Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Nakon što je s jeseni 1697. Europa, predstavljena u generalfeldmaršalu Svetoga Rimskog carstva Eugenu Franji Savojskom, pregazila i spalila Bosnu, pa se onda povukla u strahu od zime i snijega, u toj zemlji ostala su tri samostana i pet crkvi. A kako Turci, njezini gospodari, kršćanima nisu dopuštali da grade hramove, niti da (osim u izuzetnim prilikama) popravljaju oštećene crkve, sljedećih skoro stoljeće i pol katolički je svijet u ovoj zemlji živio na zamislivom minimumu svoje društvene i povijesne egzistencije. Oko ta tri samostana, u Kreševu, u Fojnici, u Kraljevoj Sutjesci, bio je okupljen taj maleni narod. U njima je bilo svo njihovo znanje, sjećanje i iskustvo. Ti samostani bili su za njih jedino svjetlo svijeta usred pustog mraka čovjekova postojanja.
U općini Kreševo danas živi 5273 ljudi. U gradu ih je 1025. Oko osamdeset posto njih su katolici, naravno Hrvati. Živ je franjevački samostan, koji se prvi put spominje u 14. stoljeću. Milo Jukić, kreševski pisac, novinar i kroničar, objavio je 2015. izvanredno zanimljivo i važno dvotomno izdanje, naslova “Katolički rodovi župa Kreševo, Banbrdo (Lepenica), Kiseljak i Deževice 1742.- 1992.” U toj knjizi žive povijesti, vrelu stotinu stotina mogućih pripovijesti, romana i malih historija, piše da se u biskupskom popisu iz 1742. u kreševskoj Lakića mahali spominje petočlana obitelj Mate Kulišića, te jedanaestočlana obitelj Martina Kulišića u Bjelovićima, “dok se u drugom popisu navode četveročlana obitelj Nikole Kulišića i sedmočlana obitelj Ivana Kulišića u Kreševu, tročlana obitelj Lovre Kulišića u Vrancima te 14-člana već spomenutog Martina Kulišića u Bjelovićima.”
“U Martinovoj obitelji jedna je osoba umrla od kuge 1765. godine, kao i jedna u obitelji Ivana Kuliša, nastanjenog u Lekića mahali, dok ih je u drugoj epidemiji (1783.) umrlo čak devetnaestoro iz roda Kuliša, od čega osamnaestoro u Kreševu i jedno, Manda Kulišić, u Deževicama, gdje se inače ne spominju.”
Inače, ta 1765. ključna je godina u povijesti, godina diskontinuiteta i zaborava, jer u toj je godini kuge, na sam Uskrs, izgorio samostan, i u njemu sjećanje. S istom godinom, međutim, započinje “Ljetopis kreševskog samostana 1765. – 1817.”, fra Marijana Bogdanovića, jedna moćna i uzbudljiva knjiga, preko koje sam, dijelom, pisao roman “Gloria in excelsis”.
To je, dakle, jedna moguća tradicija, za koju nekakav Filip Zoričić tvrdi da je u neskladu s tradicijama Istre i Pule. Kažemo nekakav, možda i u nepotrebnom bijesu, izazvanom dvostrukim neznanjem i indolencijom ovoga čovjeka: o tradicijama i identitetima pjevača kojemu je zabranio koncert on ne zna ništa, a pritom se pokušava predstaviti kao čuvar tradicija i identiteta Istre i Pule, o kojima također ne zna ništa, ili ih pokušava lažno predstaviti.
Kako je Pula opustošen grad, grad prognanih, u kojemu su samo građevine i njihove fasade starije od dvije, najviše tri generacije, i kako ni jezik koji se većinski govori u Puli nije jezik kojim se u ovom gradu govorilo prije njih, Filip Zoričić u Puli je poput Eugena Savojskog u Bosni. Samo što je ovdje klima nešto povoljnija, a postoji i moderno grijanje. U svakom slučaju, Pula je idealan grad za izmišljanje tradicije i identiteta.
Duško Kuliš, od roda kreševskih Kuliša, rodio se 1960. godine. Bilo mu je trinaest kada je na školskoj priredbi prvi put javno zasvirao harmoniku. Četrnaest, kada je s grupom Feniksi svirao na prvome svom novogodišnjem dočeku. Svira rock i zabavnjake, ali svira, bogme, i narodne. A narodne su u to vrijeme, sredinom pa prema kraju sedamdesetih, pod utjecajem Festivala narodnih pjesama, koji je od 1963. svake godine održavao na Ilidži. Te pjesme, koje će obilježiti rano doba novokomponirane narodne muzike, a koje su ponajviše izlazile pod etiketama zagrebačkog Jugotona i Diskosa iz Aleksandrovca, bile su na tragu domaćih tradicija: sevdalinke, narodnih pjesama s juga Srbije, starogradskih šlagera i kafanskih narodnjaka.
Ako bi se u njihovoj melodiji i ritmu osjetilo nešto stranjsko, onda bi to bili Meksiko, Španjolska, kasnije i Grčka… Vrijeme Orijenta kasnije započinje. Premda će imati dugu karijeru, pa će kroz njegove pjesme proći razne mode, Duško Kuliš ostao je pjevač tih ranih uzora.
Po svršetku gimnazije stiže u Sarajevo. Od Kreševa do Sarajeva danas je 36 kilometara, četrdesetak minuta lagane vožnje, a u ono vrijeme je, autobusom, trebalo malo više. Ti markantni gradići, varošice, kasabe, koje s tri strane okružuju Sarajevo, nikada, međutim, nisi bili njegova periferija. Nisu bili sateliti, nego u se zagledane kulturne cjeline, kojima je glavni grad već bio svijet. A korak u svijet je bio sudbonosan i krupan, svejedno hoćeš li u Sarajevo ili u Frankfurt.
U Sarajevu Duško Kuliš obavlja dva krupna posla: upisuje germanistiku i polaže audiciju na Radio Sarajevu, za čiji već prebogat arhiv snima dvadesetak pjesama. On je i posljednja generacija pjevača koji su prošli ovu vrstu škole i koji su stvorili nepregledne audio-arhive jugoslavenskih radio stanica, u kojima je pored tolikog glazbenog i folklornog blaga sačuvan i raskošan talent pojedinih pjevača, kao i kulturno i socijalno iskustvo generacije.
Germanistiku nije završio, ali je ubrzo osvojio nagradu za najboljeg debitanta na Ilidžanskom festivalu, s dvadeset i tri snimio je prvi album, naslova “Nisu moje godine za tebe”, na kojem mu se posrećio i jedan od budućih evergrina Harisa Džinovića “Ti meni lažeš sve”. U sljedeće četiri godine snima još dva albuma, do rata bit će ih ukupno pet, i postaje jedan od klasnih pjevača narodnjačkog žanra. Nikad on neće biti velika zvijezda: previše je uredan i pristojan za takvo što. On je jedan od onih konzervativnih pjevača narodnih pjesama iz osamdesetih, koje bi po plakatima viđali u odijelu i s kravatom, ili u kožnoj jakni, kakve su se u to doba švercale iz Istanbula, u čijoj pojavi nije bilo ničega incidentnog ni pretjeranog.
Meni je ostalo sjećanje na maleni crni Sanio tranzistor na kuhinjskoj prozorskoj dasci, i na glas koji pjeva podgoričku sevdalinku “Još ne sviće rujna zora”, uz neku pomalo atipičnu klavirsku pratnju. Tek sad negdje nalazim da je Duška Kuliša na toj snimci Radio Sarajeva za klavirom pratio čuveni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo… Nije to bila muzika koju sam aktivno slušao, nego je bila muzika koja je na vrlo upečatljiv način ilustrirala moje vrijeme. Mirisi, okusi, boje i glasovi po kojima pamtimo sebe…
Duško Kuliš mogao je biti drukčiji pjevač. Osim što je pristojno čaršijsko čeljade, njegovi tradicija i individualni talent postavljeni su tako da se lako mogao pretvoriti u pjevača zabavnih pjesama. Ali je, isto tako, mogao osluhnuti zov doma i domovine, pa na etničko-estetskom paradoksu hrvatske publike vjerojatno postati i najbogatiji pjevač narodnjačkoga žanra.
Etničko-estetski paradoks sastojao se, pa se i danas sastoji u tome da hrvatsko ratno i poratno domoljublje, stadionsko, televizijsko, radijsko i kafansko, svoju muziku ima isključivo u novokomponiranoj narodnoj muzici iz Srbije i Bosne, te u turbofolku i svim njegovim derivatima.
Dušku Kulišu bilo bi dovoljno da se 1991., ili 1995, ili 2005, ili 2025, zakiti hrvatskim nacionalnim insignijama, pa da dva-triput tarzanovski udari u svoje hrvatske i katoličke grudi, i da pred njim posrnu i padnu svi ti naši hrvatski identiteti. Međutim, Duško Kuliš nije to učinio. Zašto nije? Zato što bi bilo nedostojno i nepristojno. Umjesto toga on će 2023. pokušati da u Puli zapjeva sa žanrovski sebi bliskim Draganom Kojićem Kebom i Anom Bekutom, i bit će zabranjen. Ova zabrana proistekla je iz duše i srca etničko-estetskog paradoksa hrvatskoga turbofolk domoljublja: Zoričić se pozvao na identitet Pule: “građanske, europske, mediteranske”.
Generalfeldmaršal Svetoga Rimskog carstva, princ habsburški Eugen Franjo Savojski pregazio je i popalio Bosnu, te je na takav način za sljedećih sto i pedeset godina učvrstio i zaključao vanjske granice te zemlje. Tako i Zoričić, gledano iz perspektive “građanskog, europskog i mediteranskog” Kreševa, zaključava Pulu.
Nakon tjedana šutnje, Kuliš je odgovorio na zabranu: “Dželat je napokon skinuo lažnu masku humanosti, tolerancije i demokratičnosti. Otvorio je za javnost tamnu stranu svog karaktera. I nemojte mu suditi, osudio je on sam sebe. Vrijeme će pokazati, a nadam se i izbori, na čijoj strani je istina i pravda.”
Te njegove riječi poklopile su se s najavom gostovanja kod Aleksandra Stankovića u “Nedjeljom u 2”. “Negirana je podjela na onu dobru i onu lošu muziku. (…) U tome svemu, na našu radost, uspjeli smo u ‘ilegali’ ostati na nogama, dostojanstveni i ponosni na naše zajedničke muzičke vrijednosti.”
Ganule su me, priznajem, ove riječi. Džentlmenski je uporno igrati na autsajdersku kartu, bez obzira na to što u rukavu uvijek imaš onu kartu koja sigurno dobiva.
Doista, ni pod krajnjim pritiskom ne zaigrati na tu kartu pitanje je humanosti, tolerancije i demokracije. To je ono autsajderstvo Vlade Gotovca.
Doista, za gradonačelnika Pule Duško Kuliš je živi Vlado Gotovac. I živi Mate Parlov.
(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Duško Kuliš i pitanje građanskog, europskog i mediteranskog identiteta dva naša grada).
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Alla Tatarenko u Zagrebu i koga je sve spasila
- Tko je odgovoran za umorstvo Ville Peroš na Ribnjaku?
- Pokolj u Beogradu: što se to dogodilo Radovanu Fuchsu?
- Kardinal Josip, čovjek o kojem nismo saznali ništa
- I ja sam ovdje ubijao
- Zašto naši prosjaci više ne traže novac?
- Grob u Donjim Andrijevcima, jedan slavonski putopis
- Tony Judt, ”Poslije rata”, odnosno Tony Judt i mi
- Kako djeci objasniti zašto je netko izgrebao baš njihov auto
- Zašto nitko od nas nikada neće biti Gary Lineker?
