Zagrebački gluhi pljesak za Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana

Mnogo je to: osam godina! Dva svjetska nogometna prvenstva i dvoje olimpijskih igara. I skoro cijeli jedan desetogodišnji kredit za stan. Nigdje se, ni na jednom mjestu osim u vlastitom domu čovjek ne bi trebao u životu zadržati duže od osam godina. A najmanje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u onoj zapravo nevelikoj tortastoj zgradi, umućenoj od žumanjaca sa šećerom, na trgu koji je u vrijeme njezine izgradnje bio blatnjavo zagrebačko predgrađe, tamo dolje, prema poljima kukuruza.

Nipošto se tu nitko tko do sebe drži ne bi trebao zadržati duže od osam godina. Samo pokoji glumac bez dara, koji izvan pozornice tu dočeka mirovinu. I neka balerina, koja je mlada obećavala, ali znamo kako je to s obećanjima mladosti. Za njima ostaju gorčina, tuga i ambicija, preuska papučica i u njoj boso, oznojeno stopalo…

U vrijeme kada je Beč gradio Hrvatima to kazalište trebala je u njega stati cjelokupna živa hrvatska kultura. Sve ono za što bi se Zagrepčanke i Zagrepčani jednom mjesečno, ili možda i jednom tjedno uparadili, i pošli na priredbu, u dubokoj vjeri, koja i nije sasvim pogrešna, da je to njihov nacionalni identitet. A priredba je, odmah je to tako zamišljeno, mogla biti operna, baletna ili dramska.

Sve to u jednoj zgradi, na istom mjestu. Da carska i kraljevska vlast, da hrvatski banovi, kulturministri i maršali ne bi više imali problema sa sve samim novim i novim kulturnim potrebama zagrebačkog i hrvatskog građanstva. Tu imate sve u jednom, multipraktik za daleku izgubljenu provinciju.

Stotinjak godina kasnije, i još desetljeće-dva preko toga, u jednom je ili dva navrata besmrtni gradonačelnik za predizborja obećavao narodu izgradnju Opere. U tom je obećanju bilo nečega fantastičnog, ficgeraldovskog, ili nečega ostapbenderovskog. Lijepo je to bilo čuti, premda je svatko znao da Opera u Zagrebu neće biti sagrađena nikad.

Netko drugi tih je godina obećavao novi prostor za Dramu HNK, ali ni od toga neće biti ništa. Kao što ništa neće biti ni od još uvijek neobećane zgrade Baleta. Smisao HNK, još od ugrađivanja kamena temeljca, bio je ceremonijalan. A kazalište će se tu zbilja stvoriti samo čarolijom onih nekoliko izuzetnih pojedinaca kroz stotinu dvadeset i koju godinu njegove povijesti. Ostalo bit će privid.

I onda, zašto bi itko tu proveo osam dugih godina? Ne znam, osim što čovjek negdje mora provesti život. U nekoj kancelariji, negdje iza bine, tamo gdje ga nitko ne vidi i ne čuje.

Postoje dva načina da se osam godina provede u HNK. Jedan je da ostanete nevidljivi i da vas ne upamti nitko, a da pritom uspijete nevidljivim učiniti i tu žutu tortastu zgradu punu mrava koji glume, pjevaju, plešu. Drugi je da vas nakon osam dugih godine defenestriraju, da vas zaliju katranom i perjem, da vas kao u stripu o Taličnom Tomu tako osramoćene i pernate gone s kraja na kraj grada. Većina ih poželi biti nevidljivima.

Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan nisu bili nevidljivi. A Drama Hrvatskog narodnog kazališta postojala je, i ja sam je posjećivao. Neke sam hlače i sakoe, neke sam košulje kupovao upravo s mišlju na nju. O Baletu i Operi u tom vremenu ne znam ništa. I vjerojatno bih mnogo više znao da su se nalazili u nekim drugim građevinama. Ali, načelno govoreći, nije smisao nacionalnog kazališta u malome narodu, onog kazališta koje obuhvaća sve carske i kraljevske priredbe iz habsburških vremena, da ima gledatelja koji će gledati sve, i neće izbivati iz gledališta. Građanstvo nije kompaktan pojam, postoje dramsko, operno i baletno građanstvo. Ja sam, recimo, pojedinac iz dramskog građanstva. Barem u ovoj fazi razvoja.

Tridesetak godina sam u Zagrebu. Dakle, najveći dio života. Ali u HNK ulazio sam samo u onoj kratkoj fazi kada su tamo stolovali Mladen Tarbuk i Snježana Banović, te u kontinuitetu, za ovih osam dugih godina Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana. Ne znam kako je to bilo iznutra, niti me to ikad zanimalo, nisam kirurg, a nisam ni patolog, ali izvana gledano, Dubravka Vrgoč uspjela je da u tih osam godina tortasta zgrada ne služi u ceremonijalne svrhe.

Tu se stvarala neka živa kultura. Nešto se tu zbivalo, što je onda aktivno oblikovalo zajednicu grada i zemlje. Premda ne treba smetnuti ni to da je zajednica grada i zemlje vrlo aktivno utjecala na ono što se zbivalo na sceni.

Kao, recimo, u predstavi koja se odigrala oko predstave “Ljudi od voska”, po tekstu Mate Matišića i u režiji Janusza Kice. Na pozornici je to izgledalo ovako: jedan od naših najvažnijih pisaca, ali i jedan od najvažnijih pisaca u povijesti hrvatske dramske književnosti, ispisao je na trenutke šokantnu autofikcijsku dramsku studiju, koja istovremeno funkcionira i kao studija cjelokupnog hrvatskog društva u ovom posttranzicijskom dobu, od čega su Kica i njegovi glumci stvorili vrlo dojmljivu i na trenutke nepodnošljivo potresnu predstavu. Svakako jedan od vrhunaca tih osam dugih godina Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana.

No, dok su na premijeri još izlazili iz dvorane, naši su građani, gnjevni, u stanju vrlo izražene moralne nadutosti, gotovo pred eksploziju, započinjali svoju predstavu, koja će po ulicama, kavanama i trgovima, a ponajviše po njihovim domovima, dnevnim sobama i zahodima, trajati tjednima i mjesecima. Pisca se olajavalo kao u najbolja Krležina vremena, a možda i gore, jer ni sam Krleža nije doživio da mu tako prsti našega građanstva, brzi kao da plešu niz glasovirske tipke, tako ispremeću crijeva. Veličanstven je to bio trijumf malograđanskog duha.

Ali, mnogo više od toga, bio je to trijumf jedne doista važne i velike predstave, koja je kao na povijesnim vrhuncima jednoga žanra i jedne umjetnosti, izvela narod na ulice. Većina ih, možda, nije ništa shvatila. Ali teatar ne služi tome da većina išta shvati. Nije teatar politički miting.

Ili premijera “Vučjaka”, u režiji Ivice Buljana, održana 30. prosinca 2014. Moćno je bilo to ukazanje jednoga živog Krleže, koji izranja iz mraka našega vijeka i doba. Nije tu bilo neke nametljive aktualizacije. Nije se Buljan trudio da bolje razumiju ni njega ni Krležu, a uvijek je tako bolje. Kada Krležu režira, on je slobodan. Kao da ne misli što će ljudi reći. Ili kao da vjeruje da će ga Krleža zaštititi od propasti i sramote.

I onda se gledatelju čini da se neke stvari na sceni zbivaju same od sebe, po nekoj unutarnjoj logici teksta i trenutka. A sam redatelj i njegovi glumci imaju sreće da im društveni kontekst, opet ono što se zbiva izvan pozornice i izvan ove tortaste građevine, dovršava i dograđuje predstavu.

Dok su “Ljudi od voska”, izvana gledano, bili intimistička pripovijest o malograđanskoj svireposti, i neka vrsta bernhardovskog eksperimenta nad nesretnim Matom Matišićem, koji ni sanjati nije mogao kako će ga pogoditi ono što je napisao, “Vučjak” bio je, u toj izvanscenskoj nadogradnji, politički igrokaz koji je pomalo podsjećao na preporađanje fašizma.

Naime, dok su se na pozornici slutili glasovi zelenog kadra, iz podravskih gajeva 1918, izvan nje dva su dana ranije, 28. prosinca, održani predsjednički izbori, na kojima je pobijedila Kolinda Grabar Kitarović, i odmah se zatim, iste noći, zaputila na poklonjenje pučističkoj hunti u onom šatoru doniranom od Crvenog križa i razapetom ispred zgrade Ministarstva branitelja, kojim je u tom trenutku vladao vukovarski borac i mučenik iz srpskih koncentracijskih logora, čiju su vlast Kolinda i njezini svakako željeli na svaki način likvidirati. A ta je okolnost dva dana kasnije, u utorak 30. prosinca u HNK dovela zbačenog predsjednika Ivu Josipovića, premijera Zorana Milanovića i ministricu Andreu Zlatar Violić. Sjedjeli su u onoj francjozefovskoj počasnoj loži, u nastojanju da na Krleži skupe neke sitne političke bodove pred predstojeće parlamentarne izbore koje će nužno izgubiti.

Sve je te neobične večeri, uz Horvata i uz Krležine savršeno ritmizirane rečenice, djelovalo krajnje zlokobno. Šteta što netko sa strane nije snimao film koji će spojiti te dvije predstave: scensku i uličku, internu i eksternu. Šteta što nema onog koji bi o tom napisao roman. Bio je to još jedan vrhunac osam dugih godina…

Pamtim, na neke druge načine, “Tri zime” Tene Štivičić i Ivice Buljana, pamtim onu sablasnu epidemijsku premijeru “Gdje se kupuju nježnosti” Monike Herceg i Renea Medvešeka. I onda, na kraju svih krajeva, opet Krleža i opet Buljan: “U agoniji” i “Aretej”. I Nina Violić u ulozi Laure Lenbach, na vrhuncima karijere, kao odistinska glumačka zvijezda jednoga svijeta i jedne kulture, koja u sebi sabire sve ono što ta kultura jest, i sve ono što ovaj sitni i nedovršeni svijet u svojim željama, čežnjama i omrazama jest.

Rijetko se događalo, ali se, ipak, događalo da se na toj nepraktičnoj sceni, u zgradi s mnoštvom stanara i podstanara – od kojih većina je u svađi – dogodi takvo uspenje i uznesenje glumca među zvijezde.

HNK nije Hollywood, a nije ni Broadway. U svoj svojoj veličini, koja je prvenstveno nacionalna i politička – kakva će ostati sve dok u nekoj dalekoj budućnosti netko u Zagrebu ne sagradi još jedno kazalište, ili barem prvu zgradu Opere, ili zgradu Baleta – tortasta građevina nije predviđena za to da se u njoj događaju velike stvari u nekoj živoj kulturi, u umjetnosti, teatru, u književnosti. Prije ona tome služi da takve događaje osujeti, da ih učini manje važnima, neznatnima, nevidljivima.

U osam svojih dugih godina Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan više su puta uspjeli opovrgnuti tu gotovo fizikalnu zadatost i stvoriti teatar tamo gdje je teatar gotovo nezamisliv. Njihova preporuka nisu uljudnost i ljubaznost, dobro vladanje zgradom, uz poštivanje protupožarnih propisa i održavanje gasilačkih aparata, briga o božićnicama za sve radnike i o paketićima za djecu, pozivanje umirovljenika na jubilarna okupljanja, govori na pogrebima iznenada preminulih djelatnika. Njihova preporuka nisu dobri odnosi u kući.

Dubravka Vrgoč bila bi grozna predstavnica stanara u Hrvatskom narodnom kazalištu, Ivica Buljan jedini bi i u tom slučaju ostao na njezinoj strani. Oboje su, uza sav trud, politički savršeno neupotrebljivi. Ustvari nesposobni. Toliko nesposobni da ih nisu podržali oni koje su njih dvoje podržavali. I to je, zapravo, u redu. O kazalištu se ne bi smjeli brinuti oni koji u kazalište ne odlaze.

Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana ispraća zagrebački gluhi pljesak, koji je, možda, i najčuvenije nematerijalno kulturno dobro ovoga milog grada, čuvenije i od vrličkoga gluhog kola. Ali njihova velika pobjeda u onom je što postoji u sjećanjima onih koji su u toj publici bili više od šetača novih sakoa i košulja, i koji osjećaju nešto što je nalik na zahvalnost za tu čaroliju živog i prisutnog teatra u tortastoj zgradi na Trgu doktora Branka Gavelle u Zagrebu.

Teatar traje kratko, i nije u prirodi teatra da na istom mjestu igra godinama. Sve što od ničega nastaje, u ničemu i nestaje. A ni trg se, velite, ne zove tako?

(Nije dopušteno prenositi ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s e-časopisa Ajfelov most, s autorova portala, gdje je tekst objavljen 02. 01. 2023. s naslovom: Osam predugih godina na Trgu doktora Branka Gavelle ili zagrebački gluhi pljesak za Dubravku Vrgoč i Ivicu Buljana).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Čovjek koji je gorko zaplakao kada je pobijeđen nacizam
• Roba će pojeftiniti samo ako je budemo kupovali u Sloveniji
• Haljina Lepe Brene
• Strijeljanje Svete obitelji
• Kada te nastoje ostaviti bez doma i bez domovine
• Traktat o pravdi ili zašto Livaković ruši Álvareza
• O obranjenim i ponekom sudbinskom promašemom jedanaestercu
• Mladen Vasary, gluma kao umijeće promatranja ljudi
• Kratka povijest čuda na svjetskim prvenstvima u nogometu
• Zašto se ne bismo pravili da smeća nema?

» Svi tekstovi ovog autora