Zapravo ne bih imala razloga pročitati najnoviju Papinu encikliku Fratelli tutti jer je upućena ”svoj braći”. Brat nisam, a kao žena se ne smatram uključenom u Papin proziv, iako su se neki komentatori požurili ”objasniti” da fratelli uključuju sve, i muškarce i žene, i djecu obaju spolova (naime, jer je Franjo Asiški pisao ”svoj braći” na način da su ”braća svi”).
Sam Papa je naglasio da citira sv. Franju Asiškog. Ipak pozoran lektor bi vjerojatno Papu upozorio da se razumije pojam fratellanza, no da se u naslovu, fratelli tutti bez sorelle, može svrstati u ”mačo” rječnik.
”Papa isključuje više od polovine čovječanstva!”
U svim službenim spisima, u diplomatskoj, međunarodnoj komunikaciji i međunarodnim organizacijama već odavno se obavezno, službeno i zakonski utemeljeno rabi dvojni oblik, naslovljuju se i muškarci i žene. Čovjek je ”biće u dvoje” (Elisabeth Badinter), pa se kao takav i naslovljuje. Čak su se župnici navikli na poziv ”braćo i sestre”.
Premda sorelle nisu pozvane, ženski element je ipak nazočan u enciklici: kao donne (u I. poglavlju). Sorelle ne, nego donne – a razlika nije nimalo zanemariva, to je razlika između subjekta i objekta.
Premda sorelle nisu pozvane, ženski element je ipak nazočan u enciklici: kao donne (u I. poglavlju). Sorelle ne, nego donne – a razlika nije nimalo zanemariva, to je razlika između subjekta i objekta. Sorelle kao subjekti su zanemarivane, a donne su objekti zlostavljanja, zloporabe, žrtava katastrofa i rata
Sorelle kao subjekti su zanemarivane, a donne su objekti zlostavljanja, zloporabe, žrtava katastrofa i rata.
Žene ipak nisu samo objekti i žrtve, nego i nositeljice akcija u dobru kao i u zlu. Ljudska prava, čije povrede žene pogađaju u posebnoj mjeri, predstavljaju im obavezu kao subjektima povijesti.
Enciklika je ciljano objavljena u vrijeme dubokih previranja izazvanih pandemijom Covida-19. Svojom enciklikom, naglašava Papa u uvodu, reagirao je na potrebu za orijentacijom u previranjima što će ih pandemija sadašnjih dimenzija izazvati u društvenim, političkim i kulturnim prilikama, poglavito pak u nacionalnim i globalnim uvjetima.
Svijet se više neće moći vratiti na stare pozicije, a nove prilike iziskuju novu etiku, razrađenu za različitim područja ljudskog života.
Papa naglašava da on Evanđelje smatra ”političkim putokazom” po uzoru na njegove prethodnike, papu Ivana XXIII. (Mater et Magistra iz 1961. godine), i papu Pavla VI. (Ecclesiam Suam iz 1964. godine).
Sve što se odnosi na čovječanstvo, odnosi se na Crkvu i mora je zanimati.
Sužavajući evanđeosku poruku samo na duhovnost, iskrivljujemo je, upozorava Papa. Crkva želi sa svojim vjerama surađivati na rješavanju aktualnih kriza, pa se dao nadahnuti i od pravoslavnog patrijarha Bartolomeja I., od Martina Luthera Kinga, Desmonda Tutua, Mahatme Gandhija, poglavito od blaženoga Charlesa de Foucaulda.
Novum je što se Papa u enciklici poziva na velikog imama Sveučilišta Al-Azhar u Kairu Ahmada Al-Tayyeba, barem teoretski najvišeg poglavara sunitskog islama. S njime je papa Franjo u veljači 2019. godine na međukonfesionalnoj konferenciji u Abu Dhabiju usuglasio ”Zajedničku izjavu o bratstvu i prijateljstvu svih ljudi”.
Naglasio je da se ne želi postaviti naspram svijetu samo kao učitelj (Mater et Magistra), nego slušati njih, kao što je Veliki imam potvrdio svoju spremnost surađivati i zajednički snositi radosti i tjeskobe suvremenog svijeta.
”U ime Božje…” (izjavio je imam da će) ”zajedno s muslimanima na Istoku i Zapadu, te Katolička crkva s katolicima na Istoku i Zapadu… usvojiti kulturu dijaloga kao put i suradnju kao pravilo ponašanja, te uzajamno razumijevanje kao metodu i mjerilo…”
Izjavu iz Abu Dhabija je Papa ugradio u svoju encikliku koja će sačinjavati sastavni dio katoličkog socijalnog nauka. Izjava sadrži gotovo identična razmišljanja Pape i muslimanskih vjerskih vođa po pitanjima uzroka siromaštva, rata, sukoba, marginalizacije i polarizacije između ekstremnog bogatstva i siromaštva.
Spremnost slušati? Doista, slušao je i osluškivao raspoloženje naroda – zabrinutost za okoliš uoči sve izraženijih klimatskih ”kapriola”. S enciklikom Laudato si’ Papa je namjeravao apelirati na Parišku konferenciju o klimatskim promjenama zbog ”zabrinutosti za zajedničku kuću, održivog razvitka, zaštite okoliša i klime”.
Papa je skeptičan da će krize osvijestiti trajne vrijednosti iako mu dosadašnja iskustva ne daju povod takvu pesimizmu. To je jedan od primjera kad bi se papi Franji moralo predočiti nadčovječno zalaganje cjelokupnog zdravstvenog sustava, gotovo bez iznimka u svim zemljama zahvaćenim koronavirusom
Tadašnje raspoloženje utjecalo je i na rječnik kojim Papa sve oštrije nastupa, i za zabrinutost za prirodni okoliš, svjestan koliko priroda i klima utječu na ljudske živote i životni prostor, ”zajedničku nam kuću”, kako ističe u I. poglavlju enciklike.
Papa je od tada koristio pojmove poput ”ekološka krivica” i ”kultura bacanja”. Progovorio o ”drastičnim” promjenama, a njegova zabrinutost za ekologiju, koja je poveznica s ekonomijom, novost je ovog pontifikata i uvažava se zato, što Papa, zbog bremenitih ekološko-ekonomskih problema u subkontinentu, pa mu pripisuju autoritet, ali i poznavanje prilika na terenu.
To se ne može tvrditi za Papine stavove o ekonomskoj politici i o dodirnim točkama između politike, ekonomije i siromaštva, u okviru čega izdvaja ”podivljalo tržišno gospodarstvo, nasilnu socijalnu nepravdu, zbog koje ljudi umiru poput životinja, a nerijetko kao životinje i žive”.
Ideja frattellanza je morala ustuknuti pred ”bezgraničnim individualizmom, mentalitetom odbacivanja, ideologijom slobodnog tržišta sa svojim okrutnim, isključivim zakonitostima”. Solidarnost i ”bratstvo” se omalovažavaju kao romantičarski san.
Papinu kritiku ”podivljalog tržišta, slobodnog i bez etičkih kriterija države koja je ekonomiji prepustila kormilo” – ekonomisti su kritizirali kao stubokom pogrešne postavke.
Ističu da ni u jednoj državi ekonomija ne djeluje odvojena od države, da u tom smislu nema ekonomskih procesa bez kriterija, kao što nema države u kojoj tržišno gospodarstvo nije povezano i sa socijalnim komponentom.
Tržišno gospodarstvo koje je krivo za siromaštvo u svijetu, po mišljenju ekonomista, nije točan zaključak, jer za siromaštvo postoji niz okvirnih uvjeta, pod kojima ekonomija ne može ispuniti svoju ulogu stvaranja blagostanja, ili čak zloporabe ljudskih resursa.
Nesposobnost političkih vođa, njihova zloporaba moći omogućavaju nepravedno bogaćenje bogatih na uštrb siromašnih i potiču korupciju.
Papu, koji nije ekonomist, nego poglavar Katoličke crkve koji kao conditio sine qua non za etičko djelovanje i u politici, gospodarstvu, rukovođenju i upravljanju resursa stavlja ljubav prema bližnjemu, doživljava da ga ekonomisti i u tom pogledu ispravljaju.
Oni smatraju da nije poželjno društvo koje počiva isključivo na ljubavi prema bližnjemu jer nitko ne želi potpuno ovisiti o tuđoj pomoći, već je čovjeku zadano da svojim radom i prema svojim sposobnostima stvori potrebna dobra sebi za život. Ekonomisti obrazlažu da društvo utemeljeno na dobrovoljnom pomaganju i o milodarima, nije u stanju stvoriti dobra, unaprijediti kvalitetu života i iznjedriti blagostanje.
Mobiliziranje pojedinačnih interesa, rabimo odiozan pojam ”egoizam”, čak je nužno, jer on djeluje kao pogonsko gorivo za motivaciju i za prevladavanje siromaštva. Na pojedincima je da kontroliraju i upravljaju gospodarskim procesima i omogućavaju i slabijima da se u njih uklope, i da ih ti procesi ne pogaze. Pojedinci su pozvani, a ne sistemi.
Papina anatema privatnog vlasništva je također ideja koju će odbaciti ekonomski stručnjaci i upozoriti na to da je opasno zajedničko dobro nadrediti nad privatnošću.
Enciklika je ciljano objavljena u vrijeme dubokih previranja izazvanih pandemijom Covida-19. Svojom enciklikom, naglašava Papa u uvodu, reagirao je na potrebu za orijentacijom u previranjima što će ih pandemija sadašnjih dimenzija izazvati u društvenim, političkim i kulturnim prilikama, poglavito pak u nacionalnim i globalnim uvjetima
Privatnost je dio čovjekove slobode, a nije uvijek tako da imućni, bogataši uopće ne misle na svoje najbliže niti da ne žele dijeliti svoje bogatstvo.
Nedopustivo je uopćavanje koje nema veze sa stvarnošću. Bez privatnog vlasništva nema slobode. Barem u tom pogledu, Papa bi se mogao ugledati u europske zemlje koje su živjele u društvima državnog vlasništva.
Kritike na račun Papinih ekonomskih stavova – nestručnih, nepromišljenih, zato neuvjerljivih – potječu još od prvog Papinog apostolskog pisma Evangelii gaudium iz 2013. godine (encikliku koju je Franjo potpisao premda je tekst pripremljen za pontifikata Benedikta XVI.).
Apologeti Papinih stavova usprotivit će se kritikama ekonomskih stručnjaka, da Papa gleda vidljive simptome, odakle on polazi, na rubovima društva. Drugim riječima – on gleda na posljedice, nije u njegovoj domeni utvrđivati uzroke, budući je on osoba Crkve, a ne gospodarski stručnjak. Istina – ali kad gospodarske i gospodarsko-političke teme zauzimaju dva opsežna poglavlja (III. i IV.), sama enciklika gubi svoj kredibilitet i uvjerljivost.
Tekst enciklike, inače, obiluje temama, u namjeri da navede ”putokaze” za pregršt uočenih mana u svijetu. Po ”osnovnom tonu” koji prožima cijeli tekst, prije bi ga se ocijenilo ”kulturkritikom”, što više ”kulturpesimizmom”.
Papi kao da je za spas svijeta, ”pet do 12”, a možda već prekasno za presudan zaokret i put u globalnu solidarnost. Zbog pandemije svi se nalazimo ”na istom brodu”, podsjeća Papa, naglašavajući bojazan da brod možda neće izdržati teret.
Papa je skeptičan da će krize osvijestiti trajne vrijednosti iako mu dosadašnja iskustva ne daju povod takvu pesimizmu. To je jedan od primjera kad bi se papi Franji moralo predočiti nadčovječno zalaganje cjelokupnog zdravstvenog sustava, gotovo bez iznimka u svim zemljama zahvaćenim koronavirusom.
Ne samo na ovom primjeru pokazuje se da Papa, u svojim apokaliptičnim rezoniranjima posve ignorira velike napore međunarodne zajednice.
Koliko se angažiraju pojedinci, civilno društvo, humanitarne organizacije za unapređenje razvitka, suzbijanje gladi i epidemija, neka svjedoči činjenica da je Nobelov odbor ovih dana UN–ovu organizaciju za hranu i poljoprivredu (FAO) odlikovao Nobelovom nagradom.
Međunarodne organizacije su na licu mjesta čim bukne oružani sukob, države prihvaćaju izbjeglice i migrante, trude se za njihovo zbrinjavanje i integraciju, ili šalju pomoć ondje gdje je nužna.
Papa podučava – doista kao magister (ne i kao mater), gleda na nedostatke, omalovažava dostignuća. Papine zloguke ocjene povlače se kao crvena nit, kroza sve svoje dosadašnje izjave i spise, a isto tako dosljedno ga razuvjeravaju ekonomisti.
Intenzivno zalaganje pape Franje za budućnost svijeta ipak je nepotpuno bez ”pogleda na samoga sebe”, na unutrašnjost Crkve, a nužno je i prethoditi strukturalnim potezima, te izvući poučke iz vlastite dijagnoze.
Odnosi moći i diskriminacija još ”stanuju” u Crkvi, ravnopravnost spolova je teorem ali bez praktičnog odraza, društvene promjene treba adekvatno primati na znanje.
Koliko se angažiraju pojedinci, civilno društvo, humanitarne organizacije za unapređenje razvitka, suzbijanje gladi i epidemija, neka svjedoči činjenica da je Nobelov odbor ovih dana UN–ovu organizaciju za hranu i poljoprivredu (FAO) odlikovao Nobelovom nagradom
Dokument velikih vizija? Za takvu razinu cijelom tekstu nedostaju iole konkretniji ”putokazi”.
Papa ostaje pri dijagnosticiranju i uopćenim izjavama namjera. Cjelokupna enciklika odiše Papinom namjerom da globalizaciji suprotstavlja društvo s etičkim i duhovnim vrijednostima. Biti na strani siromašnih i marginaliziranih. To se ostvaruje, iz dana u dan, očito bez da dostignuća dopiru do Papine svijesti.
No Crkva se ne može zadovoljiti time da stane uz bok siromasima, kao što siromasi ne žele ostati siromašnima.
Vrijeme je da Papa sluša i nadahnjuje se pomalo i protestantskom etikom. Ne da uspjeh bude mjerilo ”Božjeg blagoslova”, nego kao motivacija za to da će nastojanja biti blagoslovljena od onih kojima idu u korist. ”Opcija za siromašne” vapi za novom definicijom.
Od Crkve se ne očekuje da sa siromašnima i sama bude siromašna, nego da im pomogne da se uzdignu i motiviraju za poboljšanje svojih životnih uvjeta, uz pomoć države i društva – na koje su pape i do sada apelirali da potrebitima djelatno pomognu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Papa rekao NE katoličko-evangeličkoj zajedničkoj pričesti
- Zahvala junacima i junakinjama korona epidemije
- Papina promišljanja za vrijeme poslije koronakrize
- Vatikan, pape i već viđen odnos prema ženama
- Dokumentom ”o župama” papa Franjo unazađuje Crkvu
- Crkveno razotkrivanje zlostavljača iz vlastitih redova
- Kako se zaštititi od nadmoći tutorske i nadzorne države
- Krajnji je rok da političari odgovore kako živjeti u krizi
- Nečasna korupcija u službi ”uzvišenih” državnih interesa
- Kardinale Puljiću, rat je nepodoban za razlučivanje dobra i zla
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.