Birati potkraj godine najvažniji kulturni događaj, ili najvažnije knjige, možda (više) nema nikakva smisla. Ne zato što se za božićne dane neočekivana južina spojila s očekivanim fijaskom Vladine više kukurikave, a mnogo manje učinkovite politike. Tko je uspješan i do čega se u ovoj zemlji jedino drži, zorno pokazuje blagdanski broj Novog lista. S naslovne stranice riječkog, a nekad Supilova dnevnika smješkaju se friško dizajnirani Zoran Milanović, nadbiskup Ivan Devčić i Damir Mišković. Prvi je aktualni premijer, drugi riječki metropolit, treći predsjednik Nogometnog kluba Rijeka.
Prvi šefuje Hrvatskom, drugi se brine da Crkva slijedi Isusov put, jer samo tako može ispuniti svoje poslanje, treći vodi poslove svoga gazde Gabrielea Volpija, talijanskog Abramoviča, koji na naftnom biznisu u Nigeriji svake godine zgrne milijardu dolara. To znači da bi gospodin Volpi mogao kupiti i cijelu Rijeku, a ne samo istoimeni klub, pojačan nogometnim stručnjakom iz susjedne Slovenije. Kako su svoje glasače ili navijače kupili Milanović i nadbiskup Devčić, posebna je tema. Ali da politika, Crkva i nogomet čine Sv. Trojstvo oko kojeg se kao na kakvom karuselu vrti 99 posto hrvatskih građana, o tome poslije svega ne treba gajiti nikakve sumnje.
Osim što je svijet istodobno prisutan i odsutan, jer je agresivan i agresivno virtualan, sumračni dani nacionalne kulture koincidiraju sa sumračnom politikom Milanovićeve Vlade, kojoj je od kulture važniji vlastiti, sve teže održavani kult
U situaciji u kojoj je politika progutala stvarnost, u kojoj vjernički rituali postaju nadomjestkom za kaotičnu svakodnevicu i u kojoj je nogomet manje igra, a više forma kompenzacije, ili lokalne i etničke identifikacije, od kulture nije ostalo ni K. Zašto je tomu tako? Zato što živimo u društvu spektakla koje je krvni neprijatelj kulture i zato što je spektakl ”autoportret moći u razdoblju totalitarnog upravljanja uvjetima egzistencije” (Guy Debord). Ondje gdje je sve pretvoreno u robu i gdje je deficit vrijednosti mnogo manje bitan od deficita u blagajni, kultura još živi kao izuzetak. Ili relikvija slična onoj u Pompejima, gdje su pronađeni ostaci skamenjena vojnika nakon što je erumpirao Vezuv.
Osim što je svijet istodobno prisutan i odsutan, jer je agresivan i agresivno virtualan, sumračni dani nacionalne kulture koincidiraju sa sumračnom politikom Milanovićeve Vlade, kojoj je od kulture važniji vlastiti, sve teže održavani kult. Ili joj je stalo samo prigodno, kad pred inozemnim gostima treba odverglati ofucanu priču o našem davno definiranom europskom indigenatu. Tako i ovaj izbor knjiga ne treba shvatiti toliko ozbiljno, koliko ozbiljno sebe shvaćaju oni koji rade na ukidanju elementarne pismenosti i, shodno tomu, na zaboravu književnosti.
Ako konvencije još imaju ikakva smisla, onda ni citirani izbor nije ništa više nego konvencija, kao što je uobičajeno neuobičajen broj sedam, koliko je u ovom slučaju navedenih knjiga. Broj sedam često se spominje u Bibliji (svijećnjak sa sedam krakova), mjesečevi kvartali traju sedam dana, iako se Marek Hlasko proslavio pripovijetkom ”Osmi dan u tjednu”. JORGE MARIO BERGOGLIO (papa Frano): ”Korupcija”, nakladnik Verbum, Split. Stjecajem abecednih okolnosti, na prvome mjestu našla se opsegom skromna, ali važna knjižica koju je napisao vatikanski pontifeks maksimus, dok je još djelovao kao nadbiskup u Buenos Airesu.
Nimbus koji se u razmjerno kratkom roku nadvio nad likom i djelom argentinskoga prvosvećenika sukladan je s provokativnošću teme koja se ne tiče samo jedne zemlje, ali koja se na poseban način evidentira u Hrvatskoj. Najbolje je citirati pisca: ”Corruptio optimi, pessima (Najgora je korupcija najboljih). To se može primijeniti na korumpirana redovnika. A da ih ima, ima ih. Da ih je bilo, dovoljno je čitati povijest.” Ili dalje: ”Duša se privikava na vonj korupcije. Događa se isto kao sa zatvorenim prostorom: samo onaj koji dolazi izvana primjećuje ustajali zrak. A kada se želi pomoći takvoj osobi, množina opiranja je neizreciva.” Tekstove su sa španjolskoga preveli Mario Marcos Ostojić i Tatjana Margeta Grubišić-Čabo.
ZVONIMIR BERKOVIĆ: ”O glazbi”, nakladnik Mala zvona, Zagreb. Iako ponajprije poznat kao filmski redatelj, prva ljubav Zvonimira Berkovića, prema njegovu vlastitom priznanju, bila je glazba. Krug njegovih favoriziranih disciplina zatvaraju kazalište i politika; puninom svoga žara i šarma, ovoj potonjoj dami krhkoga morala udvarao se u zadnjima dekadama, ostavljajući za sobom zapise koji nadilaze prizemnost recentne feljtonistike, impregnirane viškom navijaštva i manjkom suvislih argumenata.
Poslije godina i desetljeća provedenih u laviranju između kontinenta i otoka, poslije toliko inzularnih pjesama u kojima je fiksirala samoću nikad usahlog djetinjstva, može se bez pretjerivanja zaključiti da je Andriana Škunca uspostavila takvo jedinstvo s otokom koje je u našoj kulturi bez premca
Kakav je bio Berkovićev odnos prema glazbi, moguće je shvatiti već na temelju njegovih filmskih naslova kao što su ”Rondo” i ”Kontesa Dora”. Što će znatiželjnik naći u ovoj knjizi? Za ilustraciju, spominjem Monteverdijevu operu ”Krunidba Popeje”, kojom je na Dubrovačkim ljetnim igrama davne 1964. dirigirao Lovro Matačić, a koju je u nekadašnjem ”Vjesniku” slovom popratio upravo Berković, inzistirajući na hijatu između božanskih harmonija i krvava libreta. Knjigu je priredila Bosiljka Perić Kempf, a važna je jer u jednom segmentu otkriva što je u Berkovića najbolje i najtrajnije: pronicljivost i otmjenost koje sretno korespondiraju s poznavanjem neke, ne samo muzičke teme.
RALF WALDO EMERSON: ”O prirodi”, nakladnik Litteris, Zagreb. Knjiga jednog od najslavnijih američkih pjesnika i esejista, koji se kao mlad teolog odrekao svećeničkoga poziva. Živio je u Concordu, u blizini zavičajnog Bostona, gradu u kojem su obitavali Hawthorne, Thoreau i drugi i koji je u ono doba, u 19. stoljeću, bio središte američkog intelektualnog života. Jedinstvo svijeta shvaćao je u binarnom odnosu Boga i čovjeka, Boga i prirode te čovjeka i prirode.
Kao zagovornik radikalnog individualizma, smisao ljudskog djelovanja nalazio je u oslanjanju na samoga sebe (self–reliance), utječući tako na mnoge pisce, određujući duhovnu klimu i trasirajući put kojim će kročiti budući naraštaji, ne samo u Americi nego u Engleskoj i drugim dijelovima svijeta. U svoje vrijeme Emerson je tretiran kao heretik, pa i bezbožnik. U jednom eseju, koji nije tiskan u ovom izdanju, izrazio je sumnju u pjesničko umijeće, objašnjavajući kako ”ljudi koji inače ne pišu dobro, pod naletom strasti pišu dobre stihove”. Uz esej ”O prirodi”, u knjizi su objavljene dnevničke opservacije te pisma koja je izmijenio s Waltom Whitmanom. Knjigu je preveo i priredio Vojo Šindolić.
MAX FRISCH: ”Dnevnik” (1966. – 1971.), nakladnik OceanMore, Zagreb. Frisch je diplomirao arhitekturu, a onda se prometnuo u pisca. U početku se inspirirao Brechtom, dočekavši prvi veći uspjeh komadom ”Kineski zid”. Vrhunac njegova scenskog opusa je drama ”Andorra”, dok su mu najpoznatiji romani ”Stiller”, ”Homo faber”, ”Recimo da mi je ime Gantenbein” i ”Modrobradi”. Objavio je i dvije knjige dnevnika. U ovoj drugoj, mješavini putopisa, eseja, sjećanja i dijaloga, obilazi postnacističku Njemačku, Čehoslovačku, Poljsku, Sovjetski Savez, Sjedinjene Države i Izrael. Dovoljno dobro da se i poslije toliko godina uzme u ruke. Prijevod potpisuje Nikica Petrak.
GERARD HANBERRY: ”Više od jednog života”, Naklada Ljevak, Zagreb. Vraćajući se u prošlost, spajajući raštrkane niti naraštaja koji su mu prethodili i onih koji su ga (na)slijedili, Gerard Hanberry sročio je monografiju o slavnom irskom piscu Oscaru Wildeu. Njegova kob, prijateljevanje s lordom Alfredom Douglasom, tamnovanje u Readingu, skandal sa ”Salomom” (dramom pisanom za Saru Bernhardt), odlazak u Francusku, obraćenje na katoličanstvo i drugi detalji sami po sebi doimaju se kao roman. Sve to Hanberry je nadogradio pomno provjerenim činjenicama, sugerirajući da u životu znamenitog Irca ništa nije bilo slučajno.
Dovoljno je spomenuti da je Oscarov otac, sir William Wilde, bio ugledan kirurg, spisatelj, antikvar i statističar, dok je njegova majka Jane bila borbena nacionalistkinja i poetesa. Sve to i još mnogo više otkriva Hanberry, nagrađivani pjesnik i nastavnik kreativnog pisanja. Knjigu je s engleskog prevela Petra Štrok, a čita se nadušak, baš kao što se nadušak pije dobro vino. Od Hanberryjeva i Wildeova vina, glava vas sigurno neće zaboljeti!
Svoju nesreću Ljudmila Ulicka obrnula je u sreću, dospjevši u relativno kratkom roku u vrh ruske književnosti. A biti u vrhu ruske književnosti, znači biti i u svjetskom vrhu
ANDRIANA ŠKUNCA: ”Biblijski vrt, sveta zemlja lunjskih maslina”, Grad Novalja & Turistička zajednica Novalje. Ako postoje izdanja koja izmiču uobičajenim komplimentima, onda je to svakako ova knjiga. Ona izmiče uobičajenim komplimentima u mjeri u kojoj Andriana Škunca odstupa od onoga što zovemo horizont očekivanja. Ne može se konstatirati, ili nije dovoljno precizno konstatirati da je Andriana sročila knjigu o Pagu i lunjskim maslinicima. Poslije godina i desetljeća provedenih u laviranju između kontinenta i otoka, poslije toliko inzularnih pjesma u kojima je fiksirala samoću nikad usahlog djetinjstva, može se bez pretjerivanja zaključiti da je hrvatska poetesa uspostavila takvo jedinstvo s otokom, koje je u našoj kulturi bez premca.
More i otok, masline i grote, u simbiozi u kojoj je tekst drugo ime za fotografiju, a fotografija refleks iskonske svjetlosti koja prodire u unutrašnjost stvari i bića. U Andrianinoj knjizi (ako je to samo knjiga) toplina se širi i ujednačava, natkriljujući stvarnost obrisima sna, kako je na jednome mjestu zapisao Bachelard. ”Termička privlačnost” Andrianina pothvata identična je čudu, jednoj vrsti posvećenja koje odnos prema izabranom ”predmetu” ne shvaća (samo) razumom, nego apsolutnim bićem. Svako slovo njene knjige, svaki redak i slika do te su mjere impregnirani ljepotom da se onostranost ćuti u komadiću vune, u kori mendule i skutrenim ovcama koje svojom prvobitnošću utjelovljuju smisao otoka. Knjiga u kojoj se bratime vrijeme i vječnost i u kojoj je otok drugo ime za stvarnost koju svatko nalazi sam. Nema sumnje, Andriana ju je našla.
Foto: pl.wikipedia.org
LJUDMILA ULICKA: ”Daniel Stein, prevoditelj”, Fraktura, Zaprešić. Max Frisch je diplomirao arhitekturu, a Ljudmila Ulicka biologiju. Spisateljicom je postala nakon što je ostala bez posla jer je nekoć davno, u komunističkom Sovjetskom Savezu, uhvaćena u prepisivanju nekog zabranjenog romana. Svoju nesreću gospođa Ulicka obrnula je u sreću, dospjevši u relativno kratkom roku u vrh ruske književnosti. A biti u vrhu ruske književnosti, znači biti i u svjetskom vrhu. Na hrvatskom jeziku tiskane su dosad dvije njene knjige: roman ”Veseli sprovod” (u nakladi izdavačke kuće Vuković & Runjić) i ”Sonječka i druge priče” (nakladnik SysPrint).
Treći naslov, roman ”Daniel Stein, prevoditelj”, tiskao je treći nakladnik, Fraktura iz Zaprešića, a preveo ga je Igor Buljan. Ulicka se obraća ”skrovitosti života” s mudrošću i invencijom koje rijetko koga ostavljaju ravnodušnim. Rekonstruirajući put poljskoga Židova Daniela Steina, ona rekonstruira svijet u njegovoj neponovljivosti i kolopletu svih mogućih kontradikcija. Dovoljno za jedan ljudski život. I za roman isto tako!
Još tekstova ovog autora:
- Rat kao autoimuna bolest
- Važno je da ste zdravi
- Blagdan à la Kuzmič
- Slon u staklani
- Roman rijeka o Dunavu
- 2 plus 2 je 5
- Sram će spasiti Hrvatsku
- Kratka povijest poniženja
- I ministar čini što hoće
- Tiho puzajući fašizam
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.