Tihana Tomičić
Radnici ”3. maja” instalirali su vješala pred svojim pogonima, nakon trećeg dana u štrajku. Iako je to metafora, tu poruku bi svi u ovoj državi trebali shvatiti gotovo pa doslovno. Ljudi iz brodogradilišta, iz štiva, s navoza, već su toliko ogorčeni agonijom koja ih prati najmanje deset godina, da ne bi bilo čudo da se dogodi neko zlo.
Pred njima je nekoliko mogućih rješenja: jedno je da se plan restrukturiranja aktivira i bez dopuštenja Bruxellesa, drugo je da Danko Končar kao privatni investitor uskoči sa svojim novcem, i treće je – stečaj.
Nažalost radnika, prva dva neće se lako dogoditi. Iz Vlade je jasno poručeno da se oni distanciraju od daljnjeg ulupavanja državnog novca u škverove. Ministar Zdravko Marić nije otvorenije mogao poručiti da je došao kraj vremenima spašavanja brodogradnje.
Vlada će morati poduzeti sve što može, u najhitnijem roku, da uskoči u spas škverova. Željeli to ili ne, neki korak morat će poduzeti, jer inače će Pula i Rijeka do kraja propasti. U trenutku kad 4.000 ljudi ostane trajno bez plaća i posla, otići će, zajedno sa svojim obiteljima
Njima je zapravo gotovo pa svejedno kada će, i hoće li uopće, Europska komisija reagirati na predloženi program restrukturiranja, njih u Banskim dvorima to se sve manje tiče.
Da stvar bude gora, i Danko Končar je jednako jasno rekao da ne planira svoj privatni novac davati za plaće preko četiri tisuće zaposlenih, dok ne zna da će program restrukturiranja, koji uključuje njega, uopće biti primijenjen.
Logično, zašto bi čovjek davao svoj novac za plaće radnika u firmama u kojima još uopće nije vlasnik. Nitko normalan to ne bi činio. Bez podrške Vlade, cijela akcija njegova preuzimanja Uljanika je upitna i nema razloga da čovjek žrtvuje sebe za promašenu politiku koju vodi netko drugi.
I na kraju, ostaje stečaj. Najgore moguće rješenje. Ono će radnike trajno ostaviti bez redovitog prihoda, uz potpuno neizvjesnu i sporu naplatu potraživanja, a investitori će pobjeći glavom bez obzira.
Takvu opciju Vlada ipak ne može dopustiti. Ako su znali hitno reagirati u slučaju Agrokora, tada moraju jednako reagirati i u slučaju Uljanika i ”3. Maja”.
Lex Agrokor je donesen kad je kriza u toj firmi već bila eskalirala, i svejedno se stiglo spasiti radna mjesta i proizvodnju hrane. Moguće je da bi se isto stiglo i u brodogradnji.
Radnici ”3. maja” instalirali su vješala pred svojim pogonima, nakon trećeg dana u štrajku. Iako je to metafora, tu poruku bi svi u ovoj državi trebali shvatiti gotovo pa doslovno. Ljudi iz brodogradilišta, iz štiva, s navoza, već su toliko ogorčeni agonijom koja ih prati najmanje deset godina, da ne bi bilo čudo da se dogodi neko zlo
Ali, pitanje je ima li političke volje za to.
Stoga se ovoj Vladi treba postaviti samo jedno pitanje: vrijedi li četiri tisuće zaposlenih u Uljaniku i ”3. maju” manje od 40.000 zaposlenih u Agrokoru?
Odgovor je samorazumljiv, i Vlada će morati poduzeti sve što može, u najhitnijem roku, da uskoči u spas škverova. Željeli to ili ne, neki korak morat će poduzeti, jer inače će Pula i Rijeka do kraja propasti.
U trenutku kad 4.000 ljudi ostane trajno bez plaća i posla, otići će, zajedno sa svojim obiteljima.
To je ipak malo prevelik ulog da bi ga ova Vlada olako zbacila sa svojih ramena. Ako država ne uskoči, ovoga posljednjega puta, premijer Andrej Plenković s prevelikim će teretom jednog dana morati izaći iz Banskih dvora.
Težina te političke odluke bit će za njega gora nego da su mu trećemajci donijeli vješala ravno pred ured. Metaforički.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Još tekstova ovog autora:
- Bandić gubi 0:3
- Tko se crveni od srama?
- Zakon braće: Brkićima prepiljene sve grane
- Plenković mora smijeniti Gabrijelu Žalac, i to pod hitno
- Kome treba Bleiburg?
- Tko prvi odlazi iz Vlade?
- Nacionalistički slijepci
- Gdje ste bili dok je grmilo?
- Treba li i Vojko Obersnel otići?
- Ministar Milan Kujundžić mora što prije dati ostavku
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.