Moja generacija stasala je s junacima – muškima, dakako. Vršnjaci u bivšoj Jugoslaviji imali su i svoje junakinje, partizanke, hrabre i neustrašive mlade žene, podjednako one s oružjem kao i one u sanitetu. Pojedine su se, primjerice, liječnice Roza Papo i Zora Goldschmidt-Steiner, dovinule do visokih vojnih činova i položaja.
Junaštvo je od antičke mitologije sve do junaka palih u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, sinonim žrtve koja je dala život za domovinu i za svoj narod, koja je ispunjavala dužnost ne štedeći sebe (da nisu štedjeli druge, neprijatelje, to se podrazumijevalo bez imalo samilosti i sućuti za tuđi život).
Patos kulta vojničke časti bio je problematičan već u Prvom svjetskom ratu, jer je podrazumijevao odlazak u pakao i smrt za imperijalističke i nacionalističke snove i mreže saveza država, zbog kojih su se prijatelji i neprijatelji uvukli u međusobno obračunavanje poput igraćih pločica u dominu.
U Drugom svjetskom ratu, ”junaci” bespogovorne poslušnosti i ”ispunjavanja dužnosti” borili su se u ime i u interesu zločinačkog režima. Neosporna je činjenica da su vojnici teško mogli izbjeći sudjelovanje u brojnim ratnim zločinima. Junaštvo je bilo kompromitirano do kraja.
Trebalo je proći skoro dvadeset godina da se mlade generacije usude propitkivati kult junaštva i poistovjećivati ga kao zločinačku zloporabu čovjeka po čovjeku.
Svatko razuman je mogao i morao shvatiti da su se već ratovi u 20. stoljeću, zbog masovnosti borbenih jedinica, tehnike naoružanja, logistike i organizacije, pretvorili u masovno klanje, kojem je ratnohuškačka propaganda i psihološka priprema vojnika, prokrčili put u nepromišljeno sudjelovanje u zločinačkim pothvatima.
Rat protiv korone, pak, iziskuje drugu tehniku i strategiju ratovanja: ustrajavanje na položajima, stajanje uz bok potrebitih, nositi se s njihovim bolovima, tegobama, strahovima i suočavati se s umirućima, u kojima se prepoznaje vlastita prolaznost
Vlastito sjećanje gospodara rata u bivšoj Jugoslaviji nije ih odvratilo od planova za nove ratne pohode. Računalo se da nakon uvida u dimenzije zločina u Drugom svjetskom ratu, bespogovorni posluh i izvršavanje zapovijedi neće više biti ni ideja vodilja vojnika demokratske države, a kamoli građana.
Iz povijesti se može naučiti samo to da se ništa ne nauči, mogu se parafrazirati zaključci književnice Ingeborg Bachmann.
Čak i u vrijeme najvećih zločina pojavile su se osobe s drugačijim profilom junakinje ili junaka.
Objavljivanje knjige Nataše Mataušić, ”Diana Budisavljević – Prešućena heroina Drugog svjetskog rata”, o zagrebačkoj humanitarki i nezavisnoj socijalnoj aktivistkinji, koja je organizirala akciju spašavanja i zbrinjavanja desetak tisuća srpske djece iz ustaških logora tijekom Drugog svjetskog rata, predstavlja drugi profil junaštva.
Knjiga je zasnovana na dnevniku same Diane Budisavljević, pisanom od 1941. do 1947. godine, a opisani događaji potkrijepljeni su arhivskim dokumentima hrvatskog Državnog arhiva u Zagrebu, tako da svatko može provjeriti i kritički vrednovati angažman Dijane Budisavljević, kojoj je posvećen i film, nagrađen 2019. godine u Puli.
Tako je dokaziva i dokazana akcija Diane Budisavljević o spašavanju djece iz ustaških logora, junački čin kojim je žena iz građanskog sloja Zagreba na jesen 1941. godina ”ni s čim izazvana” osim empatijom za žrtve događaja o kojima je saznavala iz krugova prijatelja obitelji.
”Inicijalno paljenje” poduzela je ona, svjesna rizika za sebe, za obitelj i za krug ljudi koji je znao za tu akciju. Ona je nadišla sve što su pojedinci tada mogli ili su mislili da mogu i smiju. Obilaziti pragove okupatorskih vlasti i režimskih ustanova u službi okupatora je hrabrost kakvu je teško i zamisliti.
Žene su u nacističkom režimu i u satelitskim državama imale svoju točno odmjerenu funkciju: svojom ”prirodnom ulogom” doprinijeti usponu i jačanju režima, a u tom smislu bi dužnosnici tih režima ”svojim ženama” laskali da su ”tihe junakinje”. Kritičnije bi se reklo da su žene bile ”stupovi režima”, ”suputnice”, ”pobornice”, ”saveznice” – kvislinzi.
Danas, u ”postherojskom razdoblju” (kulturni sociolog Ulrich Bröckling, Freiburg), kad je militarizam demodé, suočavamo se s drugačijim vrijednostima i idealima, ali i s izazovima i opasnostima u drugom ruhu, ali ne manje opasnima.
Aveti prošlosti se vraćaju, a s njima i skorojevići i samozvani ”vođe”. Karizmatički likovi mogu biti ili populistički šarlatani ili idealistički disidenti. Među svim poznatim europskim populistima teško je jednom od njih pripisati ”zavodničku moć”. Ne izdrže na duže staze, premda u fazi njihova uspona privlače – ali se uglavnom brzo potroše, srećom.
Junakinje su, do sada nepotrošene, mlada Malala Yousafzai, afganistanska nositeljica Nobelove nagrade za mir 2014. godine za svoj angažman za pravo djevojaka na obrazovanje. Greta Thunberg se bori za odgovornu ekološku politiku uoči klimatskih promjena. Carola Rackete s ”humanitarnim brodom” spašava boat people u Sredozemnom moru i trpi talijanske i malteške zatvore.
Manje izdvojeno i slavno: medicinsko osoblje koje je danonoćno na radnim mjestima u borbi protiv pandemije, aktivisti Crvenog križa, pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja, vatrogasci i nastavnici u školama, odgajatelji u vrtićima, ali i roditelji koji se silom prilika moraju organizirati kao Home Schooling Office zaslužuju pažnju.
Još više roditelji djece s posebnim potrebama i članovi obitelji koji brinu o starijim osobama s demencijom. O dementnim osobama najviše brinu članovi njihovih obitelji. Riječ je o junaštvu pred našim vratima.
Svi oni obavljaju socijalno izuzetno zahtjevne poslove koji nisu za svakog. Izbavljuju unesrećene, ljude i imovinu. Njihove aktivnosti su priče prosječnih ljudi koji čine natprosječna djela.
Moja generacija stasala je s junacima – muškima, dakako. Vršnjaci u bivšoj Jugoslaviji imali su i svoje junakinje, partizanke, hrabre i neustrašive mlade žene, podjednako one s oružjem kao i one u sanitetu. Pojedine su se, primjerice, liječnice Roza Papo i Zora Goldschmidt-Steiner, dovinule do visokih vojnih činova i položaja
U vrijeme pandemije ne smijemo izostaviti iz tog popisa pripadnike profesija koje održavaju funkcioniranje svakodnevice, osiguravaju, popravljaju, a da ih javni aplauz uglavnom zaobilazi. Njihovu važnost prepoznaje se tek, kad ”pijesak među kotačima” izaziva ”štucanje” pogona. Njihovi uvjeti rada i plaće u značajnom su raskoraku s težinom posla, odgovornošću i odricanjima u privatnom životu. Pravo je čudo da se ipak nađu osobe za ovaj djelokrug rada.
To nije opis situacije u Hrvatskoj, to je europski prosjek – o kojem se tu i tamo čita, u ovim ili onim novinama, ove ili one zemlje. Pročitati i zaboraviti.
Organizacija zdravstvene zaštite u uvjetima epidemije zaoštravala je već postojeće manjkove u zdravstvu, a prije svega skromne kadrovske rezerve. Javno priznanje sada, javne zahvale na tome što unatoč višemjesečnog prekovremenog, požrtvovnog rada ne posustaju, prije je odjek ”grižnje savjesti” nego poticaj za odlučne mjere poboljšanja njihovih uvjeta rada – poput obilježavanja Majčinog dana, s cvijećem i pohvalom jednom godišnje.
I danas nije nekakva posebna prigoda za sjećanje na tihe, šutljive, sakrivene službenice i službenike. Prema riječima francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, države, svi građani, svijet ”vodi rat protiv korone, rat što ga moramo dobiti. Moramo pobijediti”.
U tom smislu su svi ti ”borci na prvim linijama” pravi junaci i junakinje, u onom istom smislu, u kojemu smo, od antičke mitologije i umjetničkih ostvarenja na ovamo, naviknuti gledati junake – uglavnom muškarce.
Rat protiv korone, pak, iziskuje drugu tehniku i strategiju ratovanja: ustrajavanje na položajima, stajanje uz bok potrebitih, nositi se s njihovim bolovima, tegobama, strahovima i suočavati se s umirućima, u kojima se prepoznaje vlastita prolaznost.
Ponekad neki ravnatelj bolnice ili klinike zna napomenuti da ”njihovi djelatnici već padaju s nogu” zato sam se morala osvrnuti i na njih u ime zahvalnosti pred ovodobnim junacima i junakinjama.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Papa Franjo lik sv. Josipa predstavlja kao uzor služenja
- Zašto Crkva u RH kvalitetno ne donosi stav oko cjepiva?
- Apel iz Austrije: Dopustite ulazak migrantima iz kampa Moria
- O antivakserima, teoretičarima urota i drugim svojeglavcima
- Ruše li staro i mijenjaju li vrijeme u Crkvi dvije smrti
- Kakav će svijet biti poslije korone?
- Ne smijemo pristati ni na kakav razgovor o pravu ubijanja
- Vrijeme je da Papa obrati pažnju na protestantsku etiku
- Papa rekao NE katoličko-evangeličkoj zajedničkoj pričesti
- Papina promišljanja za vrijeme poslije koronakrize
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.