Vrijeme je da se pokajnički umijemo prvim biblijskim suzama

Nerijetko se prisjetim opaske Dietricha Bonhoeffera da bismo Bibliju trebali čitati protiv sebe. A koliko je Bibliju teško čitati protiv sebe, protiv vlastite ustrašene uskoće, neurotičnih strahova i opsesivne umišljenosti ”svojih”, to ne pokazuje samo osobna povijest gotovo svakog kršćanina nego i povijest same Crkve.

Crkva se kroz povijest prepoznavala u Sari, ali ne i u Hagari, u Jakovu, ali ne i u Ezavu, u Izraelcima, ali ne i u narodima, s kojima su Izraelci dolazili u doticaj.

Štoviše, opijena optikom isključive izabranosti, pogubnom logikom religijske umišljenosti, Crkva se zarana, delegitimirajući ”stari”, proglasila ”novim, duhovnim Izraelom”.

Ta se umišljeno isključiva optika duboko uvriježila i u osobnoj svijesti velike većine kršćana. Naprosto, iz vidokruga kršćanskog u zaborav je prognana temeljna evanđeoska logika da isključen/a postaje izabran/a. Petrificirano je prvobitno iskustvo, iz kojeg je izniklo kršćanstvo.

Kršćanstvo je prestalo biti put, avantura isključenih nomada, i postalo rigidan sistem isključivo povlaštenih izabranika. Na kršćanski se pogled, u kojem je prevladala logika religijskog narcizma, navukla zlokobna hermeneutička mrena. Naravno, njezine pogubne posljedice nisu bile samo religijskog nego i društvenopolitičkog karaktera.

Ne samo da u kršćanskoj percepciji tkiva biblijskog teksta više u pravilu nije bilo mjesta za dramu isključenih nego je zbog toga i kršćanska percepcija samog društvenopolitičkog tkiva postala neosjetljivom za dramu isključenih

Konkretno, ne samo da u kršćanskoj percepciji tkiva biblijskog teksta više u pravilu nije bilo mjesta za dramu isključenih nego je zbog toga i kršćanska percepcija samog društvenopolitičkog tkiva postala neosjetljivom za dramu isključenih.

Sakraliziran oklop isključive izabranosti ne samo da je činio nevidljivim nego je, kad je to bilo potrebno, etiketom prokletstva učinkovito diskreditirao klupko ušutkanih, ropstvu izručenih glasova, ne samo u svijetu biblijskog teksta nego i u svijetu nemilosrdne društvenopolitičke zbilje.

Zloslutan zastor pao je na kršćansko praskozorje obilježeno baš iskustvom isključenosti i prezira, čak prokletstva, kao povlaštenog mjesta božanskog očitovanja i zadobivanja božanskog blagoslova.

Naprosto, žig monopola na blagoslovu izabranja taj je blagoslov izobličio u maniju bjesomučnog isključivanja i progona baštinika božanskog blagoslova prije i nakon ”nas”.

Iz tog je razloga shvatljivije zašto kršćane nikad nisu zaokupile, a kamoli potresle prve biblijske suze. Slijedom biblijskog teksta, nije plakao Adam, nije plakala Eva, nije plakao Kain, nije plakao čak ni Abraham premda se sučelio s gubitkom dvojice sinova.

Prve biblijske suze bile su suze Hagarine, prognane sluškinje, strankinje, koja je Abrahamu podarila njegovog prvorođenca Jišmaela. Hermeneutika umišljeno isključive izabranosti, koja je uvijek uperena protiv drugih, zapriječila je hermeneutiku suza, koja je uvijek otvorena za prognanički usud drugih.

No, što bi značilo za kršćane, za odnos Crkve prema drugim religijama i svijetu općenitu, kad bi se kršćani usudili iznova vratiti svijetu biblijskog teksta, a potom i svijetu nemilosrdne društvenopolitičke zbilje, ali ovaj put s odvažnošću da i jedan i drugi svijet čitaju kroz optiku isključenih, onkraj religijskog narcizma?

Kakav bi se preokret dogodio kad kršćani Crkvu više ne bi promatrali samo u ključu izabranosti nego i u ključu isključenosti? Odgovor na to pitanje najilustrativniji je i po svoj prilici najsubverzivniji baš na primjeru pripovijesti o progonstvu Hagare i njezinog sina Jišmaela u pustinju.

Nesumnjivo je da temeljna evanđeoska logika, prema kojoj isključen/a postaje izabran/a, baca posve novo svjetlo na tu pripovijest, koja je uvelike definirala i još uvijek definira odnos kršćanstva prema islamu. Štoviše, upravo ta logika u njoj otključava posve nova i krajnje subverzivna obzorja, a njihova ljekovitost ne tiče se samo načina na koji Crkva shvaća samu sebe ili načina na koji Crkva shvaća ”skandaloznu” pojavu islama u povijesti spasenja nego i višeslojnog odnosa Zapada i Istoka, koji se nikad nije oteo logici isključivosti i prezira.

Evanđeoska logika omogućuje da nas iz nje zaspu asocijacije, koje ne zatičemo kod crkvenih otaca, a niti kasnije u kršćanskoj tradiciji, prije svega zbog nadmoći religijskog narcizma u kršćanskoj povijesti.

Konkretno, evanđeoska optika potiče kršćane da u kruhu i vodi, koje Abraham u času progona potajice pruža Hagari, naslute pralik euharistije, pobliže očitovanje one iste Božje brige, koju euharistija simbolizira.

Zloslutan zastor pao je na kršćansko praskozorje obilježeno baš iskustvom isključenosti i prezira, čak prokletstva, kao povlaštenog mjesta božanskog očitovanja i zadobivanja božanskog blagoslova

Štoviše, u optici temeljne evanđeoske logike taj hermeneutički čin izgleda opravdanijim od tradicionalnog prepoznavanja euharistijskih simbola u kruhu i vinu, koje je Melkisedek podario Abrahamu.

Hagara nije prokletnica, kako je to dugo htjela kršćanska tradicija, nego izabrana baš zato što je isključena, zaklonjena onim istim Božjim licem, koje kršćane zaklanja u euharistiji.

No, tu nije kraj! Na tragu evanđeoske optike, teško se pred Jišmaelom, ostavljenim pod pustinjskim grmom, ne prisjetiti križa, Isusove radikalne ostavljenosti. Zar je moguće u plaču žednog Jišmaela ne nazrijeti Isusa, koji s križa ispušta krik: ”Žedan sam!”

Zar je moguće ne nazrijeti Mariju pod križem u Hagari, koja slomljena majčinskom boli promatra kako se usred pustinje gasi život njezinog sina jedinca?

Naposljetku, zar je moguće previdjeti zapanjujuću srodnost Jišmaela – ”Bog čuje i razumije” – i Isusa – ”Bog izbavlja” – koja je naznačena u etimologiji njihovih imena, njihovoj ostavljenosti i na koncu konca u biblijskom svjedočanstvu da je Bog i jednog i drugog spasio.

Temeljna evanđeoska logika u pripovijest o progonu Hagare u pustinju iznova vraća subverzivnu novost božanske riječi, koja nemilosrdno razara naše umišljene teološke okamine, na kojima se začinju teološke i društvenopolitičke strategije konstrukcije, isključivanja i progona drugosti.

Nije li ta pripovijest uperena protiv bilo čijeg pokušaja monopoliziranja Božjeg blagoslova izabranja i dogmatskog kroćenja neukrotivih putanja božanskog Duha, gorak i ujedno spasonosan lijek protiv bolesti religijskog narcizma, usidrenog duboko u njedrima kršćanstva, ali ništa manje i u njedrima židovstva i islama?

Rehabilitirajući Hagaru i Jišmaela, evanđeoska optika zahtijeva korjenito redefiniranje kršćanskog odnosa prema islamu, a prvi korak bi bio skidanje etikete isključenosti i prokletstva s potomstva Jišmaelovog, muslimanki i muslimana, čija je pramajka Hagara, i to ne samo na papiru nego prije svega svijesti i praksi kršćana.

Štoviše, evanđeoska optika posjeduje kritički potencijal i spram recepcije Hagare u islamskoj tradiciji, u čijem je okrilju Hagara doživjela ”drugi izgon” – Kur’an Hagaru uopće ne spominje – premda je ”vidjela Boga i ostala živa”, pa je neki smatraju začetnicom sufijskog, kontemplativnog zrenja Boga u islamu, dok joj Spinoza, primjerice, pripisuje status proroka.

Uostalom, ne vrijedi li zastati pred uvidom da se i na početku kršćanske i na početku islamske genealogije nalazi žena, i to u oba slučaja žena isključena i prezrena zbog okolnosti začeća, pa se samokritično upitati nije li ustrašen i sustavan bijeg od takvih genealoških početaka kršćanstva i islama, radikalno ženstvenih, povezan sa beskrupuloznim i sustavnim ušutkavanjem žena u povijesti kršćanstva i islama?

Zamislite samo na tren koliko bi drugačije izgledala povijest odnosa kršćanstva i islama da je Crkva pripovijest o progonstvu Hagare i Jišmaela u pustinju znala čitati kroz temeljnu evanđeosku optiku da isključen/a postaje izabran/a i da dinamika božanskog izbaranja ne počinje, ali i ne okončava s nama, a niti unutar naših religijskih obzorja?

Prve biblijske suze bile su suze Hagarine, prognane sluškinje, strankinje, koja je Abrahamu podarila njegovog prvorođenca Jišmaela. Hermeneutika umišljeno isključive izabranosti, koja je uvijek uperena protiv drugih, zapriječila je hermeneutiku suza, koja je uvijek otvorena za prognanički usud drugih

Koliko bi manje krvava bila povijest odnosa Zapada i Istoka da je Crkva, odustajući od religijskog narcizma, u pripovijesti o progonstvu Hagare i Jišmaela u pustinju bila u stanju nazrijeti ključne sastavnice ne samo Isusovog usuda nego i usuda Pracrkve?

Koliko bi se manje kršćana i muslimana susretalo bez uzajamnog zazora i prezira da su naučili pripovijesti o Hagari i Jišmaelu, općenito Bibliji i Kur’anu, pristupati u ključu hermeneutike suza, koja nas podsjeća na zajedničke korijene i neporecivu srodnost, na bratstvo i sestrinstvo u vjeri i/ili ljudskosti, na ranjivost kao neotklonjivo obilježje svakog ljudskog bića, na slutnju svih, pa i najdrevnijih tradicija o izgnaničkom statusu ljudskog roda, čija su metafora upravo Hagarine suze?

Koliko bi sve to povratno djelovalo i na odnos kršćanstva prema židovstvu, sasijecajući u korijenu mogućnost nastanka crkvenog antisemitizma, koji će stoljećima nakon toga mutirati u demone Auschwitza?

Naše hermeneutičke mrene mogu izliječiti samo suze isključenih. Krajnje je vrijeme da se pokajnički umijemo prvim biblijskim suzama ne bismo li progledali i jedni u drugima, onkraj religijskih i svih drugih svjetonazorskih razlika, prepoznali braću i sestre u krhkoj ljudskosti i delikatnoj poziciji izgnanstva, i potom zajedno bili u stanju u tkivu društvenopolitičke zbilje prepoznati isključene, koji su istinski baštinici božanskog blagoslova izabranja.

Onako kako je to učinio i talijanski isusovac Paolo Dall’Oglio, koji me poučio otajstvu prvih biblijskih suza.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Marija u islamu: poziv na zajedničko zalaganje oko dobra
• Isus u islamskoj mistici: simbol života i uskrsnuća
• Franjo i Sultan: Ikona abrahamske duhovnosti (4)
• Franjo i Sultan: Ikona abrahamske duhovnosti (3)
• Žene u zaboravu muškaraca
• Franjo i Sultan: Ikona abrahamske duhovnosti (2)
• Sveti Franjo i pravoslavlje
• Franjo i Sultan: Ikona abrahamske duhovnosti (1)
• Marko Antonije de Dominis, velikan istrgnut iz sjećanja
• Testamentarne misli Amosa Oza (2)

» Svi tekstovi ovog autora