Vučko
Foto: Imrana Kapetanović
U našem ti haustoru nije bilo Židova, a potvrdila mi je to i teta Beba, koja je živjela u stanu ispod našega.
Njezin muž Milan (za kojega se ne sjećam jesam li ga za života ikada vidio, ili postoji samo u ovoj priči) skočio je u ratu s prozora njihovog kupatila, jer nikako nije mogao trpjeti nepravdu i jer je – kako mi je to baba poslije rata jezgrovito pojasnila – već bio pošao na kvasinu.
Kad je Hasana u ratu zbog visokog tlaka i nedostatka lozovače oduzela i u krevet stropoštala moždana kap, Milan se kod Batkovih bio zauzeo za njega i zaiskao sitno lijekova i fasungu, ali su ga ”njegovi” zbog toga bili uzeli na zub, jer da ne pristoji jednom čestitom Srbinu pomagati baliju, zato što je to nekrst gori i od samih Židova.
Eto, ja ti i te jadne Židove znadem samo po nekome belaju!
A bio ti je kod nas u dnevnome boravku onaj veliki crno-bijeli televizor marke Ambasador s katodnom cijevi.
Taj je opet s nekim kablom bio povezan s opakim metalnim uređajem ispod televizora, kojega je djed zvao ”rasformator” i koji je služio, kako mi je to djed rastumačio, za potpalu slike na televizoru, baš kao što se i onim malim bijelim kockama što smrde na naftalin potpaljivala vatra u kuhinjskoj peći.
A ja sam ti oduvijek bio opčinjen i upravo zaljubljen u vatru i sve njezino; bio sam – kako je to baba stručno objašnjavala – piroman i palikuća.
Kada bi se, dakle, htjelo upaliti televizor, nije to moglo tek onako, nego se najprvo morao upaliti taj rasformator, ”da se podgrije slika”, a tek nakon toga mogao se upaliti i Ambasador, na čijem bi ekranu u sredini najprije zaigrala titrava bijela točkica, iz koje bi se potom – kao što iz oplođene jajne stanice iziđe čitav čovjek – razlio crno-bijeli svijet televizijskih čuda, od crtanih filmova i neizbježnih republičkih dnevnika, preko vesterna i partizanskih filmova, pa sve do raspjevanih dječjih šlagera i festivala zabavne glazbe.
Meni je tada njegovo ime bilo beskrajno smiješno, jer mi je mangup Mirza (o kojemu ću također pisati!) bio rekao da to ime i prezime prevedeno na naš jezik mora značiti ili mudo ili čunu, ili sve to zajedno, jer je njemu mater uvijek kod kupanja govorila da dobro opere i Mošu Pijade, gladeći ga pritom nježno po mudima i čuni
Ja sam ipak najviše volio gledati crtane filmove i tv-kalendar, ali televizor, kao ni taj pakleni stroj rasformator, ni za živu glavu nisam smio paliti sam.
Uključivanje televizora bio je zahtjevan postupak koji je zahtijevao vrijeme i podrobnu pripremu, ali najviše od svega – istančan sluh.
Djed bi me stoga uvijek zaduživao da kod potpaljivanja televizora sjedim pored čeličnog stalka i pomno osluškujem taj rasformator.
Naime, zvuk tog stroja uvijek bi se neznatno povisio i ”zašiljio” baš u trenutku kada bi slika u Ambasadoru bila već dovoljno podgrijana za sigurno paljenje, što bi djedu zbog lošijega sluha obično promicalo, pa je uvijek čekao znatno duže no što je to bilo potrebno.
Djed bi mi potom za nagradu dopuštao navirivati se kroz otvore za prozračivanje i hlađenje na poleđini Ambasadora, kroz koje sam mogao lijepo vidjeti poskakivanje iskrica i ples struje u katodnoj cijevi, što me ujedno i plašilo i činilo neizmjerno sretnim.
Jednog poslijepodneva gledao sam s djedom televizijski program i tv-kalendar za taj datum, ali se sada više ne mogu sjetiti koji, a nije ni bitno.
Uglavnom, bio je govor o nekom čiki, koji se zvao Moša Pijade, a bio je Židov i član Vrhovnog štaba.
Meni je tada njegovo ime bilo beskrajno smiješno, jer mi je mangup Mirza (o kojemu ću također pisati!) bio rekao da to ime i prezime prevedeno na naš jezik mora značiti ili mudo ili čunu, ili sve to zajedno, jer je njemu mater uvijek kod kupanja govorila da dobro opere i Mošu Pijade, gladeći ga pritom nježno po mudima i čuni.
Ali taj prilog na tv-kalendaru nije bio ni najmanje smiješan, jer su se u njemu opet spominjali ti Židovi, i to kako su im u djedovom ratu Švabe htjele doći glave i kako su ih, uz pomoć nekih ustaša i domaćih izdajnika (za koje je djed pričao samo najgore stvari) trpali u stočne vagone i odvodili u nekakav holokaust.
Kada sam upitao djeda što je to holokaust, rekao mi je da je to ono kada zli ljudi odvedu dobre ljude i zapale ih u velikoj peći, da izgore.
”Pa zar nemaju drva, da se njima ogriju!?” zabezeknuto sam pitao djeda, a on mi je samo hladno odgovorio, da se ljudska zloća najlakše potpaljuje drugim ljudima, a nikako ne drvećem.
Ja sam odmah sutradan rekao Mirzi da je kreten i da više nikada čunu i muda ne zove Moša Pijade!
Često sam nakon toga događaja bio razmišljao o Židovima, a osobito kada bih kriomice palio šibice ili potpaljivao divlje kestenje, pa bi ih zadimljene bacao iza ormara u dnevnoj sobi.
Ponekad bih potajice šibicama palio i one smrdljive bijele kocke za potpalu i ubacivao ih kroz otvor kuhinjske peći, promatrajući kako ih vatra brzo obavija i kako ih proždire njezin plavičasti, gladni plamen.
Naizgled, ništa se na toj kocki isprva ne mijenja i – usprkos buktinji koja je brzo zahvaća, obavija i steže – ona ostaje potpuno bijela, nepromijenjenog i čvrstog oblika, ali se onda ubrzano i sve brže počinje uvijati, čađiti, cvrčati i stenjati, da bi potom u potpunosti nestala u plamenu, baš kao da je nikada nije ni bilo.
Kada sam upitao djeda što je to holokaust, rekao mi je da je to ono kada zli ljudi odvedu dobre ljude i zapale ih u velikoj peći, da izgore. ”Pa zar nemaju drva, da se njima ogriju!?” zabezeknuto sam pitao djeda, a on mi je samo hladno odgovorio, da se ljudska zloća najlakše potpaljuje drugim ljudima, a nikako ne drvećem
Ako li je tako s kockom za potpalu, razmišljao sam, kako li je tek strašno kada umjesto nje izgaraju ljudi?
Nije bilo druge: morao sam čekati povoljan trenutak u kojemu baba Marija, uspevši se na bijelu kuhinjsku štokrlu, dohvaća brašno s najviše police u špajzi.
Baka je nosila lijepi flanelski kućni ogrtač na cvjetiće, a ja sam tek jednom spretnom kretnjom šibice potpalio stražnji rub njezina ogrtača.
Baka je planula i vrisnula u sekundi, dograbivši bokal vode sa stola (onaj iz priče o ajnprenu) i drvenu oklagiju, što je meni bio jasan znak na uzbunu, pa sam odmah potekao kroz ulazna vrata stana na haustorsko stubište i niz stepenište dolje, kod djeda u podrum.
Baka je s mahnitom odlučnošću i izbezumljena trčala za mnom s oklagijom u ruci, vrišteći zadimljena da će mi njome zasigurno slomiti i te piromanske prste i ustašku kičmu, a ubrzo su joj se u toj suludoj i odlučnoj jurnjavi po stubištu pridružile i teta Džemila i teta Beba, a onaj kvisling Mirza samo je veselo poskakivao i pocikivao kao kakav jarac:
”Drž’te ga, teta Marija! Jebo li ga njegov Moša Pijade!”
Djed je također već bio istrčao iz podruma ususret meni, jer je od te silne cike i vike shvatio kako je đavo iz nekoga razloga odnio šalu, a ja sam se samo kroz suze derao:
”Nisam htio, deda, života mi moga! Samo sam vježbao holokaust!”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Socijalizam dolazi na biciklu
- Unutrašnji neprijatelj
- Dokle je ljubav, a odakle zločin
- Od pogleda, soka i keksa nije bilo boljeg seksa
- Ruka iz groba
- Kajin naš svagdašnji: naše mržnje i šovinizmi
- Cindap, ”kurbetina i ljubavnica”
- Zlo normalnosti
- Sajdžija Kemo
- Ako morate demontirati državu, nemojte demontirati i nadu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.