Vrijeme je da prekinemo šutnju. Da se branitelji probude

Imam potrebu napisati ovaj post, ne kao umjetnik, roditelj, član Udruženja filmskih radnika, Odsjek glumci, već kao branitelj, netko tko je bio na prvoj liniji 1991. godine. Zašto? Zato što je to moje pravo, zato što sam tamo bio, zato što nemam straha. Zato što sam se borio za slobodu.

Da, nisam se branio, borio sam se za slobodu. Slobodu od okupacije, ugnjetavanja, slobodu da moja djeca žive u zemlji u kojoj mogu normalno zarađivati, živjeti, radovati se, učiti, razvijati se i na kraju ostati živjeti tu. Baš u toj zemlji.

Još uvjek se borim za tu istu slobodu, drugim sredstvima. I dalje sebe mogu svrstati u branitelje. Onoga što je vrijedno, što prepoznajem kao korisno, onoga što služi za razvoj i ne protivi se zdravom razumu.

Da, nisam se branio, borio sam se za slobodu. Slobodu od okupacije, ugnjetavanja, slobodu da moja djeca žive u zemlji u kojoj mogu normalno zarađivati, živjeti, radovati se, učiti, razvijati se i na kraju ostati živjeti tu. Baš u toj zemlji

Branitelj sam bio u sklopu 113. Šibenske brigade, 4. bataljona. Mazalinove ustaše, tako je za nas govorio general Mladić protiv kojeg smo se borili na unešićkom terenu, Miljevcima, Pakovom selu, Ključu. Zajebano ratište, puno poznanika mi je poginulo i nekoliko prijatelja.

Bojao sam se, kao i svi, ali ostajao. Jebiga, iza leđa su moji roditelji, sestra, prijatelji. I tako godinu dana, pa zatim Hercegovina.

Iz rata sam izašao ’92. kao 60% ratni vojni invalid.

Zašto ovo pišem i odakle mi ova potreba? Prvo da objasnim da svi branitelji ne razmišljaju isto. Ali smo svi bili u istim govnima, dijelili istu bol, rane, PTSP, traume, tjeskobe, ista postratna sranja pogubljenosti, neprilagođenosti, usamljenosti, težine i opet boli.

Zašto smo različiti. Moji su bili partizani djedovi i bake, nisam se mogao poistovjetiti sa ustaštvom. Nije mi u genetskom kodu fašizam.

Nisam mrzio, djevojka Sanja, koju sam tada volio, bila je Beograđanka. Nisam mogao mrziti Srbe kao narod. Ni to nemam u genetskom kodu.

Nuđen mi je vojni stan na Šibenskim Materizama nakon rata, 92 kvadrata, nisam ga uzeo, djed me naučio: svoje ne damo, tuđe nećemo.

Moji su bili partizani djedovi i bake, nisam se mogao poistovjetiti sa ustaštvom. Nije mi u genetskom kodu fašizam. Nisam mrzio, djevojka Sanja, koju sam tada volio, bila je Beograđanka. Nisam mogao mrziti Srbe kao narod. Ni to nemam u genetskom kodu

Nudili su mi posao u vojsci nakon rata, nisam prihvatio, jebiga uvijek sam bio i ostao terenac.

Invalidnost nisam obnovio.

Iz perspektive sebe kao branitelja pišem ovo kako bih baš kao takav branitelj i s dubokom vjerom da takvih branitelja ima puno dao podršku institucijama, dijelovima ovog sustava koji vrijede, koji su to praktično dokazali i potvrdili, koji u sebi nose poruku onoga za što sam se borio i borim. Poruku slobode.

Jedna od tih institucija je HAVC.

Institucija iza koje stoji jedan život i jedna karijera. Da, dobro ste čuli. Jedan život. Život Alberta Kapovića, utemeljitelja tog centra.

On je dao život da bi se danas u svijetu gomilale filmske nagrade i govorilo o hrvatskom valu. Da bi se govorilo o jednoj od najboljih europskih filmskih institucija.

Da. Jednoj od najboljih. I karijera Hribara, koji nakon ”Muškarca bez brkova” nije snimio ni jedan jedini film. Mi, moji kolege i ja, jesmo.

I dogodila se Kinematografija. Jedne male zemlje. Dogodili su se autori, mladi, srednji, stari. Nagrade po cijelom svijetu. Svi govore o hrvatskoj i čude se. Štima. Kako?

Radom. Trudom. Dosljednošću. Vizijom. Hrabrošću. Ogoljavanjem. Zajedništvom. Bliskošću jedne filmske zajednice koja nema podjela, ali ima zajednički cilj – dobar film. I zajedničkim radovanjem Hani, Zrinku, Daliboru, Dubravki, Ognjenu, Juri; Cannes, Venecija, Berlin, europski Oskar padaju jedan za drugim

Radom. Trudom. Dosljednošću. Vizijom. Hrabrošću. Ogoljavanjem. Zajedništvom. Bliskošću jedne filmske zajednice koja nema podjela, ali ima zajednički cilj – dobar film. I zajedničkim radovanjem Hani, Zrinku, Daliboru, Dubravki, Ognjenu, Juri; Cannes, Venecija, Berlin, europski Oskar padaju jedan za drugim.

Meni kao branitelju to je vrijednost, vrijednost jednog društva, jedne i više generacija koje djeluju zajedno, meni je to ono za što sam se borio, ono u što mogu vjerovati.

Meni je to oblik zajedništva u kojem želim da odrastaju moja djeca. Meni je to ono za što im s ponosom mogu reći: za ovo se tata borio u ratu.

I što još reći. Vrijeme je da prekinemo šutnju. Da se branitelji probude. Da krenemo podržavati vrijednosti i graditi nove. Da podržimo jedni druge shvaćajući da svi osjećamo posljedice rata, boli rata, traume rata, ali da verujemo da postoji i druga perspektiva, način da ih nadvladamo, da gradimo stvari koje vrijede zajedno.

Jer temelj zdravog društva je bliskost zajednice ili zajednica koje u njemu žive. Meni je bliskost HAVC, meni je bliskost Zlarin, ljudi koje volim, poštujem, cijenim. Meni su bliskost ljudi.

Sve ostalo je ideologija. U nju ne vjerujem. Ukoliko podloga nije bliskost među ljudima.

S ljubavlju i poštovanjem svim različitostima,

Leon.

(Prenosimo s Facebook zida Leona Lučeva).