Željko Porobija
Ako me je kao čovjeka koji se dugo bavio teologijom što iznenadilo u posljednje vrijeme, onda je to zasigurno inicijativa pape Franje o promjeni teksta Očenaša.
Ima u tom mom iznenađenju i pozitivnog elementa – jer očito ukazuje na spremnost Crkve da nekada promijeni i ono to se činilo nepromjenjivim. Ali prevladava onaj neugodan osjećaj kojega sam imao u svojim danima bavljenja teologijom kada bih vidio da se u ime teologije mijenja značenje teksta.
Dopustite da za početak budem dosadno analitičan i objasnim tu riječ koja je – ni kriva ni dužna – izazvala teološku raspravu.
Trudit ću se da izbjegnem tehničku terminologiju kako bi svi mogli razumjeti o čemu se radi. Dakle, riječ u pitanju je složeni glagol eisfero – ”složen” je zato što se sastoji od prefiksa (eis) i glagola (fero).
Kako mediji prenose, Papa smatra da bi redak trebao glasiti: ”Ne dopusti mi da padnem u napast”. To on obrazlaže na sljedeći način: ”Ja padam, a ne da me on baca u napast, pa da onda vidi kako sam pao. Otac to ne čini, otac pomaže odmah ustati. U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat. Smisao je naše molitve: ‘Kada me Sotona uvodi u napast, ti mi, molim te, pruži ruku, daj mi svoju ruku’.”
Zastanimo za početak na tom glagolu fero, koji u grčkom jeziku znači prije svega nosim. Taj glagol dolazi iz sanskrtskog bharami – od kojega u našem jeziku dolazi riječ berem. Zamijetite taj korijen fr – koji je kod nas br, što nije ništa neobično, jer npr. latinsko frater kod nas je brat.
Uglavnom, radi se o jednom vrlo starom glagolu koji upućuje na nošenje (u grčkom) ili branje (u hrvatskom). A prefiks eis prvenstveno znači u (do, po) tako da eisfero bi značilo unijeti.
Ako vam je ovo dosadilo, ipak se još malo strpite, vjerujte mi na riječ da jezične analize znaju biti puno opširnije i zamornije.
”Problematični” glagol eisfero pojavljuje se u Novom zavjetu na još sedam mjesta. Jedno od njih je Lukina verzija Očenaša, no za našu svrhu dobro je vidjeti ostalih 6 mjesta – Jeruzalemska Biblija te pojave glagola eisfero u različitim oblicima prevodi s ”unesu”, ”unijeli”, ”dovodili”, ”puniš” (doslovce, ”donosiš”), ”donijeli”, ”unosi”.
Radi se o spisima koji su nastajali od više autora u razdoblju od kojih 30-40 godina, a uporaba glagola eisfero ostaje prilično dosljednom – uvijek se prevodi s unošenjem donošenjem ili, eventualno, dovođenjem.
Nisam još završio, ispričavam se unaprijed.
Jer je dobro spomenuti u kom je to točno obliku glagol eisfero u molitvi Očenaš, čisto da i ta stvar bude jasna.
Dakle, grčki jezik ima glagolsko stanje konjunktiv ili subjunktiv – ako ste učili njemački, onda znate za to stanje (ima ga i u engleskom, ali za njega ne znaju mnogi ”poznavatelji” engleskog). Njime se načelno govori o nečemu što bi se moglo dogoditi (if I were you – da sam ja ti, na tvom mjestu).
Kad sam bio pastor, jedan mi se vjernik pravdao zbog toga što je napustio svoju ženu i uzeo mladu djevojku. ”Sotona me iskušao, kao Davida”, reče mi skrušeno čovjek, inače dvaput stariji od svoje nove akvizicije
U ovom konkretnom slučaju radi se o aoristu konjunktiva, što zapravo označuje svršenu radnju – tako je pravilno uvedi, a ne nesvršeno uvodi. I za one sladokusce koji baš jako vole lingvistiku – eisfero u ovom obliku postaje eisenenkes. Zadnje e je dugo i ima takozvanu potpisanu iotu, pa uživajte u učenju grčke gramatike.
Ono čime hrvatski prijevod Očenaša zavodi – s obzirom na to da nemamo konjunktiv u našem književnom jeziku – je da zvuči kao imperativ ”ne uvedi”, ali je u suštini više neka molba ili sugestija.
Stoga, ako bi tko i htio mijenjati hrvatski tekst Očenaša, onda bi se jedino mogao malo poigrati s nestandardnim čakavskim konjunktivom glagola ”biti” (bim, biš, bi, itd.) – što bi, doduše, oduzelo onu jezgrovitost izraza najpoznatije molitve.
A sad da se malo maknemo od lingvistike (čestitke svima koji su došli do ovog dijela teksta). Bio bi red da malo prepustim riječ papi Franji i njegovom obrazloženju prijedloga promjene prijevoda.
Kako mediji prenose, Papa smatra da bi redak trebao glasiti: ”Ne dopusti mi da padnem u napast”. To on obrazlaže na sljedeći način: ”Ja padam, a ne da me on baca u napast, pa da onda vidi kako sam pao. Otac to ne čini, otac pomaže odmah ustati. U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat. Smisao je naše molitve: ‘Kada me Sotona uvodi u napast, ti mi, molim te, pruži ruku, daj mi svoju ruku’.”
Naravno, ako ste sad očekivali da će Papa reći kako glagol eisfero ima zapravo drugačije značenje, da, primjerice, konjunktiv više upućuje na neko dopuštanje ili nedopuštanje da se padne i slično – onda ste se prevarili.
Kako biste objasnili činjenicu da već barem 1500 godina kršćani pogrešno prevode svoju najpoznatiju molitvu?
Cijeli problem ove promjene prijevoda nije nastao zbog lingvistike, nego – znam, pogodili ste – zbog teologije.
Bog koji uvodi u napast? Pa to bi mogao biti, rezonira Papa, samo Sotona.
Naravno, ja sad ovdje nemam namjeru ulaziti u teološku diskusiju s Papom – jer, napokon, on je papa, a ja tek … ja.
Ono što načelno mogu zamijetiti je da je piscu Evanđelja i dalje u glavi onaj isti Bog kojega se prikazuje i u Starom zavjetu. Zapravo, evanđelist Matej – tko god on bio, jer se čovjek nije ni potpisao, pa nam je njegovo ime došlo tek po tradiciji – nije ni mislio da on piše nekakav ”novi” zavjet u kojemu sada Bog naprasno postaje dobroćudni starčić koji samo gleda kako da spasi.
Bog u kojega je vjerovao pisac Evanđelja isti je onaj koji je harao po Starom zavjetu i ljudima priređivao i puno gore stvari od ”padanja u kušnju”.
I to ”kušanje od strane Sotone” bilo mi je uvijek jedna od najsmješnijih stvari u kršćanstvu (kao i općenito lik Sotone).
Kad sam bio pastor, jedan mi se vjernik pravdao zbog toga što je napustio svoju ženu i uzeo mladu djevojku. ”Sotona me iskušao, kao Davida”, reče mi skrušeno čovjek, inače dvaput stariji od svoje nove akvizicije.
”Da te je Sotona naveo da se zaljubiš u babu – to bi bila prava moć”, nisam izdržao da mu ne odgovorim. Znate, kad malo bolje krenete kroz sve primjere kušnji, redovno ćete vidjeti da ljude najviše privuku stvari koje su nama i inače najviše privlačne. Da bi vas privuklo tijelo mlade djevojke, ako malo bolje razmislite, ne treba vam uopće Sotona. Ako je sva Sotonina moć u tome da vam šeretski namigne i pokaže prstom na obline zgodne cure, onda je on zapravo jadan i potpuno nepotreban lik u cijeloj priči.
Bog koji uvodi u napast? Pa to bi mogao biti, rezonira Papa, samo Sotona
Čak ćete u Novom zavjetu naći nešto slično ovome što vam ja govorim: ”Svakoga kuša njegova vlastita požuda”, veli apostol Jakov u svojoj poslanici.
Ali, namjesto da se opredijeli za takvo gotovo naturalističko shvaćanje kušnji kakvo je ponudio Jakov (o kojemu predaja veli da je bio Isusov brat), Crkva je uvela Sotonu u cijelu priču. I sada kad im je odjedanput i Bog nekako počeo suviše ličiti na Sotonu, eto nama promjene teksta. Nadam se da će i na onim mjestima u Starom zavjetu gdje Jahve naređuje pokolj ljudi, žena i djece stajati ”A Sotona tad reče…”
Uglavnom, kad pogledate cijelu tu priču, onda shvatite da je Sotona stvarno moćan.
Napokon, kako biste objasnili činjenicu da već barem 1500 godina kršćani pogrešno prevode svoju najpoznatiju molitvu?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
- Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
- Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
- Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji
- Hrvatska je, baš kao i nekoć SFRJ, ustavno sekularna država
- Inteligentni Dizajner zauvijek je pokopan još prije dva stoljeća
- Ne, predsjednice, bacanje kamena ponekad je naša dužnost
- Nečastivi na teološkom fakultetu
- Sadašnjost Crkve u Njemačkoj budućnost je Crkve u Hrvatskoj
- Kreacionističku kritiku teorije evolucije treba novčano globiti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.