Tomislav Šola
Evo su tri decenije i godinu dana kako se u našoj maloj sredini, u struci muzeja i baštine, pojavila inovacija koja, uporno, dobrim argumentima, traje sve od tada.
Riječ je o multidisciplinarnoj, autorskoj grupi koja je smislila jeftin i efektan način ”oživljavanja” baštine: muzej izvan muzeja, muzej kao teritorij, muzej kao životni ambijent – ”Zagreb dok ga još nije bilo”. ”Vratili” su predmete iz muzeja na mjesto njihova nalaza i pokazali da je Zagreba bilo i prije nego što je stasao u grad.
U te iste tri decenije bilo je dosta javnih okolnosti, manifestacija i napisa koji su o Zagrebu olako govorili kao o ”malom Beču” i kao o ”europskoj metropoli”. Zagreb jest glavni grad države Europske unije, ali nije, ako se misli na visoke kriterije, stvarna ”europska metropola”.
Autori tih samododijeljenih komplimenata su što neobaviješteni, a što svjesno u službi korumpiranih motiva. Usput, kakvom je umu kompliment biti kopija ičega?
Zašto Graz koji je prije 50 godina bio jedva važniji od Zagreba nikad nije htio biti ”mali Beč” nego je, u međuvremenu, postao grad iz ”prve lige” europskih gradova?
Zagreb je urušen, a prvi znak vitalnosti je imati snage priznati da smo malena, provincijalna i zapuštena sredina kojoj tek predstoji posao da postane važna i izvan svojeg nacionalnog legitimiteta. Potres i pandemija samo su otkrili decenije loše vođenog razvoja i degradacije civitasa.
Ima petnaestak godina da je ”Louis Vuitton” izdao vodič po glavnim gradovima EU-a pa se vidjelo, primjerice, da devet od deset preporučenih restorana i kafea u Zagrebu, imaju strana imena. Od ”Strossmartre” do ”Cest is d’Best” i do naziva većine prodavaonica i kafea – iz imena skoro svake akcije, viri amaterska, samouništavajuća aspiracija da budemo netko drugi. Provincije ne inoviraju nego slijede i kopiraju.
Ponosni, samosvjesni, vitalni, širokogrudni i emancipirajući duh koji je jedina podloga razvoja, ovisi o sposobnosti prijenosa najboljih vrijednosti iskustva prethodnih generacija i, naravno inovaciji. Tome služe i muzeji ako ih stvarno razumijemo.
Da bude teže, živimo u prijetvornim vremenima gdje se manje otpornim sredinama lako nametne, makar i prerušen retrogradni duh, bilo da se radi o kulturi ili o politici, a, zašto ne, i o gospodarstvu.
Donosioci odluka nisu oni najbolji nego (ma ne valjda opet!) podobni i poslušni. Zato provincije ne vole svoje inovatore.
A, gle čuda, uspiju se probiti, u ovom slučaju kao autorska grupa (Zoran Gregl, Nenad Jandrić, Željko Kovačić, Ozren Domiter) koju vrijeme doduše rijedi, ali, kako ćemo vidjeti, i popunjava. Najmanje što možemo učiniti jest da njihovo djelo zaštitimo prepoznavanjem i prihvaćanjem.
U čemu je inovacija?
U 21. stoljeću, nakon dvaju stoljeća uzimanja, najnapredniji dio muzeja bavi se mišlju kako da išta vrati: kulturama od kojih su predmeti uzeti, mjestima na kojima su nađeni, suvremenim okolnostima i zajednicama koje su ih ”naslijedile” stjecajem okolnosti i kojima, po nekom pravu prvenstva, pripadaju.
Nije ni mjesto i namjera isticati u kojoj mjeri je povratak predmeta popljačkanih po kolonijama postao tema svake pristojne muzejske i medijske scene.
Kakogod loš, svijet se vraća idejama nekog elementarnog morala pa odatle i preispitivanje muzejskih zbirki i sve praktične posljedice manjka konteksta tih predmeta; oduvijek smo osjećali da blještave vitrine i osvjetljeni podesti nisu slika te neke izgubljene stvarnosti na koju predmeti pojedinačno podsjećaju ili iz kojih dolaze.
Prošlost je vazda tu, a pametan i moralan građanin će od nje uzeti sve što mu može oplemeniti stvarnost. Ostalo neka bude samo upozorenje i pouka.
Zoran Gregl, kustos Arheološkog muzeja u Zagrebu se držao definicije arheologije, definicije Zagreba i razumijevanja baštine. Sve velike ideje su jednostavne. ”Vratiti” je za njega bilo stvarna obaveza.
Za povratak predmeta na mjesto njihovog nalaza izabrao je one koji prethode crkvenom dokumentu iz 11. stoljeća, kojim Zagreb nastaje kao grad i historijski i simbolično, poručujući da je kao ”mjesto”, na osobit način, oduvijek tu.
Znao je da je arheologija zapravo o sadašnjosti, ma kako bila po definiciji usmjerena na istraživanje i predstavljanje davnih vremena.
Naša ”sveta zemlja” je i dalje sveta, ali dobro je znati da je bila sveta i nekima iz brončanog doba, i nekim drugim narodima i njihovim osvajačima prije no što su je naši preci počeli smatrati svojom.
Mudar se čovjek, i nehotično, svašta može zapitati, ali poimanje baštine kao mudrosti prestaje biti profesorska domišljatost, a eto, arheologu Greglu i njegovim kolegama je tu mudrost uspjelo uvesti u dnevni život Zagreba na pametan, lijep i otmjen način.
Prije triju decenija, ideja povratka predmeta vlasnicima i mjestima izvan muzeja predstavlja inovaciju u međunarodnim razmjerima, pa je tako Zoran Gregl u vraćanju predmeta njihovom, makar izmijenjenom, ali stvarnom mjestu nalaza, bio ispred vremena i sredine. Takvi su pojedinci često usamljeni i zaobiđeni.
Svoj prvi projekt u nizu, povratak nadgrobne stele iz Kerestinca, naime, izveo je sam. Ali, biti inovator i biti spreman na timski rad je dodatna vrlina. Tako je dio njegove kreacije i formiranje malog ali moćnog stručnog tima koji je prihvatio ideju kao dugoročan projekt.
Do sada su ostvarili 14 instalacija – intervencija u gradski prostor.
U širem prostoru grada, na ponekad banalnim i neočekivanim mjestima, osim Poncija i njegove žene u Kerestincu, kako iscrpno svjedoči najmlađi član projektnog tima Ozren Domiter, i rimski ”bradonja u Petrinjskoj, mamut u Gavelli, nekropola u Stenjevcu, vrč u Savskoj, Jupiter u Banjavčićevoj, ‘supruga kakvih je malo’ na Kaptolu, mladunče kita u Podsusedu, uljanica na Mirogojskoj, nadgrobni spomenik Egnatuleja Florentina i njegova oca u parku Ribnjak, Dioklecijan na Trgu bana Jelačića, Hadrijan pred Županijskim sudom na Zrinjevcu, rimskodobni putokaz kraj knjižnice u Jelkovcu”.
Uskoro će, još ovog svibnja, u Dežmanovom prolazu nastati još jedna uporišna točka daleke prošlosti ovog gradskog prostora.
Na mrežnoj stranici Arheološkog muzeja koji je ostao matična institucija ovog projekta nalazi se stvarni virtualni muzej te prošlosti, onako kako je autorska grupa polako izdiže iz zaborava.
Molim sklonog čitatelja da ne propusti prolistati katalog projekta koji se tamo također nalazi ponuđen ”posjetiteljima” baš kao vodič po, doduše, osobitom muzeju koji nikad ne zatvara svoja vrata i živi s nama našu svakodnevnicu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kustosi baštine – elementi profesije koja nije stigla stasati (2)
- Kustosi baštine – elementi profesije koja nije stigla stasati (1)
- O duhovnom i o strahu od nestajanja
- Stare vrijednosti i nova značenja – You do You
- Nepostojeći čuvari iskustva u ugroženom svijetu
- Profit je iskušenje, zarazno i razorno za baštinu
- Razjedinjena vojska bez zapovjednika i strategije
- Pledoaje za nepostojeću profesiju
- Savršen primjer temeljite strukovne i građanske kulture
- Prošlost je koristan pratilac, ali zlokoban vođa
