autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Vježbanje holokausta

Autor: Entoni Šeperić / 04.04.2021. Leave a Comment

Vučko Foto: Imrana Kapetanović

Vučko
Foto: Imrana Kapetanović

U našem ti haustoru nije bilo Židova, a potvrdila mi je to i teta Beba, koja je živjela u stanu ispod našega.

Njezin muž Milan (za kojega se ne sjećam jesam li ga za života ikada vidio, ili postoji samo u ovoj priči) skočio je u ratu s prozora njihovog kupatila, jer nikako nije mogao trpjeti nepravdu i jer je – kako mi je to baba poslije rata jezgrovito pojasnila – već bio pošao na kvasinu.

Kad je Hasana u ratu zbog visokog tlaka i nedostatka lozovače oduzela i u krevet stropoštala moždana kap, Milan se kod Batkovih bio zauzeo za njega i zaiskao sitno lijekova i fasungu, ali su ga ”njegovi” zbog toga bili uzeli na zub, jer da ne pristoji jednom čestitom Srbinu pomagati baliju, zato što je to nekrst gori i od samih Židova.

Eto, ja ti i te jadne Židove znadem samo po nekome belaju!

A bio ti je kod nas u dnevnome boravku onaj veliki crno-bijeli televizor marke Ambasador s katodnom cijevi.

Taj je opet s nekim kablom bio povezan s opakim metalnim uređajem ispod televizora, kojega je djed zvao ”rasformator” i koji je služio, kako mi je to djed rastumačio, za potpalu slike na televizoru, baš kao što se i onim malim bijelim kockama što smrde na naftalin potpaljivala vatra u kuhinjskoj peći.

A ja sam ti oduvijek bio opčinjen i upravo zaljubljen u vatru i sve njezino; bio sam – kako je to baba stručno objašnjavala – piroman i palikuća.

Kada bi se, dakle, htjelo upaliti televizor, nije to moglo tek onako, nego se najprvo morao upaliti taj rasformator, ”da se podgrije slika”, a tek nakon toga mogao se upaliti i Ambasador, na čijem bi ekranu u sredini najprije zaigrala titrava bijela točkica, iz koje bi se potom – kao što iz oplođene jajne stanice iziđe čitav čovjek – razlio crno-bijeli svijet televizijskih čuda, od crtanih filmova i neizbježnih republičkih dnevnika, preko vesterna i partizanskih filmova, pa sve do raspjevanih dječjih šlagera i festivala zabavne glazbe.

Meni je tada njegovo ime bilo beskrajno smiješno, jer mi je mangup Mirza (o kojemu ću također pisati!) bio rekao da to ime i prezime prevedeno na naš jezik mora značiti ili mudo ili čunu, ili sve to zajedno, jer je njemu mater uvijek kod kupanja govorila da dobro opere i Mošu Pijade, gladeći ga pritom nježno po mudima i čuni

Ja sam ipak najviše volio gledati crtane filmove i tv-kalendar, ali televizor, kao ni taj pakleni stroj rasformator, ni za živu glavu nisam smio paliti sam.

Uključivanje televizora bio je zahtjevan postupak koji je zahtijevao vrijeme i podrobnu pripremu, ali najviše od svega – istančan sluh.

Djed bi me stoga uvijek zaduživao da kod potpaljivanja televizora sjedim pored čeličnog stalka i pomno osluškujem taj rasformator.

Naime, zvuk tog stroja uvijek bi se neznatno povisio i ”zašiljio” baš u trenutku kada bi slika u Ambasadoru bila već dovoljno podgrijana za sigurno paljenje, što bi djedu zbog lošijega sluha obično promicalo, pa je uvijek čekao znatno duže no što je to bilo potrebno.

Djed bi mi potom za nagradu dopuštao navirivati se kroz otvore za prozračivanje i hlađenje na poleđini Ambasadora, kroz koje sam mogao lijepo vidjeti poskakivanje iskrica i ples struje u katodnoj cijevi, što me ujedno i plašilo i činilo neizmjerno sretnim.

Jednog poslijepodneva gledao sam s djedom televizijski program i tv-kalendar za taj datum, ali se sada više ne mogu sjetiti koji, a nije ni bitno.

Uglavnom, bio je govor o nekom čiki, koji se zvao Moša Pijade, a bio je Židov i član Vrhovnog štaba.

Meni je tada njegovo ime bilo beskrajno smiješno, jer mi je mangup Mirza (o kojemu ću također pisati!) bio rekao da to ime i prezime prevedeno na naš jezik mora značiti ili mudo ili čunu, ili sve to zajedno, jer je njemu mater uvijek kod kupanja govorila da dobro opere i Mošu Pijade, gladeći ga pritom nježno po mudima i čuni.

Ali taj prilog na tv-kalendaru nije bio ni najmanje smiješan, jer su se u njemu opet spominjali ti Židovi, i to kako su im u djedovom ratu Švabe htjele doći glave i kako su ih, uz pomoć nekih ustaša i domaćih izdajnika (za koje je djed pričao samo najgore stvari) trpali u stočne vagone i odvodili u nekakav holokaust.

Kada sam upitao djeda što je to holokaust, rekao mi je da je to ono kada zli ljudi odvedu dobre ljude i zapale ih u velikoj peći, da izgore.

”Pa zar nemaju drva, da se njima ogriju!?” zabezeknuto sam pitao djeda, a on mi je samo hladno odgovorio, da se ljudska zloća najlakše potpaljuje drugim ljudima, a nikako ne drvećem.

Ja sam odmah sutradan rekao Mirzi da je kreten i da više nikada čunu i muda ne zove Moša Pijade!

Često sam nakon toga događaja bio razmišljao o Židovima, a osobito kada bih kriomice palio šibice ili potpaljivao divlje kestenje, pa bi ih zadimljene bacao iza ormara u dnevnoj sobi.

Ponekad bih potajice šibicama palio i one smrdljive bijele kocke za potpalu i ubacivao ih kroz otvor kuhinjske peći, promatrajući kako ih vatra brzo obavija i kako ih proždire njezin plavičasti, gladni plamen.

Naizgled, ništa se na toj kocki isprva ne mijenja i – usprkos buktinji koja je brzo zahvaća, obavija i steže – ona ostaje potpuno bijela, nepromijenjenog i čvrstog oblika, ali se onda ubrzano i sve brže počinje uvijati, čađiti, cvrčati i stenjati, da bi potom u potpunosti nestala u plamenu, baš kao da je nikada nije ni bilo.

Kada sam upitao djeda što je to holokaust, rekao mi je da je to ono kada zli ljudi odvedu dobre ljude i zapale ih u velikoj peći, da izgore. ”Pa zar nemaju drva, da se njima ogriju!?” zabezeknuto sam pitao djeda, a on mi je samo hladno odgovorio, da se ljudska zloća najlakše potpaljuje drugim ljudima, a nikako ne drvećem

Ako li je tako s kockom za potpalu, razmišljao sam, kako li je tek strašno kada umjesto nje izgaraju ljudi?

Nije bilo druge: morao sam čekati povoljan trenutak u kojemu baba Marija, uspevši se na bijelu kuhinjsku štokrlu, dohvaća brašno s najviše police u špajzi.

Baka je nosila lijepi flanelski kućni ogrtač na cvjetiće, a ja sam tek jednom spretnom kretnjom šibice potpalio stražnji rub njezina ogrtača.

Baka je planula i vrisnula u sekundi, dograbivši bokal vode sa stola (onaj iz priče o ajnprenu) i drvenu oklagiju, što je meni bio jasan znak na uzbunu, pa sam odmah potekao kroz ulazna vrata stana na haustorsko stubište i niz stepenište dolje, kod djeda u podrum.

Baka je s mahnitom odlučnošću i izbezumljena trčala za mnom s oklagijom u ruci, vrišteći zadimljena da će mi njome zasigurno slomiti i te piromanske prste i ustašku kičmu, a ubrzo su joj se u toj suludoj i odlučnoj jurnjavi po stubištu pridružile i teta Džemila i teta Beba, a onaj kvisling Mirza samo je veselo poskakivao i pocikivao kao kakav jarac:

”Drž’te ga, teta Marija! Jebo li ga njegov Moša Pijade!”

Djed je također već bio istrčao iz podruma ususret meni, jer je od te silne cike i vike shvatio kako je đavo iz nekoga razloga odnio šalu, a ja sam se samo kroz suze derao:

”Nisam htio, deda, života mi moga! Samo sam vježbao holokaust!”

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

  • Kajin naš svagdašnji: naše mržnje i šovinizmi
  • Cindap, ”kurbetina i ljubavnica”
  • Zlo normalnosti
  • Sajdžija Kemo
  • Ako morate demontirati državu, nemojte demontirati i nadu
  • Dobar je, bako, ajnpren i bez larda
  • Profesor Balthazar i Petrićev utopijski poučak
  • Ja još umijem i mogu za djecu okretati pedale. A što možete vi?

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print
  • Email

Filed Under: BEZIMENE PRIČE Tagged With: Bezimene priče, Entoni Šeperić, Holokaust, Moša Pijade, židovi

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

Nepoznati odgovor na krize: ekofeminizam

Nepoznati odgovor na krize: ekofeminizam

Piše: Suzana Marjanić i Goran Đurđević

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Slučaj doktora Dragomira

    Slučaj doktora Dragomira

    boris-dezulovic
  2. Farsa

    Farsa

    marinko-culic
  3. Pošto predsjednik Vrhovnog suda?

    Pošto predsjednik Vrhovnog suda?

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Matematika i potresi

    Matematika i potresi

    goran-gazdek
  2. Sjeme za banijske njive

    Sjeme za banijske njive

    vladimir-jurisic
  3. Ponovno rođen

    Ponovno rođen

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Otvorena Banijska kuća

    Otvorena Banijska kuća

    28.01.2021.
  2. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  3. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se
loading Cancel
Post was not sent - check your email addresses!
Email check failed, please try again
Sorry, your blog cannot share posts by email.