Josip Ćapin
Whataboutism je termin koji je prvi put upotrijebljen 1978. godine. Ova kovanica nema hrvatsku inačicu, no gotovo svatko se susreo s onim što ona označava ili je možda to već nekada i upotrebljavao.
Njome se označava situacija u kojoj se na pitanja o vlastitim postupcima ili optužbama na vlastiti račun odgovori, ne kontraargumentima koji ostaju u sferi teme o kojoj se raspravlja, već protupitanjem i(li) protuoptužbom na način da se diskreditira onaj tko je nešto pitao ili je iznio nekakvu optužbu, ukazujući na njegovo licemjerje.
Riječ je o logičkoj pogrešci koja se može svrstati pod ad hominem logičke pogreške. Whataboutism je novi, popularniji naziv logičke pogreške tu quoque, a kao takav postoji još od vremena sofista.
Sam termin je skovan da bi označio produkt propagandnog stroja bivšeg Sovjetskog Saveza kojeg su oni vrlo često koristili kako bi diskreditirali SAD.
Tako se na kritike upućene SSSR-u od strane SAD-a ”kontraargumentiralo” s ”A što je s…”. Možda i najpoznatiji i najslikovitiji primjer whataboutisma su poznate šale iz perioda Hladnog rata. Šale idu otprilike ovako:
Zove slušatelj i javlja se s pitanjem u radijski program nekog radija u bivšem SSSR-u:
– Kolika je plaća radnika u SAD-u?
Nakon duge pauze i problema sa smišljanjem zadovoljavajućeg odgovora, voditelj mu odgovori:
– Ali u Americi linčuju crnce!
Ili ova:
Raspravljaju američki i sovjetski prodavač automobila tko radi bolje automobile. Tako, u raspravi, američki prodavač upita sovjetskog:
– Koliko godina treba raditi obični sovjetski radnik kako bi si mogao priuštiti novi sovjetski automobil?
Nakon što je jedno vrijeme razmišljao o odgovoru, sovjetski prodavač reče:
– A vi linčujete crnce!
Postoje razne inačice ove šale, ali sve se uglavnom svode na isto: preusmjeravanje fokusa s predmeta rasprave da bi se ukazalo na licemjerje protivnika. Jasno je da je whataboutism često zadnja linija obrane onoga tko uvidi da gubi u raspravi i da je činjenicama doveden ”pred zid”.
No osim ovakvih ”radikalnih” primjera, whataboutism se češće događa mnogo suptilnije i često se dogodi da prođe ispod radara pogotovo kad se njime koriste eksperti – vladajuće političke elite i oni koji ih podržavaju.
Tako svjedočimo pravoj poplavi whataboutističkih ”argumenata” zbog ruske agresije na Ukrajinu. Oni koji podržavaju rusku agresiju svoje argumente često baziraju na licemjerju Zapada, a ne na stvarnoj temi – smrti, strahovitom razaranju, zločinima, prijetnjama i ucjenama koje su produkt ruske agresorske politike.
Spomene li se neopravdanost invazije na Ukrajinu, iz šešira sovjetske, pardon, ruske propagandne mašinerije se vade ”kontraargumenti” poput: ”Amerika je neopravdano napala Irak!”.
Spomene li se strahovito razaranje Mariupolja ili ostali ratni zločini koje je počinila ruska vojska, slijedi ”kontraargument”: ”A Amerikanci su bombardirali Mosul/Beograd/Bagdad i ubili stotine civila!”.
I tako unedogled. Svi se oni svode na onu dobru staru ”A što je sve NATO/Amerika/Francuska/Britanija… radio/la po svijetu” putem koje se želi opravdati ono što se pravdati ne može.
Ovakvi primjeri whataboutisma su ”suptilniji” zbog toga što ne postoji toliko veliki jaz između glavne teme i whataboutističkog ”kontraargumenta”. Objema je tema rat ili ratni zločin pa se često dogodi da se u raspravi klizne u bitku whataboutističkim ”argumentima” koji mogu voditi unedogled.
Često i naši političari podsjete da su i oni majstori whataboutisma, pogotovo onda kada se krenu kritički preispitivati uspjesi i iznositi neuspjesi vlade.
Mnogo puta se dogodilo da je premijer, suočen s kritikama i škakljivim pitanjima oporbe ili novinara vezanim za ministre ili za rad njegove vlade, okrenuo raspravu u smjeru ”a što je s…”, navodeći pozitivni trend razvoja gospodarstva i rasta BDP-a pod dirigentskom palicom njegove vlade i njega osobno, infrastrukturnih projekata, povlačenja sredstava iz EU fondova i sl., nerijetko ističući kako je oporbenjacima ili novinarima krivo zato što je to tako i da su licemjerni pa da ga zbog toga pitaju to što pitaju.
Često doda i da u vrijeme SDP-ove vlasti to nije bilo ni blizu tako dobro kako nam je sada i da bi oporbi bilo bolje da se bavi sama sobom, a ne njegovom vladom.
Na isti način funkcioniraju i članovi vlade ili vladajuće stranke kada ih, prilikom javnih nastupa na televiziji ili na konferencijama za medije, netko upita neko pitanje koje im ne ide u prilog ili ih suoči sa stvarnošću.
Tada se iz rukava vadi čitava lepeza whataboutizama koji, u percepciji onog koji ih govori, stvaraju osjećaj intelektualne superiornosti, a onome tko je postavio pitanje stvaraju osjećaj besmisla jer je postavio pitanje, a zna kakav će dobiti odgovor.
Dovoljno je pogledati samo jednu takvu emisiju ili konferenciju za novinare. Čak i prosječan gledatelj može dati odgovore na sva pitanja na isti način na koji ih daju oni kojima su pitanja upućena.
Iako je to propagandno i retoričko oruđe u raznim oblicima često prisutno u javnom i privatnom diskursu, uvijek treba imati u vidu da je ono obična logička pogreška.
Takvi izrazi govore da osoba koja ih koristi nema kontraargument ili odgovor kojim bi oborila argument drugoga i da neupitno zna da je suočena s bolnom istinom.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ruska politika, patologija kompleksa više vrijednosti
- Hrvatska sama sebi podmeće nogu u obnovi nakon potresa
- Putinov simulakrum i čvrsto ujedinjenje Zapada
- Ratno stanje u Ukrajini nije prestalo
- U pandemiji u Hrvatskoj nema kršenja ljudskih prava
- Milanović se za zločinima cjenka kao na pazaru
- Teško shvatljivi kaos izjava i teorija COVID prosvjednika
- Politika resantimana može prestati, ona se može dokinuti
- Primanje mita i zlouporaba položaja stvaraju talačko društvo
- Jedino mladež političkih stranaka ima razloga za optimizam
