Novinar sarajevskoga Dnevnog avaza topi se od milja dok intervjuira Aleksandra Vučića, najmoćniju političku figuru današnje Srbije. Ne topi se što mu je subesjednik nekad bio kolega, pa kao mlad novinar u ratu 1992. radio na Palama iznad Sarajeva, Avazov novinar bi rad da se to zaboravi, druga je sad politika lista i gazde Fahrudina Radončića, državnoga ministra, već se topi i zaljubljeno ibreti pred podatkom da je Vučić lični prijatelj s “bogatim šeikom Muhamedom, suverenom Ujedinjenih Arapskih Emirata”, koji “ulaže ogromne novce u Srbiju” i koji ga je nedavno primio na svom imanju u Škotskoj.
– Eh, zamisli, a gdje smo tu mi! – misli novinar u sebi žalovito, i pita Vučića nacionalistički budalasto: “Iz ugla Sarajeva doima se neobično da jedna muslimanska zemlja toliko ulaže u Srbiju, a istovremeno zaobilazi BiH. U čemu je tajna?” Taman kao kad međunarodnu politiku “iz ugla Sarajeva” tumači Milorad Dodik “iz ugla Banje Luke”.
Stanovnici Čipuljića kroz 20. stoljeće bili su žrtve organiziranoga nasilja i istrebljivanja. Najmanje što im se može pokloniti jest dostojno sjećanje i pijetet. Premnogo je naselja i gradova u BiH sa sličnom sudbinom. Ali, svaka od njih ima vlastitu tragičnu pojedinačnost, i ne smije se utapati u općost; ako pristanemo na takvu predodžbu, pristali smo na tupi nehaj i zli zaborav
“Vučićeva porodica – obavještava nas Avaz – “porijeklom je iz Čipurića kod Bugojna. Nedavno je, prvi put nakon 22 godine, boravio u Čipurićima, obišao je zgarišta i grobove svojih predaka.” (Čipurići, pa Čipurići – siromah novinar, ne može nego pogrešno, a u tome nije usamljen, taj tip neznanja odlika je “metropolitanskih” sarajevskih novinara, inače zagrcnutih patriotizmom i ljubavlju prema Bosni, ”jednoj i jedinoj domovini”.) “U ovom ratu Hrvati su spalili naše kuće i selo. U Drugom svetskom ratu ustaše su pobile sve muške članove naše porodice. Moj otac preživeo je slučajno. Moja baka bila je izbegla u Beograd, bila je trudna i tako je prst sudbine odredio da ovde u Beogradu rodi mog oca”, pojašnjava Vučić. “U Čipurićima, u centru mjesta, Vučići još imaju veliko imanje, finu zemlju i livade. Imaju i dosta šume. Ne žele je prodati iako se komšije, većinom Bošnjaci, interesiraju za kupovinu” – dodaje Avaz.
Pa, što su i gdje su ti Avazovi Čipurići, koji su zapravo Čipuljići? Smješteno uz drevni put, to je ono naselje koje vidite na lijevu ruku kad izlazite iz Bugojna put začarane prašume Koprivnice i Kupreških vrata, s kojih odjednom pukne vidik na drugi svijet. Danas je integrirano u grad Bugojno, a do ovoga rata nije bilo važno nikomu do samim njegovim stanovnicima, te arheolozima i etnografima. Doista, malo je takvih naselja: nema nijednoga razdoblja iz starije kulturne povijesti Bosne koje se u Čipuljiće nije ”upisalo”. Tu su pronađeni reprezentativni ostaci iz prahistorije, antike, ranoga kršćanstva, srednjega vijeka. A na lokalitetu Pod nađen je najstariji zapis u Bosni – vaza s fragmentom pisma, vjerojatno umbroetrurskoga, cca 600. godine prije Krista.
Zanimljiva je i čipuljićka etno-identitetna priča. Prvi ju je u literaturi načeo Rumunj Teodor Filipescu, inače činovnik u austrougarskom Puncovnom uredu za zlato i srebro u Sarajevu. (Tema za neku bosansku kafkijanu. Ured je ustanovljen 1896. kao jedan u sistemu novih baždarskih ureda. Zakonski su utvrđeni propisi o obliku i sistemu mjera i sprava za mjerenje, koje kontroliraju baždarski uredi. Kantari i ostale stare mjere – oke, aršini, drami – povlače se iz javnog prometa, a prekršitelji kažnjavaju prema čl. 19. Zakona o mjerama. Sve mjerne sprave moraju biti ovjerene službenom puncom, koja ima oblik zemaljskog grba.)
Iz kazivanja koje je čuo u Čipuljićima, čiju vjerodostojnost nam svjedoči samo njegova riječ (”Kalajdžije u Čipulićima”, Glasnik Zemaljskoga muzeja, 1902.), Filipescu izvodi zaključak da je ”kalajdžijski jezik identičan sa rumunskim jezikom u macedonskom dialektu”, te ”da su kalajdžije u Čipulićima potomci onih macedonskih Rumuna koji su se svršetkom XVI. i početkom XVII. stoljeća u Bosnu naselili… “Ja ću od riječi, koje sam notirao”, piše Filipescu, “jedan dio navesti, ali pošto se te riječi zbog poluvokala ne mogu dobro napisati našom azbukom, to sam prinužden dodati i rumunski pravopis. Čičore (ciciore) = noge, japuša (iapuşă) = kobila, buna sjara (bună siară) = dobro veče, budi buljaca (budi buliaţă) = dobro jutro, kaca (caţaă) = kuja (pseto), porkača (porcacea) = krmača, funtulja (funtulia) = kava, zakre (zacre) = šećer, berbeke (berbeche) = ovan, kapira (capĭră) = koza, vaklja (vaklia) = krava, krcula (crzula) = forinta, dziga (dzigă) = kantar, zur (zur) = budala, lokma (locma) = zemlja, kasa (casă) = kuća, apa (apa) = voda, kuljaša (culiaşă) = mamaliga ili polenta ili pura, tasa (tasa) = pita (gibanica), panje (pane) = hljeb, gorzulja (gorzulia) = kruška, grmare (grmare) = novci, orzula (orzula) = šenica, ivte (ivte) = zob, kubura (cubura) = tikva, mutrala (mutrală) = ogledalo, kacula (caciula) = šubara, purintan (purintan) = musliman, vurgar (vurgar) = kršćanin, šorko (şorco) = katolik, piščatlan (pişciatlan) = ibrik… Iz ovoga se razabire, da je kalajdžijski jezik identičan sa rumunskim jezikom u macedonskom dijalektu. U Čipulićima ima više kalajdžija s rumunskim prezimenima, no ovo je donekle slavizirano; od tih sam evo doznao: Dučić (duce) = odlazi, Prendić (prende se) = započmi, Kojdić (coidică) = repić.”
Noel Malcolm u svojoj Povijesti Bosne osporava Filipescuove teze, te pozivajući se na Gustava Weiganda, njemačkoga lingvista i stručnjaka za vlašku problematiku, tvrdi da Filipescuovi kazivači, “poznati u tim krajevima pod nazivom ‘Karavlasi’ ili ‘Crni Vlasi’, zaista govore rumunjski, ali samo zato što uopće nisu Vlasi nego rumunjski Romi iz Transilvanije”.
Bilo kako mu drago, i tko god porijeklom bili, stari stanovnici nekad urednoga i prosperitetnog prigradskog naselja Čipuljići kroz 20. stoljeće opetovano su bili žrtve organiziranoga nasilja i istrebljivanja. Najmanje što im se može pokloniti jest dostojno sjećanje i pijetet. Netko će možda reći da je premnogo naselja i gradova u Bosni i Hercegovini sa sličnom sudbinom. Jest, mnogo ih je, nažalost. Ali, svaka od tih sudbina ima vlastitu tragičnu jedinstvenost i pojedinačnost, i ne smije se utapati u općost, u klišej; ako pristanemo na takvu predodžbu, pristali smo na tupi nehaj i zli zaborav.
Nije mi teško zamisliti što osjeća Aleksandar Vučić kada u Čipuljićima obilazi zgarišta i grobove svojih predaka. Dobro je taj osjećaj znan stotinama hiljada nas ovakvih u Bosni, čije su kuće i zavičaji zgarišta i grobovi. Ono što ne znam jest: ima li u emociji Aleksandra Vučića empatijskoga mjesta za te stotine hiljada i za njihovu emociju
Dvadeset godina nakon posljednjega rata, bugojanska ratna priča još čeka da bude ispričana. Od ’91. i nikad razjašnjene pljačke milijuna dojčmaraka, stečenih u prijevari građana putem ilegalne “konverzije” jugodinara u organizaciji HDZ-a i Gojka Šuška, pa preko prvih ratnih dana bošnjačko-hrvatske sloge u obrani od Karadžićevih topova i aviona (kojima je glavni cilj bila tvornica municije “Slavko Rodić”, da je barem razruše kad je već nisu mogli zauzeti, a naslanjala se na Čipuljiće), potom preko hrvatsko-bošnjačkoga klanja, pa stradanja i egzodusa Srba, i “općenarodnoga” pljačkanja njihovih Čipuljića, do strahovlade Dževada Mlaće i zločina nad Hrvatima – sve je jedna mračna i krvava historija, za koju teško da će se ikad naći pouzdan i objektivan prikazivač i tumač.
Kada sam dvije godine nakon rata s filmskim režiserom Ahmedom Imamovićem bio u Čipuljićima snimajući seriju kratkih tv-putopisa, prokrstarili smo naselje uzduž i poprijeko. Bila je to slika pustoši kakve u cijeloj opustošenoj Bosni nije bilo. Sliku je pojačavala ljuta zima s maglenim nebom koje je palo na zemlju. Od najmanje dvije tisuće kuća, sve samih solidnih obiteljskih katnica, ostali su samo goli, termitski očišćeni zidovi. Sve je to bio čist ručni rad, samo je crkva, usred naselja, bila srušena ritualno, eksplozivom. Ne znam da je u bosanskoj javnosti o Čipuljićima itko ikada išta kazao, ni političar, ni novinar, ni vjerski službenik, ni kakva nevladina udruga, niti da je itko tražio istragu.
Nije mi teško zamisliti i razumjeti što osjeća Aleksandar Vučić kada u Čipuljićima obilazi zgarišta i grobove svojih predaka. Dobro je taj osjećaj znan stotinama hiljada nas ovakvih u Bosni, čije su kuće i zavičaji zgarišta i grobovi. Ono što ne znam jest: ima li u emociji Aleksandra Vučića empatijskoga mjesta za te stotine hiljada i za njihovu emociju. Bilo bi dobro da ima, jer je on moćan regionalni političar, “gospodar” koji za sebe voli reći da ima viziju i novu ideju…
Još tekstova ovog autora:
- Novo značenje Ferhadije džamije
- Sarajevo – muslimanski grad?
- Neka se razapne! Neka se razapne!
- Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
- U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
- Prekretna knjiga o Titu
- Patriotizam kao mržnja
- Podmetanja u Oslobođenju
- Brišite me sa svojega spiska
- O Markušiću, kvislingu
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.