Željko Ivanković
Drug mi je sav uznemiren:
– Jeste li vidjeli da je Žižek napisao da je treći svjetski rat počeo? Vagnerovci su već u Republici Srpskoj.
– Jesu li to oni što su četiri puta pokušali atentat na Zelinskog? Baš su nešto efikasni – zeza se Mido.
– Ah, koliko je Dodik pljuvao po Paddyju Ashdownu, vrijeđajući Britance, ne bih se iznenadio da su tu negdje i Ashdownovi sasovci – uzvratim više se zezajući i da malo relaksiram popodnevnu kavu.
– Toliko sam se ruskih i srpskih gluposti naslušao zadnjih dana da mi Žižek još uvijek djeluje kao apaurin – dodade Mido pa nastavi: – Evo, ruski patrijarh Kiril kaže kako Ukrajina mora biti uništena kao nacistički Reich.
– Ili da su za sve ovo krive gay parade kojima Zapad potkopava ruski identitet. Sve to tvrdi taj patrijarh – dodadoh.
– Je li to govor jednog kršćanina, čak patrijarha ili notornog zločinca? – dodade moj drug koji s vjerom ima koliko i Kačavenda iz najboljih dana. – Ne zaboravimo da je zločinac i onaj tko podržava ili opravdava zločine! Naređuje, huška na zločin ili ga blagoslivlja!
– I pazi ovo još se uvrijede kad ih nazoveš zločincima, ratnim zločincima… – Mido će.
– Pa, i ruski veleposlanik u UN-u govori kako će izrezati nacistički tumor koji jede Ukrajinu… Zamisli te ljubavi, tog i takvog liječnika koji rušeći jednu državu, milijunske gradove, ubija tisuće civila, djecu, ruši bolnice, vrtiće da bi ih spasio ”tumora”! – ne mogu otrpjeti.
– Da, samo što su tu tumor Rusi… Imali smo mi posla s tim tumorima i zna se tko je i s kakvim frustracijama liječio svoje tumore u Vukovaru, Dubrovniku, Sarajevu, Srebrenici… – i Mido je vatren.
– JNA-ovske, šljivančaninovske, mladićevske frustracije… – dodajem zlobno. – Kad gubiš bitku puškom na pušku, onda možeš, u junačkom duhu, puškom na civila.
– A onda, jeste li vidjeli, kad već spominjemo Srbiju, kako ondje poslije izbora izađe pred kamere neka plavuša i reče da ”pobedu” posvećuju Amfilohiju Radoviću i litijima u Crnoj Gori – moj drug prebacuje lopticu na domaći teren.
– A vidio sam. Jad i bijeda, čak i Šešelj malo kuka što mu je Srbija najdesnija europska država. A stranka je te plavuše jedva prešla prag, ali, kao i kod nas, svi su ondje pobjednici.
– Ali na takav način hvaliti srpsko pravoslavlje… E, baš mu je napravila uslugu! Ne mogu ti reći koliko su mi dragi ti njihovi autogolovi – kaže Mido.
– Sve je to isto, već viđeno. Sve se ponavlja. Hoćeš evidentne paralele? Srbi ne mogu zauzeti Vukovar, ondje im razvale pet stotina tenkova. I to šačica ustaša, zamisli. Rusi ne mogu zauzeti mjesta veličine Vukovara, Irpinj, Buća… Ukrajinci ih razbucaju. Kad uđu Srbi u Vukovar, pjevaju ”klat ćemo Hrvate” i pokolju. Ali, kao svaka junačka vojska – ubijaju civile. I ostavljaju ih po ulicama ili sahranjuju u sakrivene (junački!) masovne grobnice. Rusi sve to isto. Još samo da počnu, kao Srbi, preseljavati masovne grobnice. Ljudska bijeda! – govorim.
– Žestoka frustracija! U trideset dana rata im uništeni toliki avioni, helikopteri, tenkovi, elitne jedinice, generali… – drug će. – Ne znam jesu li u Drugom svjetskom ratu izgubili toliko generala kao sad. Ja vojske i govana… – smije se moj drug. – I svijet im se smije.
– Ma nisu. Samo ih je Staljin više pobio u svojim čistkama – sad se već dobro zezamo. – A možda će sad i Putin morati praviti čistke među generalima. Kao ono i među oligarsima.
– Da se barem čestito odnose prema svojim ubijenima… – Mido drži ritam.
– Ah, tako se i Staljin odnosio prema svojim poginulim. Prezir prema svakom ljudskom životu, osim svom vlastitom. Duboko skriven od svijeta drug Staljin, tako je i umro; ili daleko i od najbližih, čak i za radnim stolom, drug Putin – pravim i ja paralelu.
– A gdje vide fašiste? Fašisti i ustaše su svi oni koji nakon svih zločina ne žele više živjeti s njima. Ruska Pravoslavna Crkva ne priznaje ukrajinsku, a srpska crnogorsku i makedonsku. Ortodoksni carizam. Imperijalistički, kolonijalistički odnos. A vjera, a religija? Kršćanstvo? Jesu li čuli za to? Hoćeš još? Ni Staljin nije priznavao Titov komunizam i nijedan drugi koji nije diktiran iz Moskve. Mađarska 1956., ČSSR 1968…. Jer, i pravoslavlje i komunizam i sve je samo ono što Moskva kaže… Čisti imperijalizam – Mido pojačava argumentaciju.
– A sad su im Čečeni braća, a braća Ukrajinci fašisti. Ne mogu Ukrajinci biti islamisti, pa moraš smisliti neko opravdanje da baš onako herojski ubijaš civile – moj drug je također dobro informiran.
– A tek pljačke. Srbi su pljačkali po Hrvatskoj, po Bosni i Hercegovini. Rusi ušli u Ukrajinu i ne mogu se načuditi koliko je bogata, pa ubijaj, siluj, pljačkaj… Nosi kući. Kao i u doba SSSR-a kad su do gole kože gulili tzv. Istočni blok. Ovaj put sve uz blagoslov Putina i patrijarha Kirila.
– Hej, a taj Kiril, koji misli da pravo proistječe iz veličine, a ne iz statusa još kaže kako je Carigradska patrijaršija prešla crvenu liniju, pazite ovo ”crvenu liniju” – Putinov izraz, jer su priznali Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu, a priznali su je samo zato što je ona imala pravo osamostaljenja, dakle kanonsko pravo koje je 1686. ustupila, ili kako se to već kaže, drugom i sad ga vraća – Mido pokazuje da se informirao o biti sukoba.
– Šta se čudite, to su radili i u Drugom svjetskom ratu. Nego se o tome nije smjelo govoriti. Pola Srbije su u naletu silovali, a tek do Berlina… Pa znate da je postavljanje sovjetske zastave na Reichstag moralo biti ponovno snimano, jer je naknadno otkriveno da ruski vojnik koji je postavlja na ruci ima tri sata… – dodajem i ja.
– Jest, u Vojvodini je ostalo upamćeno da je svaki vojnik koji je naletio na nekog sa satom govorio ”davaj časi”, a nije bilo mrtvaca od kojeg ga nisu uzeli… – ima i moj drug argumente.
– Zato iz Ukrajine i piše jedan ruski vojnik kući: Ovdje su jako bogati, svašta vam nosim.
– Tako su i Srbi s Grbavice… Čuj s Grbavice, nema odakle nisu. Gdje god su kročili…
– Trebate otići u Bundestag, sići u podrume i vidjeti grafite ruskih vojnika. Nijemci su to sve fino sačuvali, napravili muzej od toga. Milijuni njemačkih žena tek su nedavno stekle pravo govoriti o silovanjima… Neka se zna kako postupaju i oni koji izrezuju karcinome, bilo stvarne (nacizma), bilo fiktivne (Mađarska, Čehoslovačka, Gruzija, Ukrajina, Čečenija…) – znam da je i Mido to vidio, jednom smo već o tome razgovarali.
– Još nam neki tobože misleći ljudi kažu ne treba miješati Putinov režim, Ruse i veliku rusku kulturu… Pa, tko to miješa? Ja? Mi? Ili oni sami? Tko crta Putinov portret usred Beograda? Tko kaže da nakon Ukrajine treba uništiti Poljsku? Znate li koji je procenat Rusa to podržao? Koliko ih stoji uz Putina? Pa, upravo mi branimo najbolju Rusiju i najbolju Srbiju i najbolju Hrvatsku i najbolju BiH od njih samih! – moj drug koji zadnjih dana slabo spava i gleda sve vijesti na svim dostupnim kanalima zabrinutost je preokrenuo u ljutnju.
– Zar je netko prestao čitati Thomasa Manna ili slušati Beethovena zbog Hitlera ili nacista? Ali, isto tako, zar je tek mali broj Nijemaca podržavao nacizam? – dodaje Mido. – Nema tog Putina i njegova zločina koji će mi oduzeti Ljudmilu Ulicku ni tog Lukašenka koji će mi uzeti Aleksijevičku.
– Dovoljan mi je samo ruski, Putinov zakon o cenzuri, a da ne spominjem sve njihove glasnogovornike zadnjih dana da mi se zgade na dulje vrijeme. Hej, napravit će, kažu, Euroaziju od Vladivostoka do Lisabona. I tako će u Europi postojati samo ruski svijet i srpski svet. Pa, dosta više! – napravim gestu gnušanja. – Ako to nije fašizam, što je…
– A ne mogu čestito osvojiti ni neki ozbiljan grad. I onda se, zamislite, predomisle i povlače vojsku… Kao, tobože, mijenjaju strategiju. Kao, nisu htjeli ovo ili ono, a negiranjem Ukrajine i njezina naroda, što je u biti šešeljevska, genocidna ideja, te ukrajinskih državnih vlasti htjeli su stvar srediti za 24 sata udarom, pučem i instaliranjem marionetskog režima.
– A kad samo jednom sami dobiju po nosu, kao onaj helikopterski napad na skladišta goriva u Belogorodu, plaču kako takvo što ne stvara dobre uvjete za nastavak mirovnih pregovora. Dok se braniš i gubiš, još si nekako i dobar. A ako se braniš i malo uzvraćaš, fašist si. A kad pokažeš da možeš i napasti, tj. malo uzvratiti na njihov, isti takav način, onda opasno ugrožavaš pregovore.
– Pa rekao je Putin da će prestati pucati kad Ukrajinci polože oružje.
– Da, nemojte se braniti i nema rata.
– Drugim riječima, vidite kako su Srbi i Bjelorusi fini. Slušajte nas, obožavajte Putina, ne proturječite patrijarhu Kirilu i zavladat će mir i sreća kakvu su tolika desetljeća živjeli sretni narodi SSSR-a i sa SSSR-om. I imat ćete poštene izbore, naše voljene medije koji će vas, kao i iranski njihove građane, zaštititi od sutkinja (čuj žena sudi utakmicu!) ili od transparenata na njemačkim utakmicama… Imat ćete i svoje dugovječne, a ako vam se svidi i doživotne, voljene lidere… Što da samo Azija ima diktature, kad možemo i mi u Europi. Zar smo mi to nesposobniji od jednog Kim Jong-una? – i mene vrijeđa ta njihova azijatskodespotska logika. – Inače ste neprijatelji, neprijateljske zemlje, jer drukčije od nas mislite, pomažete Ukrajince. A vidjeli ste kako mi s neprijateljima. Kako drug Staljin, tako i mi. Doduše, malo modernije. Ipak je ovo 21. stoljeće.
– Gledajte, Rusi cvile za pomoć od Kine, skupo plaćaju Čečene i Sirijce za ratuju za njih, ali se pitaju, a odakle vama pravo da pomažete Ukrajinu?
– Da, da. I nakon svega nikako im nije jasno zašto se morao raspasti SSSR ili SFRJ…, a tako smo svi bili sretni i zadovoljni u zagrljaju sa starijim bratom, slušali njegove naredbe, govorili njegovim jezikom, bili zaštićeni od tumora…
– A, eno ih, već cvile što nema japanske tehnologije, francuskih parfema, njemačkih automobila, talijanske garderobe, škotskog whiskeya, bahaćenja po južnoeuropskim plažama, McDonaldsa i Coca Cole… – moj drug će premda ne vjeruje u brzi slom ruske privrede.
– Toliko im je lijepo bilo u tom njihovom raju da su za najlonke ili farmerice bili ili bile spremni ili spremne… Ma, da ne pričam. Svi smo to iskusili u Moskvi i Lenjingradu još i osamdesetih… – zločest je Mido.
– A ovo će ih unazaditi… No kakve to veze ima? Pa i srpski su lideri poručivali da Srbi mogu i 50 godina jesti korijenje za svoje ideale ili što je milijun Srba ako će se jednom zauvijek riješiti srpsko pitanje. Mogu i Rusi, kao da oni i znaju za mnogo bolje. Osim malo Moskva ili Sankt Peterburg… A, ustvari sad na dulji period upropastiše dvije najveće slavenske zemlje… Rusiju i Ukrajinu!
– Da. Badava. Sve smo to već slušali, gledali, živjeli… I znamo kako je završilo i tko je na kraju ostao cvileći… Jer, ne treba zaboraviti da uvijek na kraju dođe neka Oluja… Ali, da je pamet do kadije kao od kadije, kako naš narod kaže.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Histerični patriotizam
- Nova Grigorijeva knjiga, nova pitanja
- Priziv savjesti na kriminal?
- U zlu – neutralan?
- Tri naša unitarizma
- Fašizam, vlastiti ili tuđi?
- Nove političke manipulacije religijom
- Putinov Mein Kampf
- Neofašizam ili neostaljinizam?
- Rusofobija, rusofilija…
