Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode

Severin na Kupi, mjestašce u Gorskom kotaru, jedan je od manje bitnih, ali postojanih toposa moga djetinjstva i mladosti. Tu je autobus za Rijeku stajao i pravio dužu stanku dok se još vozilo ”starom cestom”. Planinsko mjesto, slično svim takvim mjestima, oneobičavalo je jedno: građevina sa suprotne strane autobusne postaje. Bijela baptistička crkva, tko zna kako tu dospjela, svojim je izgledom posvajala čitav krajolik i davala mu nešto strano, tuđe, sjeverno, nordijsko gotovo.

U isto vrijeme, u svemu kao da je možda bilo i dubljega razloga te čudne ”sinkretičnosti”, spoja nespojivog koji se nedokučivim nečim ipak slaže s krajobrazom i čemu ćemo eventualno dohvatiti smisao jednom.

Otud možda nije čudilo kad sam kasnije pročitao da je baš tu prije sto i trideset godina rođen Vladimir Dvorniković, jedna od najneobičnijih pojava južnoslavenskih kultura. Ujedno i jedna od najtragičnijih.

Jer kako drugačije nazvati filozofa i intelektualca, među najobrazovanijim ljudima našeg 20. stoljeća, koji je u doslovno svim političko-ideološkim i kulturnim konstruktima i tvorevinama u zadnjih sedamdeset i pet godina dosljedno prešućivan, osporavan, guran u stranu, negiran ili čak brisan iz popisa akademskih zajednica, povijesti filozofija i književnosti i uopće društvene historije?

Jer kako drugačije nazvati filozofa i intelektualca, među najobrazovanijim ljudima našeg 20. stoljeća, koji je u doslovno svim političko-ideološkim i kulturnim konstruktima i tvorevinama u zadnjih sedamdeset i pet godina dosljedno prešućivan, osporavan, guran u stranu, negiran ili čak brisan iz popisa akademskih zajednica, povijesti filozofija i književnosti i uopće društvene historije?

I to ne kao marginalna pojava, nego kao mislilac koji je napisao jedno od tri-četiri ključna djela za razumijevanje ovdašnjih kolektiviteta.

Hrvatski filozof, etnopsiholog, analitičar i književni kritičar je, pored jedva prebrojivih tekstova, privukao radom ”Psiha jugoslavenske melankolije”, a kulminirao svojim magnum opusom – ”Karakterologijom Jugoslavena” iz 1939., golemom, nepročitanom i dugo jedva nabavljivom knjigom.

Jasno je gdje se krije problem za sve ovdašnje režime dosad: u ovom pridjevu ponovljenom u naslovima oba djela nalazio se i nalazi sav usud Dvornikovićev.

Miroslav Krleža, najveći hrvatski i jugoslavenski pisac pak, zanimljivo, nije podnosio Dvornikovića i samo je u jednoj godini, 1924., napisao čak tri članka u Književnoj republici protiv njega, podsmijevajući mu se kao filozofskom plagijatoru svojih germanskih učitelja i kao književnom neznalici i mistifikatoru u pitanju Kranjčevića i Hamleta. Ali čini se da je, pored takozvanih objektivnih razloga motivirane kritike, stvar bila i u nečemu drugom.

Ona (pre)često citirana Krležina rečenica Enesu Čengiću o sebi i tome da je ”za Hrvate od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša” i tako dalje – zapravo bi se samo malo izmijenjena, paradoksalno, mogla primijeniti na Dvornikovića.

Krleži, kao dijalektičkom materijalistu, naravno da je bila odbojna teorija ”narodnog karaktera” izdvojena iz ideologije i klasne borbe.

Jednako kao što mu je, ponovno kao komunistu, bez sumnje smetalo Dvornikovićevo ”integralno jugoslavenstvo” i to da je – kao i Ivo Andrić – kao Hrvat koji je stradao pod Austrougarskom, doživio stvaranje prve, Aleksandrove Jugoslavije kao ispunjenje sna o državnoj zajednici i onda tome sistemu iz uvjerenja, a ne iz koristoljublja služio.

Ako je tako bilo za ljevičara i jugoslavenski orijentiranog Krležu, što se onda tek moglo misliti u frankovskim, HSS-ovskim i svim ostalim krugovima reakcionarnog hrvatstva.

Hrvatski filozof, etnopsiholog, analitičar i književni kritičar je, pored jedva prebrojivih tekstova, privukao radom ”Psiha jugoslavenske melankolije”, a kulminirao svojim magnum opusom – ”Karakterologijom Jugoslavena” iz 1939., golemom, nepročitanom i dugo jedva nabavljivom knjigom

S druge strane, u Srbiji gdje je Dvornikovićev rad bio i kontrateža bilo nasilnom, vulgarnom, bilo suptilnijem velikosrpstvu – on je naime uočio točno da je Cvijić znanstvenim metodama, etnografski i antropološki srbizirao južnoslavenske narode – također je izazivao tipičnu suspektnost i nepovjerenje koja se u Beogradu događa intelektualcima od Supila naovamo.

Preživjevši Drugi svjetski rat, Dvorniković kao građanski intelektualac u Brozovoj Jugoslaviji nije mogao očekivati milost – etnopsihologija suviše je smrdjela na rasne teorije, a u ideološkoj doktrini marksističko-lenjinističke (a na početku i staljinističke) te kasnije samoupravne teorije jugoslavenstvo bez antiunitarnosti, bez jasno ocrtanih linija ”naroda i narodnosti” nije vrijedilo gotovo ništa.

Povučen i preživljavajući od prodaje vlastitih slika do smrti 1956. godine, Vladimir Dvorniković tragični je dokaz da se egzilantom moglo biti i u vlastitoj zemlji – u zemlji, štoviše i najstrašnije, kojoj je sam digao intelektualni spomenik.

Kad su se i taj sistem i ona Jugoslavija raspali, a obnovljeno izdanje knjige napokon pred sam kraj objavljeno – ironijom historijskom (ili nečim drugim?) i prvo izdanje izašlo je neposredno prije rasapa prve Jugoslavije – opet je Dvorniković bio nepoželjan: za nove srpske šoviniste premalo srpski i suviše ”inkluzivan”, a za Hrvate kojima je riječ Jugoslavija posljednji i krajnji tabu, iznad svih, brisanje i negacija Dvornikovića bili su najtemeljitiji.

Bosanci su imali drugih briga, a smušenoj, konfuznoj i anakroničnoj tamošnjoj ideologiji i autonegaciji taman je trebao podsjetnik dodatni na vlastiti udes, dokaz koji ruši kao kegle njihove skučene službene povijesno-ideološke premise. Slovence više nije zanimalo, ostale se nije pitalo.

Bez obzira na to što nacionalističke hegemonije, naročito hrvatska, kroz svoje intelektualne predstavnike danas redom govore kako su Dvornikovićeva uvjerenja ”politički promašena” i ”anakrona”, osnovni i trajni problem je dakako drugdje.

Ne ulazeći sada u meritum, u ispravnost teza i zaključaka Dvornikovićeva glavnog djela, za što bi nam trebalo suviše prostora, njegovi su život i rad metafora nečega mnogo važnijeg, najvažnijeg štoviše, a potpuno neosviještenog i nevidljivog većini do danas: nijedan od sistema ovdje, naime, koji god predznak imao, dinastički, socijalistički ili republikanski, nije omogućio da intelektualac slobodno i bez kazne razmišlja i djeluje, pa makar dakle ”pogrešno” i ”promašeno”.

Drugim riječima, pitanje Dvornikovića je prije svega pitanje intelektualne i duhovne slobode, pitanje demokratičnosti – karakterne osobine, dodatnim paradoksom, koju je još jedan izuzetan čitatelj ove kulture, Rebecca West, označila kao imanentan ovim narodima.

Ne ulazeći sada u meritum, u ispravnost teza i zaključaka Dvornikovićeva glavnog djela, za što bi nam trebalo suviše prostora, njegovi su život i rad metafora nečega mnogo važnijeg, najvažnijeg štoviše, a potpuno neosviještenog i nevidljivog većini do danas: nijedan od sistema ovdje, naime, koji god predznak imao, dinastički, socijalistički ili republikanski, nije omogućio da intelektualac slobodno i bez kazne razmišlja i djeluje, pa makar dakle ”pogrešno” i ”promašeno”

Zato sve kritike njegova djela danas, a iz njih tipična gorčina i strah koji promaljaju ispod takvih ”objektivnih” i tobože neideoloških vrednovanja ”Karakterologije” i samog filozofa, nisu drugo nego kontinuitet iste i nepromijenjene vrste opresije građanske i intelektualne slobode.

Da se pojednostavi onako kako je sve ovdašnje sofizme – i lijeve i desne! – davno i briljantno ovako pojednostavio Milovan Danojlić u svom nezaboravnom romanu ”Dragi moj Petroviću”: ”Nek mi daju prostora u svojim novinama, makar i u rubrici Pogrešna mišljenja glupih pojedinaca”.

To osnovno, najlogičnije i najpotrebnije naravno ne može. Namjerno humorno reducirano i daljnjom metaforom, moglo bi se onda reći: kao i Danojlićev lik, Vladimir Dvorniković za platformu svojih razmišljanja i studija htio je Skandinaviju, a dobio Jugoslaviju. Kakva god ona imala imena u međuvremenu.

U poglavlju pod naslovom ”Jugoslaven, čovek nedovršene volje i neodređenog aktivnog središta ličnosti” (!) Dvorniković piše: ”Kao i na ostalim, ranije već upoznatim područjima, i ovde je izvršena istoriskim procesom ‘denordizacija’  jugoslovenskog narodnog karaktera”.

Možda ona ”nordijska” crkvica iz Severina na Kupi nije bila slučajna. Možda se, poput Kaneovog rosebuda i tamo krio neki odgovor.

Još tekstova ovog autora:

• Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
• Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
• Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
• Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
• Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
• Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
• Izgubljene rock mitologije
• Pjesme pomirenja (prozopopeja)
• Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

» Svi tekstovi ovog autora