Vedran Salvia
Lovren koji vrijeđa novinara. Novinar kojem je u svemu tome zasmetalo jer mu se umanjuju silni njegovi nacionalni osjećaji. Lovren koji u društvu Brozovića salutira NDH. Navijači koji se iživljavaju nad golmanom Borjanom. Jeličić koji je posebne senzore usmjerio prema onima koji, prema njegovu mišljenju, ne osjećaju Hrvatsku dovoljno.
Svjetska prvenstva su divna, teče kroz njih osjećanje života. Ona su simbol mladosti i ljeta, uspomene nisu tu samo na nogomet, nego i na drage ljude, pa se tako s njima, svjetskim prvenstvima, borimo i protiv curenja vremena.
Ali Svjetsko prvenstvo, održano kad mu vrijeme nije, donijelo je muku iz prvog pasusa ovog teksta.
Da, Lovren je uistinu vrijeđao novinara. Lovren je problematičan, davno je potvrđeno. Ne treba mu to biti opravdanje, radi se tek o javnoj činjenici. No novinareva reakcija je ona koja je tu simptomatična.
Napisao je Frane Vulas, novinar Slobodne Dalmacije, kako je Lovren izvrijeđao kolegicu i njega, između ostalog, rekao im da se trebaju sramiti, nazvao ga smradom, ali i, dodaje Vulas, ”rekao mi ono što je zaboljelo mnogo više od onog prethodnog”.
Te strašne riječi su: ”Vi se uopće ovome ne radujete!”
”Tu sam ‘puka’ i rekao mu da se samo on ima čega sramiti. Do te rečenice sam mu ljudski pokušavao objasniti da je pogrešno sve shvatio, uz još jednog splitskog kolegu koji mu je uporno govorio da stane na balun, da ne radi scenu potpuno bespotrebno. Zato jer sam valjda budala. Nakon toga sam shvatio da Lovren kao i inače ima problem sam sa sobom…”, napisao je on.
Može se sve, može te netko poput Lovrena pokušati poniziti, a da ti ne reagiraš, ali ne smije sumnjati u ljubav prema Hrvatskoj. A to znači u ljubav prema zajedništvu, slavlju, ujedinjenju, Zaprešić boysima, herojima i svoj ostaloj mitomaniji koja tu stanuje nakon pobjeda. Ponos koji se osjeća prema domovini tu je jači od osobnog digniteta. Sve su krave u Hrvatskoj noći crne.
Zašto je baš ovakav, pa nazovimo ga, sanaderizam simptomatičan? Postoji onaj refleks koji je dan čovjeku kao takav, koji se odvija zbog tijela koja imamo. Ali postoje i radnje koje nisu refleksne, ali su usvojene zbog društva u kojem se živi.
Takva je ova reakcija novinara Slobodne Dalmacije. Vjerojatno bi nekome tko dolazi iz liberalnih demokracija bilo jako neobično čuti ovako nešto, otprilike kao što je nama čudno kad na televiziji gledamo život amazonskih plemena. U ovoj plemenskoj interpretaciji života, nije čudno da čovjeku više smeta to što se umanjuje njegova ljubav prema domovini, nego što mu smeta ponižavanje na osobnoj ravni.
Kroz cijeli nogometni put lako je bilo uvidjeti da je hrvatstvo ono kojem se tu potrebno prilagođavati u svakom smislu. Nema tu riječi koja žeže, nema misli koja ne funkcionira u službi nacije, svaka rečenica je konfekcijska, a scena patriotski grandomanska.
I onda redovito dolazi do zastranjenja u drugom, puno opakijem smislu. Uostalom, govore o tome i druge slike s ovog prvenstva.
Evo, recimo, je li normalno da se godinama slavi trijumf Hrvatske pjesmom ”Lijepa li si”, u kojoj postoji stih pjesme ”Herceg-Bosno, srce ponosno…”?
Herceg-Bosna je ustrojena s krajnjim ciljem da se iz BiH odcijepe i Hrvatskoj pripoje dijelovi BiH u kojima su Hrvati većina. Hrvati pjevajući tu pjesmu slave etničko čišćenje, konc-logore i otimačinu teritorija susjedne države. Hrvatska Republika Herceg-Bosna jest zapravo hrvatska verzija SAO Krajine.
Zbog zločina počinjenih na području Herceg-Bosne, između ostalih, pravomoćno su osuđeni Slobodan Praljak te još petorica visokih dužnosnika. Poznata je ta tvorevina i po svojim logorima. Najpoznatiji je Heliodrom, južno od Mostara, u kojem je u jednom trenutku bilo 6.000 Bošnjaka. Poznat je i Dretelj. Za njega je novinar Guardiana Ed Vulliamy napisao da su zatvorenici pili vlastiti urin te da su na njih puštani psi.
Što se tiče golmana Kanade Borjana, on je jednom izjavio da nije rođen u Hrvatskoj, nego u ”Srpskoj Krajini”.
Borjan je, očito, negdje u rangu s Lovrenom ili Šimunićem, pitanje je, dakle, koja je njegova razina inteligencije, što ni u kojem slučaju ne opravdava hrvatske navijače koji su ga tijekom utakmice vrijeđali, zbog čega je HNS i kažnjen. Vrijeđali su ga i oko traktora, s kojima su Srbi iz Krajine bježali iz Oluje.
Podsjetimo, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora, Krajinu je 1995. godine napustilo oko 200 tisuća ljudi. Prema istim podacima, ubijeno je 677 srpskih civila. Njih 837 se vodi nestalima.
Netrpeljivost postoji između Srba i Hrvata. Ali nije normalno da Hrvati toliko često, uglavnom kolektivno, spominju taj traktor kao nešto pogodno za šalu, takvo nešto graniči s onim srpskim o žici, nožu i Srebrenici. Ukratko, ne daj Bože onome tko se našao na tom traktoru.
Mi sad možemo govoriti o tome je li Borjan svoju krivnju kanalizirao kako treba. Mišljenje autora ovog teksta je to da bi Srbinu za rat trebao biti kriv Milošević, a Hrvatu Tuđman, a ne obratno, stvar bi trebala biti toliko jednostavna i niti milimetra jednostavnija, barem za početak.
Ali toliko je bilo popularno govoriti o Borjanu da je, primjerice, komentator Viki Ivanović s gadosti u glasu za vrijeme utakmice Belgije i Kanade odjednom počeo govoriti o Borjanu kao najslabijoj kanadskoj karici, kao da se radi o nekoj potvrđenoj činjenici, recimo o njegovoj transfer vrijednosti ili tendencijama pri ispucavanju lopte.
A kad smo kod komentatora, općenito kod sportske redakcije HRT-a, jedna naizgled usputna opaska – kako je moguće da nitko od njih godinama ne napreduje? Recimo, nismo primijetili da je netko stesao tijelo, što je poželjno za mlađeg muškarca koji radi na televiziji.
Nije im baš niti vokabular nešto postao bogatiji tijekom godina. Dobro, najveća je banalnost da čitanje obogaćuje, kad je netko tanak s moždanima nikakve mu knjige i Murakamiji na plažama neće pomoći, ali ipak – zar ne postoji želja za napretkom? Zašto ne postoji niti tendencija da se imitiraju drugi programi, recimo način na koji utakmicu prenose Britanci ili Amerikanci?
Zato jer im ne treba.
Ne treba njima biti mršav ili biti kadar govoriti izvan izlizanih frazetina. Dovoljno je tek istrenirati glas u patriotskom smislu, urlati i rastezati svoju domoljubnu žvaku. Dovoljno je ona široka. Obuhvaća sva žmirenja na Herceg-Bosne i Lovrene, ustaško ZDS, Samovojsku koji plače, Jeličića koji oštri očnjake prema svima koji nisu za jednu ideju.
Na tom banalnom primjeru vidimo da se čovjek ovdje još uvijek ne mjeri po tome koliko radi na sebi, po tome koliko se po dobrome razlikuje od drugih, već koliko doprinosi zajednici.
U jednu ruku, takav čovjek sveden je na potpunu degradaciju samog sebe, što vidimo iz svih navedenih primjera. S druge strane, Hrvatska je idealna zemlja za takvog čovjeka. Oni koji u takvoj procesiji ne žele sudjelovati, sve su prilike, sreću bi trebali pronaći u emigraciji.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Tko je odlučio biti sam, u Hrvatskoj je osuđen na propast
- Hrvatima je kroz nogomet ubrizgan nacionalistički otrov
- Ubojstva na Daksi: U 1944. zrcali se današnja Hrvatska
- Hrvatska tavori u simbiozi ustaštva i srednjovjekovlja
- Halo, HDZ-ovci, Dubrovačka Republika nije bila dio Hrvatske
- Hrvati su u Oluji ubijali Srbe. Toga još uvijek nisu svjesni
- Hrvatsku je ubila prejaka ljubav
- Crkva je mnogim HDZ-ovcima ono što je nekoć bila Partija
- Potreba za većinom skraćuje pamet i često pravi idiote
- Sretan je Grlić Radman u ”zajednici” koja ima svoju zemlju
