu svih njegovih žudnji. Dućane, tvornice, poljoprivredna dobra, farme, mljekare i klaonice, sve što ima u znatnoj mjeri može zahvaliti trajnom i neizlječivom duševnom jadu da je sudbina nepravedna prema njemu. “Ne zoveš više da pođemo skupa na jelenove”, rekao mu je malo i prijekorno premijer na rastanku

 

Dapače, u samotnim, intimnim trenucima priznavao je sebi da ga je vjerojatno baš ta stvar i gurala naprijed, ona je bila u korijenu svih njegovih žudnji. Dućane, tvornice, poljoprivredna dobra, farme, mljekare i klaonice, sve što ima u znatnoj mjeri može zahvaliti trajnom i neizlječivom duševnom jadu da je sudbina nepravedna prema njemu.

 

“Ne zoveš više da pođemo skupa na jelenove”, rekao mu je malo i prijekorno premijer na rastanku.

 

“Luka, zadnji put si mi ustrijelio lovočuvara.”

 

“Pa dobro, dogodi se, nesreća u lovu…”, krenuo se ispričavati Meter.

 

“Ovo je bilo na parkiralištu”, podsjetio ga je Poskok zakopčavajući jaknu. “Nismo ni došli do lovišta.”

 

“On je dobro?”

 

“Lovočuvar? U invalidskim je kolicima, propio se, žena mu je otišla, djeca ga mrze, susjedi ne razgovaraju s njim, jedino ga pas nije napustio.”

 

“Psi su čudesni”, zaključio je predsjednik Vlade.

 

Vraćajući se kasnije kući mokrom, vijugavom cestom preko obronaka Zagrebačke gore, Tomislav Poskok gotovo je sletio u grabu kada su ga iza jednog zavoja zaslijepila svjetla nekakvih kola tako velikih da je u prvi tren pomislio da je riječ o šleperu. Nije zapravo morao ni pogledati da bi znao tko je za volanom terenske grdosije. Samo je opsovao i zavrtio glavom.

 

Ostavio je Mercedes u garaži i liftom se popeo na drugi kat puste i utihle kuće. Ušao u kuhinju i poljubio u tjeme suprugu koja je na malom televizoru na frižideru gledala film s Kevinom Costnerom i grickala kekse od integralnih žitarica.

 

“Sve dobro?” upitala ga je ona odsutno.

 

“Aha”, odgovorio je on podižući poklopac sa srebrenog pladnja i zlovoljno gledajući ružičasti rozbif po rubovima brižljivo ukrašen malim rajčicama i ukiseljenim lučicama, dostavljen iz otmjenog zagrebačkog restorana. Mrzio je nedjeljne večeri, kad posluga ima slobodno, a on mora jesti drek iz keteringa.

 

“Oprosti”, ispričao se otvarajući frižider i uzimajući zimsku salamu i ementaler, a ona se izmaknula malo u stranu da vidi ekran.

 

“Kakav ono auto Zdeslav vozi?” upitao je slažući narezak u kruh.

 

“Hummer.”

 

“Pa kad je kupio Hummer?”

“Ja sam mu ga kupila”, rekla je jednostavno žena, a njezin muž je od zaprepaštenja samo zinuo sa sendvičem zaustavljenim ispred usta. Nekoliko trenutaka tišine koje je uslijedilo njoj je dalo naslutiti kako je ipak riječ o nesvakidašnjoj odluci koja traži dodatno objašnjenje te je napokon odlijepila pogled od televizora

 

“Ja sam mu ga kupila”, rekla je jednostavno žena, a njezin muž je od zaprepaštenja samo zinuo sa sendvičem zaustavljenim ispred usta. Nekoliko trenutaka tišine koje je uslijedilo njoj je dalo naslutiti kako je ipak riječ o nesvakidašnjoj odluci koja traži dodatno objašnjenje te je napokon odlijepila pogled od televizora.

 

“Znaš kako se ja uvijek bojim kad on navečer izlazi i ne mogu zaspati dok ne čujem da je došao. Svakakvih budala ima na cesti, a i on i njegovo društvo, popije se, čovjek je umoran…”

 

“I zato si mu kupila terenac od dvije tone?”

 

“Ako se sudari, da pogine onaj u drugom autu”, zaključila je Marija Poskok razumno.

 

“Eh, što ti je majka”, rekao je on i konačno zagrizao.

 

Vidi nas, pomislio je nešto kasnije. U kući od dvije tisuće kvadrata nas dvoje sami u kuhinji. Ipak, nije to bilo nešto što ga je ispunjavalo nesrećom. Dapače, između stotina, možda tisuća stvari, bića i pojava koje su svakodnevno uništavale živce i probavu Tomislava Poskoka, tihe večeri sa suprugom bile su mu rijetki časovi potpune sreće i spokoja. Jednom se oženio i nije se više mislio ženiti. Dobro, nikad ozbiljno.

 

Seks mu se sviđao, no nije on bio, kako bi rekao, za akrobacije. Bio je konzervativan i tvrd, asketski čedan, na sastancima uprave u njega nije bilo prostačkih šala. Jednom je čak otpustio jednog direktora kojemu su sise i guzice stalno bile na pameti, jednostavno nije više mogao slušati kako se ovaj besramno kikoće. Kao da je mulac, bogati.

 

Doživljavao je to nezrelim, nije mogao vjerovati nekome s takvom nedostojnom slabošću. Nelagodno bi se lecnuo ako bi mu koji partner s ljubavnicom došao na večeru, mlađa punoljetnica u tijesnoj haljinici u Poskokovim je očima rušila čovjekov poslovni ugled, a ako bi ova još imala plastične sise, Tomislavu Poskoku nakon poreza na dodanu vrijednost nešto najgore što je čovječanstvo ikad izmislilo, sastanak nije imao nikakve perspektive.

 

Nije mogao razmišljati o biznisu, o postocima, marži i troškovima prijevoza, ni do čega mu zapravo nije bilo, izgubio bi tek i bezvoljno spustio beštek ako bi se nekakve tvrde, nategnute polulopte isprčile za njegovim stolom.

 

Ova Zdeslavova, Dragica, Daisy, kako li se zove, ona ima plastične. Tomo Poskok to nikada nije komentirao, čak ni sa ženom, ali nikako mu nije bila draga sinova veza s pjevačicom. Koješta kod njegovog jedinca nije mu bilo drago. Imenovao ga je u upravu, namjestio za direktora marketinga, ali dečko je bio neodgovoran i aljkav i, da nije njegova krv, davno bi ga najurio.

Razgnjevio se, ali nije ništa rekao kad je otkrio da je Poskok international holding Daisy platio snimanje albuma. Ipak, prelilo mu je čašu kad joj je Zdeslav nedavno za jednu njezinu pjesmu, beznačajni radijski hitić “Gric gric”, da bi je stavio u reklamu za čips, htio dati novac koji bi dostajao za sve godišnje troškove, i plaće i najam i režije jednog srednjeg dućana. Poderao je ugovor i samo čekao da ga sin dođe upitati zašto to još nije potpisano. Srećom, ovaj je imao dovoljno pameti da mu ne dolazi

 

Razgnjevio se, ali nije ništa rekao kad je otkrio da je Poskok international holding Daisy platio snimanje albuma. Ipak, prelilo mu je čašu kad joj je Zdeslav nedavno za jednu njezinu pjesmu, beznačajni radijski hitić “Gric gric”, da bi je stavio u reklamu za čips, htio dati novac koji bi dostajao za sve godišnje troškove, i plaće i najam i režije jednog srednjeg dućana.

 

Poderao je ugovor i samo čekao da ga sin dođe upitati zašto to još nije potpisano. Srećom, ovaj je imao dovoljno pameti da mu ne dolazi.

 

Pojeo je sendvič, popio pola litre jogurta i kratko gledao televiziju pokušavajući uhvatiti konce priče. Kevin Costner bio je nekakav brodograditelj, a ova plava, nije baš najbolje shvaćao…

 

“On je udovac?”

 

“Žena mu je poginula u oluji na brodu, a on joj je pisma u boci bacao u more.”

 

“Ajoj”, rekao je on suosjećajno.

 

“Ova ženska je našla pisma. Tako su se upoznali.”

 

Zanimljivo, pomislio je Tomislav. Šteta što nije gledao otpočetka. Premda, nije on baš za ljubavne. Ove s udovcima. Takvi su, shvaćao je, najbolji. Nema pravog ljubavnog filma ako žena nije ili umrla ili tek treba umrijeti.

 

“Mare, dušo”, kazao je pažljivo, “ti nemaš želje za umiranjem?”

 

“Ne”, odgovorila je ona i načas se začuđeno okrenula. S integralnim keksom između zuba njezina je volja za životom djelovala dosta uvjerljivo.

 

“Ništa, idem ja gore.”

 

“Laku noć.”

 

“Laku noć.”

 

Zaustavio se na vratima da joj još nešto kaže, ali se više nije mogao sjetiti što, a i ona se ionako ponovno okrenula da gleda film, pa je zatvorio i otišao na kat, u radnu sobu i iz nje u drugu, manju, čiji je ključ samo on imao. Navukao je čiste bijele rukavice, a potom iz ormara sa staklenim vratima izvadio sjajni sanduk od orahovine u kojemu je ležala bebica, najvrjednija u njegovoj kolekciji lovačkog oružja, jedinstveno umjetničko djelo švedskog majstora Vigga Olssona i njegovog sina Ulfa.

 

Napetost se u njemu pomalo otapala, sve su njegove brige i tjeskobe iscurile negdje u nekakav slivnik dok je bijelim pamučnim krpama pažljivo laštio tu prekrasnu crnu pušku.

 

Nakon večerašnjeg razgovora znao je da Luku Metera, pa da mu je stoput rođak, više neće podržavati. Dapače, trudit će se i neće žaliti novca da ga uništi. S nadbiskupom je, nažalost, stvar nešto složenija. Ipak, vjerojatno bi se i tu nešto dalo učiniti. “Ako je išta u ovome životu sigurno, ako nas je povijest ičemu naučila, to je da svakoga možeš ubiti”, sjetio se Tomislav Poskok citata iz svog najdražeg filma svih vremena i sam se sebi nehotice nasmiješio.

 

Zidni sat je u dolje u salonu zvonko odbio dvanaest puta kad je napokon završio posao.

 

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).

Još tekstova ovog autora:

• Stranačke su kolege važnije od tamo neke djevojčice
• Nema ničega tako čistog, a da naši ljudi neće zakenjati
• Zašto Zdravko Mamić ne prebaci majku iz Sesveta u Međugorje?
• Nada Pinter bila je osoba kakvu umjetnik mora imati uza se
• Bandić je iza sebe ostavio nerazrješivu zagonetku
• Đole je bez greške vladare opisivao u samo nekoliko stihova
• Cijepili su se kao kriminalci, pod okriljem noći
• Krema nacije navalila u Kerumovu konobu na fetu pršuta
• Čemu služi pretinac ispred suvozača? Pa, za držanje tetejca!
• Kako se to nitko ne uzrujava kad župan Žinić ne plaća režije

» Svi tekstovi ovog autora