Bio sam u Beogradu radi ispraćaja drage nam Borke Pavićević, čuli su to kolege sa RTS-a i pozvali me da, još jednom, nastupim u vrlo gledanoj emisiji ”OKO”. Dok sam govorio u studiju, dobio sam priliku kazati nekoliko riječi o tome zašto je Borka bila važna nama u Hrvatskoj. Pošto se razgovor približavao kraju, naveo sam samo jednu stvar od mnogih o kojima ćemo (budete li mogli, dođite!) ove srijede 10. srpnja u 19 sati čuti na komemoraciji u Novinarskom domu u Zagrebu: o tome kako je građanima Hrvatske Borka Pavićević pomogla da shvate što mirotvorstvo jest kada nam je donijela izložbu ”Tko je tebi Josip Reihl-Kir” (izmasakrirani šef osječke policije). O tome je nešto već napisao prof. Peter Kuzmič u svojoj jučerašnjoj kolumni (ako niste, svakako je pročitajte!).
Elem, u Beograd me dovodi, svaki put, moj osjećaj za ekumenizam, moja potreba da budem normalan kršćanin, teološki mislilac koji pokušava oživotvoriti ključne ideje iz pontifikata pape Franje. I dok sam govorio za emisiju ”OKO” RTS1, u mislima mi se motala jedna od ključnih misli sociologa i fenomenologa religije Željka Mardešića, na čijim djelima kanim doktorirati (u Beogradu).
Što poslije svega učiniti s ekumenizmom, dijalogom, milosrđem, dobrotom, radošću, snošljivošću, vjerskom slobodom i drugim koncilskim vrednotama koje smo bili s velikom ljubavlju usvojili i počeli ih gorljivo prenositi? Hoćemo li sada radi političkih koristi od toga odustati i početi se vraćati pretkoncilskim osudama i ideološkim ratobornostima?
Ona glasi ovako: ”Što poslije svega učiniti s ekumenizmom, dijalogom, milosrđem, dobrotom, radošću, snošljivošću, vjerskom slobodom i drugim koncilskim vrednotama koje smo bili s velikom ljubavlju usvojili i počeli ih gorljivo prenositi? Hoćemo li sada radi političkih koristi od toga odustati i početi se vraćati pretkoncilskim osudama i ideološkim ratobornostima?”
Da, veliko je to bilo iskušenje za Mardešića i veliko je za mene: kako izdržati i ne početi mrziti braću u istoj vjeri (kršćanskoj) kad oni iskazuju mržnju prema svemu oko sebe – osim prema svojim političkim istomišljenicima – rušeći Crkvu milosrđa i spasenja za sve ljude? Da, da, da… Kako oprostiti i pomiriti se s onima koji su izdali sveti zavjet dobrote i zapleli se u neodmrsive mreže vlastite mržnje i bojovnosti?!
Možda je ovo hiperbola jer jamčim da je meni mržnja nepoznata, premda neki brkaju pravednički bijes koji me hvata u ostvarivanju pravde s mržnjom.
Ja mrziti ne znam. Imao sam hitnu potrebu, o tome sam već svjedočio, da nađem nekoga od članova posade patrolnog broda Jugoslavenske ratne mornarice 178 (i našao sam ga u luci Bar u Crnoj Gori) da mu kažem, kao da govorim svima koji su bili na tom brodu kada je 23. listopada 1991. u vodama kod Šipana raznesen moj brat Branko i njegovi suborci, da ih ne mrzim i da im opraštam.
Ali, eto, novinar sam i moram o ovoj pojavi pisati: jer se opet stalo o meni lagati u mom rodnom Buenos Airesu (žestoko se laže o meni otkako sam toj zajednici, kada se izručivalo Dinka Šakića, rekao da se konačno okane ustaških sentimenta). Zato jer te laži zagađuju okoliš, zato jer one opterećuju pastvu za koju, čini se, nemarno brine moj bivši subrat fra Josip Peranić, koji te laži godinama mirno promatra i ne želi ih zaustaviti i zato jer su agresija i na moju obitelj.
Ide tako laž da me je bivši predsjednik Republike Ivo Josipović odbacio iz svog kruga političkih suradnika i prijatelja i da se to dogodilo nedavno.
A laž je toliko prozirna, da je baš onoliko koliko je lako za raskrinkavanje, toliko je grozna karakteristika onih koji ju šire. Jedna takva osoba je viđenija argentinska Hrvatica i jedna od drmatorica raznih organizacija, a među njima i tamošnjeg hrvatskog Caritasa (toliko o točnosti Mardešićevog lamentiranja spram kršćana koji fejkaju svoju vjeru), Vjera Seka Bulat-Petrošić, kći ustaškog ministra Ede Bulata, dobro pamtite i znajte: to je onaj koji je predao vlast u Splitu fašistima, miljenicima i sponzorima Ante Pavelića.
Moglo bi se reći da Vera Bulat baštini pokvarenost, izdajstvo i destruktivnost njenih omiljenih junaka – ustaša. Možda bi to mogla biti (nekima) paušalna ocjena, ali ja nisam čuo niti pročitao da je Vera Bulat ikada izrazila sućut obiteljima žrtava politike njena oca, da se distancirala od ustaštva
Elem, gospođa Bulat se opetovano bavi mojom malenkosti i laže. Odurno laže. Baš me zanima kako to funkcionira njena glava kada mrmlja molitve u kapelici u Hrvatskom centru ”Sveti Nikola Tavelić” u Buenos Aires ili kada guta hostije za koje vjeruje da su Tijelo Kristovo znajući, jer zna, oh, da, ona to dobro zna, da me kleveće i da laže, da besramno laže.
Visi gospođa Bulat na portalima i dobro zna da smo Ivo Josipović i ja ne samo u vrlo korektnim političkim odnosima, već smo i prethodnica akcije jačanja ljevice, jer smo s grupom prijatelja odlučili ugasiti našu stranku ”Naprijed, Hrvatska!” i ući (neki od nas i vratiti se) u redove SDP-a.
Osim toga Vera Bulat isto tako jako dobro zna da je Ivo Josipović kolumnist ovoga portala i da je najnoviju kolumnu u rubrici Allegro Barbaro (”Pernarov poučak”) objavio prošlog petka, 5. srpnja.
Da li bi Ivo Josipović objavljivao kolumne na portalu koji uređujem da smo u zavadi, da me je ”odbacio od sebe”, kako kleveće i laže Vera Bulat? Teško!
Moglo bi se reći da Vera Bulat baštini pokvarenost, izdajstvo i destruktivnost njenih omiljenih junaka – ustaša. Možda bi to mogla biti (nekima) paušalna ocjena, ali ja nisam čuo niti pročitao da je Vera Bulat ikada izrazila sućut obiteljima žrtava politike njena oca, da se distancirala od ustaštva.
A ja sam se višestruko pokajao i zbog oca filoustaše i zbog djeda gestapovca! Ja sam na sebe preuzeo sve karakteristike krivnje kakvu opisuje Karl Jaspers.
Ja ovo oko simpatije Vere Bulat prema ustašama ipak ostavljam kao mogućnost, ali tvrdim da je ona loša kršćanka, da fejka vjeru, jer kada vjera ostane bez posredovanja opraštanja i pomirenja (čovjekoljubive sastojnice kršćanstva), onda nužno postaje ideologija ili političnost.
Ja mrziti ne znam. Imao sam hitnu potrebu, o tome sam već svjedočio, da nađem nekoga od članova posade patrolnog broda Jugoslavenske ratne mornarice 178 (i našao sam ga u luci Bar u Crnoj Gori) da mu kažem, kao da govorim svima koji su bili na tom brodu kada je 23. listopada 1991. u vodama kod Šipana raznesen moj brat Branko i njegovi suborci, da ih ne mrzim i da im opraštam
Kada se susrećemo s osobom koja laže ili huška kako laže i huška Vera Bulat, a ona svoje laži i svoja huškanja ugrađuje u svoj politički svjetonazor, uvijek je u pitanju krivo življena politika (i vjera, naravno) – iracionalno, čuvstveno, nerazborito, isključivo, fanatizirano, zatvoreno, neumjereno, nepomirljivo – a s tim se ne može baš ništa pametno i dobro postići do stalno izazivati neprijateljstva i bol onima koji su kolateralne žrtve tih kleveta.
Imam poruku, dakle, za Veru Bulat, za njena dušebrižnika fra Josipa Peranića, za zajednicu argentinskih Hrvata koja se okuplja u Centru ”Sveti Nikola Tavelić”, ma za sve tamo daleko od domovine: kršćanstvo bez dobrote, bez istine, bez sućuti, bez milosrđa i bez pravde isto je kao huk marve koja traži Isusovo raspeće.
I još nešto: ovu kolumnu pišem, uvijek na isti način, od travnja 1995., bez tjedna pauze, a Vera Bulat i njena ekipa nikada, ali nikada nije zatražila/započela polemiku sa mnom ili me prijavila sudu (ako misli da je u pravu) – uvijek su ti ”veliki Hrvati” iz Buenos Airesa djelovali zaplotnjački, maltretirajući usput i slabije.
Jer oni nisu samo nevaljali, zločesti kršćani, licemjeri. Oni su i kukavice.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U što da se ufamo, mi prevareni i opljačkani?
- Hrvatska je u neredu, mora se sabrati, preispitati!
- Patagonija me omamila, teška srca se vraćam u Hrvatsku
- Misli o mom bratu Porfiriju iz Patagonije, mjesto spokojstva
- Pismo teologu, prof. Hafizoviću: jao, Mani, mani se Biblije
- U čemu griješe Zoran Pusić i Antifašistička Liga RH
- Razmišljanje o nestalom bratu: Kako se to voli domovina?
- Deset godina borbe protiv mediokretenizma
- Kako govoriti o Izraelu i Palestini? Svakako ne navijački!
- Deset godina Autografa: Mi smo služitelji bolje budućnosti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.