Više no očito je da Plenković želi režimske medije

Premijerova optužba da su mediji, uroćeni protiv kandidata HDZ-a za gradonačelnika Zagreba Davora Filipovića, namjerno čovjeka krivo nazivali Damirom, zasigurno nije pokušaj medija da, da se izrazimo premijerovim terminom, ”dezavuiraju” kandidata HDZ-a, već premijerov pokušaj da dezavuira te iste medije.

Premijerova priča o kolektivnoj medijskoj uroti protiv HDZ-a i njihovih ”sjajnih” kandidata u Splitu i Zagrebu postaje još grotesknija ako znamo da je sam HDZ svog kandidata za gradonačelnika Zagreba nazvao – Damir. Napravio je to trešnjevački ogranak HDZ-a u jednoj od svojih objava na Facebooku.

Zanimljivo je da se premijer u svom napadu na medije obrušio samo na komercijalne medije (Nova TV i RTL), a ne na HRT. Očito je zadovoljan kako je HRT odradio posao.

Zadatak i uloga medija u demokratskim društvima je višestruka: mediji nas informiraju, mediji nas educiraju, mediji kritiziraju, ali nas i zabavljaju. No ne samo to. Oni su ujedno i nadzornici vlasti, njen korektor, mjesto za dijalog i argumentiranu raspravu.

Bez medija suvremeno demokratsko društvo ne bi bilo moguće u obliku u kojem se nalazi sada, a njegov daljnji napredak i razvoj bi bio uvelike ograničen.

 

 

Plenković je zasigurno toga svjestan. To potvrđuje i činjenica da je uistinu širok popis medija u kojima je gostovao. Ovaj napad je najvjerojatnije bio plod frustracije i loših posljedica njegovih vlastitih odluka.

Na svima nama, građanima, je da slobodno promišljamo i da racionalno i argumentirano kritiziramo sve i svakoga, pogotovo vlast, ali i medije same, ako ne rade dobro svoj posao i ne ispunjavaju svoju ulogu u društvu, a ne da budemo carica iz priče o Potemkinu

Napao ih je jer su ogolili njegove slabe kandidate. Napao ih je jer otkrivaju afere. Napao ih je jer su kritični prema odlukama vladajućih. Napao ih je jer su se trudili biti imuni na pseudoargumentaciju.

Biti premijer sigurno nije zanimanje koje nije stresno. Stvari često puta ne idu onako kako bismo htjeli. Previše odgovornosti, previše raznih interesa, previše brige. No mediji zasigurno nisu krivi za to.

Kako bi nam bilo jasnije koliko su mediji važni i koliko je bitna njihova nezavisnost i kritičnost, najbolje je da zavirimo malo u knjige učiteljice života – povijesti. U njenoj riznici možemo pronaći puno primjera vješte obmane i konstrukcije privida. Evo jednog poznatog.

Grigorij Aleksandrovič Potemkin (1739.-1791.) bio je ruski knez, feldmaršal i državnik. Uz to, bio je i ljubavnik velike ruske carice Katarine II. Velike, a sudjelovao je i u puču koji ju je doveo na vlast.

Upravo ta činjenica omogućila je Potemkinu brz napredak u ruskom društvu toga doba. Bio je vrstan političar i vojskovođa, čovjek koji je napravio preustroj ruske vojske i mornarice.

Osnovao je gradove Sevastopolj i Herson, a za vrijeme Rusko-turskog rata (1787.-1792.) Potemkin je obnašao funkciju glavnog zapovjednika ruskih vojnih snaga.

No unatoč velikim zaslugama i djelima, Potemkina povijest najviše pamti po nečemu drugome. Naime, nakon Kučuk-Kajnardžijskog mira (1774.) Potemkin je započeo kolonizaciju južnih ukrajinskih teritorija koji su pripali Rusiji. Te je teritorije Rusija osvojila u ratu s Osmanskim Carstvom (1768.-1774.).

Uskoro se i carica osobno odlučila uvjeriti kako teče obnova i razvoj novoosvojenih područja kojima je upravljao Potemkin.

Kako bi prikazao sve ono što u stvarnosti nije postojalo, uspješan rad i rapidan rast i razvoj novoosvojenih područja pod njegovom ingerencijom, Potemkin je dao izgraditi kulise selâ kojima se Katarina II. Velika trebala kretati sa svojom pratnjom.

Bila je riječ o lažnim selima, lažnim seljacima (glumci i statisti), o malim stadima koja su se strateški premještala kako bi obmanuo caricu. Obmana je uspjela. Carica je bila zadovoljna viđenim.

Priča o Potemkinovim selima je zasigurno jedna od najslavnijih u kojima je prikazana uspješna obmana.

Razlog zbog kojeg je ova priča neprestano aktualna leži u činjenici da se obmane ovog tipa konstantno uspješno provode i pokušavaju provesti i to na svim razinama.

Danas, u suvremenim društvima, najbolje oruđe za obmanu su režimski mediji, mediji koji glorificiraju vlast, ističu samo uspjehe i ostvarenja, zatvarajući oči na činjenice i kritičku prosudbu njihovih djela.

Mediji su to koje kadroviraju vlastodršci i koji im zauzvrat idu niz dlaku. Njihov zadatak je svjesno obmanuti građane i stvoriti privid blagostanja. Njihova zadaća je doslovno napraviti ono što je napravio Potemkin. Antiteza takvih medija su nezavisni mediji.

Premijerova optužba da su mediji, uroćeni protiv kandidata HDZ-a za gradonačelnika Zagreba Davora Filipovića, namjerno čovjeka krivo nazivali Damirom, zasigurno nije pokušaj medija da, da se izrazimo premijerovim terminom, ”dezavuiraju” kandidata HDZ-a, već premijerov pokušaj da dezavuira te iste medije

U istom, na početku spomenutom, obraćanju medijima, premijer je rukom uhvatio mikrofone RTL-a i Nove. Najprije nije bilo najjasnije kakva je komunikološka metoda posrijedi, hoće li sada jadne i nedužne spužve završiti na podu ili će se samo i isključivo obratiti njihovim vlasnicima.

Stiglo je i premijerovo objašnjenje u intervjuu koji je dva dana nakon dao RTL-ovoj novinarki Damiri Gregoret:

– Namjerno sam to napravio. Stiskao sam tu spužvu na mikrofonu da vidim što će se dogoditi kad ja kao šef HDZ-a dignem malo glas na medije.

Nije jasno što je premijer točno mislio da će se dogoditi kada on, kao predsjednik HDZ-a, digne malo glas na medije. Bilo bi dobro da ovo stiskanje ostane samo na spužvi.

Za hrvatsku nepunoljetnu demokraciju nipošto ne bi bilo dobro da premijer, ili bilo tko drugi, namjerno započne stiskati medije kako je stiskao spužvu na mikrofonima RTL-a i Nove TV. ”Stisnuti” mediji su režimski mediji.

Za istu tu, nepunoljetnu demokraciju, bilo bi najbolje da ta kritika bude suvisla, a ne neutemeljena, preemotivna i ishitrena, kakva je Plenkovićeva bila.

Na svima nama, građanima, je da slobodno promišljamo i da racionalno i argumentirano kritiziramo sve i svakoga, pogotovo vlast, ali i medije same, ako ne rade dobro svoj posao i ne ispunjavaju svoju ulogu u društvu, a ne da budemo carica iz priče o Potemkinu.

A postati carica iz spomenute priče je vrlo jednostavno, puno jednostavnije nego što mislimo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Whataboutism – omiljeno oruđe političara
• Ruska politika, patologija kompleksa više vrijednosti
• Hrvatska sama sebi podmeće nogu u obnovi nakon potresa
• Putinov simulakrum i čvrsto ujedinjenje Zapada
• Ratno stanje u Ukrajini nije prestalo
• U pandemiji u Hrvatskoj nema kršenja ljudskih prava
• Milanović se za zločinima cjenka kao na pazaru
• Teško shvatljivi kaos izjava i teorija COVID prosvjednika
• Politika resantimana može prestati, ona se može dokinuti
• Primanje mita i zlouporaba položaja stvaraju talačko društvo

» Svi tekstovi ovog autora