Za Lisu

Nebrojeno je mnogo toga bilo napisano o Steveu Jobsu (1955.-2011.) u tri i pol desetljeća njegova djelovanja: članaka, feljtona, blogova, polemika, forumskih komentara – pa i knjiga. Među njima, biografija Steve Jobs Waltera Isaacsona nije ni najiscrpnija, ni najtočnija, ni obdarena najboljim uvidom u razloge iz kojih je Jobs imao presudnog utjecaja na područja svojeg rada. Ipak, odlikuje se nečim što nijedna druga nema: autorizirana je.

Dobro, onoliko koliko knjiga objavljena nakon smrti subjekta uopće može biti autorizirana. Kad je saznao da boluje od neizlječive bolesti, Jobs je angažirao ovog uglednog biografa i otvorio mu se u nizu vrlo iscrpnih razgovora, ne tražeći zauzvrat nikakvu uredničku ovlast nad krajnjim tekstom. Ovaj proces, naizgled posve atipičan za čovjeka notornog po potrebi za kontrolom, bio je obavljen početkom 2011. godine, s objavljivanjem knjige predviđenim za proljeće 2012. Jobs je, očekivano ali svejedno naglo, preminuo svega nekoliko sati nakon predstavljanja iPhonea 4S te jeseni; Isaacsonova je knjiga jednako naglo poslana u tisak. U takvim okolnostima, postala je bestseler sezone, a studio Sony smjesta je otkupio prava na ekranizaciju.

Steve Jobs dolazi na velike ekrane pune četiri godine poslije tih događaja, sad pod egidom studija Universal, i to ne u režiji prvotno traženog Davida Finchera, nego Oscarovca Dannyja Boylea, te lišen prvotno traženih glumaca Leonarda di Caprija, odnosno Christiana Balea u naslovnoj ulozi. Jobsa, etnički Sirijca, ovdje glumi irsko-njemački velikan Michael Fassbender, jedan od najsvestranijih glumaca naših dana – ali, kako se čini, još uvijek nedovoljno usađen u piramidu moći Hollywooda: navodno je Jobsova udovica Laurene Powell aktivno lobirala kod prvoizabranika i drugoizabranika da ne prihvate ulogu. Zašto?

Pa, očito je zašto. Od prvotno snubljene ekipe u Steveu Jobsu se zadržao samo scenarist Aaron Sorkin. U vrijeme otkupa Isaacsonove knjige Sorkin ne samo da je bio doajen televizijske scenaristike, omiljen zbog Zapadnog krila, nego i tada aktualni dobitnik Oscara za Fincherovu Društvenu mrežu. To je dramatičara inače posvećenog karakternim studijama u političkom kontekstu učinilo najvrućim scenaristom za tehnološke teme. Napokon, ako je čovjek uspio doći do svjetskog zlata temeljem tad još sasvim svježe priče o Marku Zuckerbergu i Facebooku, što bi tek mogao stvoriti od autorizirane biografije velikana poput Stevea Jobsa?

Dosljedan svojoj muzi, Sorkin je najveći dio Isaacsonove knjige bacio u koš i sâm se posvetio vođenju iscrpnih razgovora s ljudima koje je odlučio promaknuti u ključne prateće likove svoje vizije priče o Jobsu: sa suosnivačem Applea Steveom Wozniakom, sa softverskim inženjerom Andyjem Hertzfeldom, s voditeljicom Jobsova marketinga Joannom Hoffman, s bivšim CEO-om Applea Johnom Sculleyjem, te – što se pokazalo presudnim – s Lisom Brennan-Jobs, dugo nepriznatom Jobsovom kćeri iz srednjoškolske veze.

Tih petero ljudi u Sorkinovoj viziji tvorit će krajnje točke pentakla u kojem se ima prizvati duh Stevea Jobsa. Nitko od njih nije imao značajniju ulogu u posljednjem desetljeću Jobsova života, onom u kojem je čovjek ostvario najveći preokret u povijesti korporativne Amerike i od posrnulog Applea iz devedesetih, tvrtke koja je djelovala kao da ju je vrijeme beznadno pregazilo, stvorio najvećeg tehnološkog diva našeg vremena. Nema u Steveu Jobsu mjesta ni za iPod, ni za iPhone, ni za iPad, ni za jedan od onih proizvoda po kojima ćete danas prepoznavati Jobsov logotip jabuke. Nema, kao i prečesto kad je o Jobsu riječ, mjesta ni za Pixar – odjel za izradu kompjuterske grafike koji je Jobs otkupio od Georgea Lucasa i pretvorio u studio za produkciju animiranog filma, pritom u potpunosti promijenivši paradigmu cijele te umjetničke forme.

Ne, ma kako da je u filmu o Facebooku bio recentan, Sorkin u filmu o Jobsu odlučuje zanemariti sve skorašnje, izignorirati njegovu prijelomnu ulogu u povijesti mobilne informatike i digitalne animacije i posvetiti se trima, samo trima žarišnim točkama u danas već davnoj tehnološkoj povijesti – lansiranjima prvotnog Macintosha 1984., platforme NeXTSTEP kroz računalo Black Cube 1988., te redizajniranog iMaca 1998. godine. Jedan lik, tri događaja, petero promatračkih žarišta: Steve Jobs je u cijelosti alkemijsko djelo, te pritom nužno i hermetično.

Uzalud ćete u ovom krajnje autorskom filmu – jer koliko god da Sorkin autorski oblikuje dramsku strukturu, toliko je Boyle svojom izvedbom beskompromisno podcrtava – tražiti šalabahter za upoznavanje životopisa i postignuća naslovnog lika. Praktički nijedna situacija prikazana u filmu nije se zaista dogodila: lansiranja proizvoda služe Sorkinu za sažimanje dugogodišnjih tenzija između Jobsove vizije i ustaljenog načina shvaćanja informatike osamdesetih i devedesetih, između Jobsove humanosti i Jobsova neizbježno golemog ega, između – u konačnici – Jobsa kakav je bio i Jobsa kakav je trebao biti. U tri čina, Steve Jobs priča o usponu, i padu, i ponovnom usponu, pri kojem sve lekcije prvotnog neuspjeha bivaju naučene. Koja priča!

Stvarni je Steve Jobs u životu izvojevao mogućnost da dobije drugu priliku, što se inače ne događa i što je gotovo neobjašnjivo kroz uvriježene trope biografskog filma: previše toga u priči o Appleu i Pixaru nakon devedesetih zvuči kao najneuvjerljiviji happy end da bi podnijelo britkost Sorkinova pripovjednog suda. Samo, ma kako njegovo fokusiranje na Jobsove godine provedene u poslovičnoj pustinji bilo hvalevrijedno, Steve Jobs je film koji se ne može shvatiti bez bar elementarne upućenosti u građu o kojoj govori, kako to već kod hermetičnih djela biva.

Film tako propušta postaviti čak i elementarne djeliće svoje istančane slagalice na mjesto. Kad u početku pripovijeda o lansiranju Macintosha, uopće ne objašnjava da Macintosh nije bio Jobsov projekt, nego da je unutar kompanije prvotno bio konkurent njegovoj Lisi. Kad na sredini prikazuje lansiranje danas zaboravljene platforme NeXT, ničime nam ne daje do znanja da je to isto ono beskrajno podatno sučelje iz kojeg su se razvili operacijski sustavi OS X i iOS – glavni razlog omiljenosti proizvoda današnjeg Applea. A kad na kraju opisuje početke iMaca, ne kazuje da je to bilo prvo kućno računalo bespogovorno predano komuniciranju putem interneta – a ni da je World Wide Web, onaj www na početku svake internetske adrese, bio stvoren na NeXT-u kao takvom. Ako u ičemu pretjeruje, Steve Jobs pretjeruje u kritici Stevea Jobsa.

Kroz lik Andyja Hertzfelda, tako, film posvećuje duge scene Jobsovoj sklonosti ka traženju dežurnih krivaca i njihovom pretvaranju u žrtvene jarce. Kroz Joannu Hoffman gledamo Jobsa kao oca posvećenijeg tančinama svoje tehnološke djece nego odgovornostima prema svojoj biološkoj. Kroz Stevea Wozniaka doživljavamo Jobsov konceptualni prezir prema hobistima, onima koji su prvotno bili odgovorni za dolazak kompjutera u domove, ali nisu imali u vidu ergonomičnost korisničkog iskustva neophodnu da oni doista postanu upotrebljiva bijela tehnika. A kroz Johna Sculleyja pratimo najrevizionističkiji dio Sorkinove dramaturgije, potrebu jednog i danas živog čovjeka da se ispriča sjeni genija o kojeg se jednom ogriješio.

Genija? Većina korisnika informatičkih proizvoda bez logotipa jabuke na sebi ni dan-danas neće drage volje nazvati Jobsa genijem. On nije bio ni koder softvera, ni projektant hardvera, nije imao nijednu od onih vještina potrebnih za izradu informatičkog uređaja – bilo da se radi o kompletu čipova, transformatora, otpornika i elektronskih ploča za ugradnju u drvenoj kutiji, što je bio Apple I, bilo da se radi o mobitelu sposobnijem od posljednjeg MacBooka kojeg nam je sâm Jobs predstavio, što je danas iPhone 6S. Sorkin kroz Wozniakov lik pita lik Jobsa što on zapravo radi, te pruža odgovor u kontekstu jame orkestra u zgradi Opere San Francisca, gdje se predstavlja Black Cube: svi ti informatičari su orkestar, a Jobs? Jobs je dirigent.

Korisnija bi metafora, budući da gledamo film, a ne operu o Steveu Jobsu, bila da je Jobs bio redatelj. Čovjek je, na kraju krajeva, i bio filmaš, predano posvećen razvoju dramaturgije svih Pixarovih filmova od prvog dugometražnog digitalnog animiranog filma, Priče o igračkama, do smrti; nije, koliko znam, napisao nijedno glazbeno djelo, koliko god da je volio Boba Dylana i Joan Baez osobno (što Sorkin, svaka čast, ipak spominje). U filmskom je poslu najteže objasniti što radi redatelj, ali njihova se uloga zahvaljujući autorskoj teoriji ipak počela uvažavati.

U informatičkom, a i širem tehnološkom poslu pojma o ulozi redatelja još uvijek nema.

Zato se računala i pametni telefoni i danas uspoređuju temeljem overklokabilnosti procesora i megapiksela kamere, a ne temeljem korisničkog iskustva i opće upotrebljivosti. Zato razgovor o tome koje računalo vaša tvrtka treba kupiti i dalje uvjetuje Bruno iz IT-ja, jer Bruno iz IT-ja želi i dalje naplaćivati svoju neophodnost. Zato je danas grozno koristiti prijemnike za kabelsku TV, zato imamo automobile koji suštinski nisu drugačiji od onih otprije pedeset godina, zato je teško pojmiti da smo duboko zagazili u ovo dvadeset prvo: osim mobitela, što je tako drugačije nego u dvadesetom? Zato je film o Steveu Jobsu, napokon, posvećen prvo problemima Stevea Jobsa, pa zatim opreznim uvidima u genij Stevea Jobsa, i tek u konačnici ostvarenjima Stevea Jobsa.

Nije to idealno. Čovjek protiv kojeg je kroz desetljeća radila moćna mašinerija crne propagande konkurencije posvećene okradanju i monetizaciji njegovih koncepata zasluživao bi film koji bolje iznosi njegovu stranu priče, naročito ako se taj film zove Steve Jobs. Nisam siguran da će vam, usprkos lapidarnim Sorkinovim nastojanjima, iz filma biti jasno da danas ne biste imali prozore na ekranu kompjutera i multitouch elemente na ekranu mobitela da nije bilo Stevea Jobsa.

A ipak, a ipak.

Steve Jobs Aarona Sorkina i Dannyja Boylea važnije je, hrabrije i u konačnici uspjelije djelo baš zato što odbija svojem naslovnom liku služiti kao odvjetnik obrane. Baš zato što gradi svojeg junaka gotovo isključivo od kritika koje su mu za života i posthumno bile upućivane, ograđuje se od potrebe da njegove retoričke pobjede doživljava kao konačne. Djela govore jače od riječi: djela su već dio vašeg života, makar ne nosila etiketu Apple ili Pixar, i poznajete ih.

A skladatelj i redatelj filma utuvit će vam to poimanje u glavu makar i posredno, tehnikom koja je sve samo ne dokumentarna i koja umnogome nadilazi shvatljive i potrebne redateljske postupke poput korištenja različitih modaliteta fotografije Alvina H. Küchlera (šesnaestmilimetarska vrpca za 1984., tridesetpetmilimetarska za 1988., digitalno snimanje za 1998. – kako objašnjava Boyle, filmovi se tada još nisu digitalno snimali, ali čovjek je bio ispred svojeg vremena), ili registara partiture izvrsnog Daniela Pembertona (sintisajzerska glazba za 1984., operatično simfonična za 1988., te fuzija tih dviju za 1998., uz minimalno korištenje lajtmotiva).

Ono što Sorkin i Boyle rade u Steveu Jobsu je čisti konceptualni film, nešto što se rijetko viđa na ekranima art-kina i praktički nikad na ekranima multipleksa.

Steve Jobs je fuga, film čiji svaki dramaturški moment, svaki ponovljeni sraz likova, svaka promjena tempa i svaka revizija naoko uspostavljene dinamike slijede pravila ne drame, nego glazbene forme. Portret čovjeka kojeg film prikazuje, građen od njegovih negativnih odraza, uspostavlja se putem kontrapunkta sve dok od mnogostrukih negacija ne dobijemo pozitiv.

A taj pozitiv je Lisa.

Mala Lisa Brennan, dijete protiv kojeg mladi Steve Jobs nema apsolutno ništa osim činjenice da njezina blentrava mater tvrdi da je biološki njegovo, pametna djevojčica u kojoj on racionalno opaža tragove vlastite briljantnosti prije nego što ga emocionalno shvaćanje razine do koje njoj treba tata ne satre, djevojka čiji će opravdan gnjev htjeti zatomiti, jer on to može.

I to ne zbog sebe, ni zbog svoje samozadane misije boljitka čovječanstva, nego zbog nje.

Ne, u životu stvarnog Stevea Jobsa vjerojatno se ništa nije odvilo točno tako kao u filmu. Trenuci njegovih prosvjetljenja sigurno nisu bili vezani uz trenutke lansiranja njegovih proizvoda, a po svoj prilici nisu imali ni katarzičnu prirodu njegovog odnosa prema prvoj kćeri.

A ipak, suštinski je humano i od Sorkinove verbalne partiture i od Boyleove vizualne izvedbe da svoju temeljnu notu izvlače iz Jobsova odnosa prema Lisi. Ni zbog neizbježne ganutljivosti tu uspostavljenog odnosa, ni zbog pouka koje lik Jobsa iz njega u konačnici izvodi. Njegove su osobne pouke, kako uputno ostavlja otvorenim završni Boyleov zamućeni kadar, samo njegove.

Za ovaj film, za ovu fugu za kameru i ansambl temeljenu na motivima iz života Stevea Jobsa, bilo je neophodno da nakon svih negativnosti bude nekome i posvećena. Da ima svoje zašto.

Da uza sve svoje protiv, ima i svoje za.

Još tekstova ovog autora:

• Preveliki da propadnu
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Exsultate justi
• Sila se nudi
• Exsultate justi
• Uzurpiranje revolucije
• Kralj. Blijedi Kralj.
• Važno je imati žicu
• Grimizna glina
• Čovjek koji je pao na Mars

» Svi tekstovi ovog autora