autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZLATNI REZ
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera

Autor: Đorđe Matić / 11.06.2018. Leave a Comment

Đorđe Matić

Đorđe Matić

Ne znam voze li još ”ubrzani” i ”putnički” vlakovi iz Zagreba u Karlovac, a mrsko mi je tražiti odavde. Nekad, dok se putovalo njima, jedna od prvih stanica od Zagreba bili su Horvati – selo gdje se (pre)spori vlak zaustavljao kratko i gdje popodne i uvečer gotovo nitko nije ni silazio ni ulazio. A možda se i to pogrešno sjećam.

Kako god, u ovome mjestu simboličkog imena rodio se umjetnik koji će postati jedna od najvažnijih pojava naše rane suvremene kulture i, sasvim prilježno, pripadnik generacije po pravilu tragičnih životopisa. Strašnijeg od njegovoga pak u našoj kulturnoj povijesti kojoj ne manjka strašnih života teško da je bilo.

Slikar Josip Račić među utemeljivačima je impresionizma, respective likovne moderne u našim tužnim, provincijalnim i sirotinjskim okolnostima i unatoč neshvatljivo kratkom životu ostavio je iza sebe ozbiljan opus, mnogobrojna platna od kojih jedno, autoportret ”Pred ogledalom”, spada u vjerojatno prve asocijacije čitavoj generaciji ako bi nas netko zamolio da se sjetimo nekoga autoportreta slikarskog.

Slikar Josip Račić među utemeljivačima je impresionizma, respective likovne moderne u našim tužnim, provincijalnim i sirotinjskim okolnostima i unatoč neshvatljivo kratkom životu ostavio je iza sebe ozbiljan opus, mnogobrojna platna od kojih jedno, autoportret Pred ogledalom, spada u vjerojatno prve asocijacije čitavoj generaciji ako bi nas netko upitao da se sjetimo nekoga autoportreta slikarskog

Kompozicija ”Majka i dijete” zauvijek pak definira ono što bi se moglo nazvati ”zagrebačkim kjaroskurom”, osjećajem jedinstvene atmosfere i melankolije (ona šalica kave i kajzerice na bijelom stolnjaku) što ih čovjek, jednom njima obilježen makar posredno, preko platna i slike, nosi sobom gdje god bio, kao što ih sam nosim tolike godine.

Račić je skončao (najvjerojatnije) 18. lipnja prije sto i deset godina u Parizu ustrijelivši se u sirotinjskoj hotelskoj sobi. Imao je dvadeset i tri godine.

Mladić živa duha, od obrazovanja samo s litografskim zanatom i tipičnom slavenskom bistrinom, sposobnošću brzog učenja, krenuo je, među onim izbjegličkim i egzilantskim masama s početka stoljeća na Zapad, sa sasvim drugom motivacijom. Za slikom i idejom, za strašću i razvojem, za mjestima gdje se može u praksi i teoretski razmišljati o slikarstvu i umjetničkim tendencijama, misliti suvremeno i izvan blatne provincije iz koje je došao.

Vladimir Becić, njegov kolega i ispisnik, piše o Račiću u jednom pismu: ”Metajući malo po malo na stranu teško zasluženu dnevnicu sakupi za 2-3 god. toliko, da je mogao uputiti se u ‘daleki svijet’. Nešto ga je, kako je često pričao, van gonilo u svijet, što će tamo iz njega biti, to sam nije pravo slutio.”

Odlazak zato najprije u München gdje će s Becićem, Hermanom i Kraljevićem unutar bajernske akademije formirati posebnu grupu, ”školu”, tužnu Die Kroatische Schule, a onda, očaran Manetom, u fatalni Pariz – svjetiljku na koju su se lijepili gotovo svi naši tadašnji umjetnički leptiri.

Četiri mjeseca kasnije već je mrtav, nađen s prostrijeljenom lubanjom u Rue de l’Abbé Grégoire. Na tom mjestu i sada je hotel ”Le Saint-Grégoire”, što nudi smještaj privlačnim motom iz kojeg naprosto curi ironija: Un authentique havre de paix au cœur de Paris (Istinska luka mira u srcu Pariza).

Kompozicija ”Majka i dijete” zauvijek pak definira ono što bi se moglo nazvati ”zagrebačkim kjaroskurom”, osjećajem jedinstvene atmosfere i melankolije (ona šalica kave i kajzerice na bijelom stolnjaku) što ih čovjek, jednom njima obilježen makar posredno, preko platna i slike, nosi sobom gdje god bio, kao što ih sam nosim tolike godine

Godine 1928., na dvadesetogodišnjicu smrti, Miroslav Krleža piše esej o ovom našem umjetničkom i ljudskom usudu, tekst u međuvremenu neodvojiv od Račićeva imena i pojave.

Krleža, detektivski precizno, najprije rekonstruira priču kao kakav suvremeni, sveprisutnim anglizmom rečeno, ”investigativni reporter”, ali u drugom dijelu mijenja registar, intenzivira čitav timbar teksta i razvija jedan od najponesenijih kraćih eseja – jedva prigušujući bijes, ispisuje nemilosrdan mini traktat o domaćoj malograđanštini, sirotinji, provincijalnosti i našim kulturno-civilizacijskim prilikama na razmeđu stoljeća.

O najbitnijemu, o samom razlogu onakvog kraja umjetnika Krleža postavlja tezu koja bi, sasvim na liniji opetovanog krležijanskog motiva, bila gotovo prelaka i suviše očita da, onako kako ju je formulirao u kasnijem eseju o Beciću pak, nije tako briljantno napisana, sa razarajućom završnom poantom: ”Taj dvadeset i trogodišnji dečko, s Manetom kao idealom, uvjeren u ‘plodonosnu’ i jedino spasonosnu istinu svojih slikarskih metoda, doputovavši u Pariz jednog Matissea, osjeća pod sobom zakašnjenje i lomi se do posljednjeg očaja i do posljednjeg revolverskog metka.”

Eto, to je taj sažetak, sukus izlaska iz zamazane, zabačene austro-mađarske provincije na svjetlost dana, među slobodan svijet. To je i rezultanta svih iluzija – kako tada, tako i sad! – o naprednoj dvoglavoj Monarhiji koja modernizira svoje subjekte u svim krajevima.

Sudbina prvih naših donositelja modernosti, od Račića do Kranjčevića, od Kamova do Supila, upravo je utoliko strašnija što samo dvadeset godina kasnije domaći umjetnici i mislioci u široj i većoj građevini državnoj i nacionalnoj, od tad pa nadalje, neće imati ni mrve razloga da osjećaju ikakvu inferiornost u odnosu na ”Pariz” i svijet kojemu se divio Račić i njegovi sunesretnici generacijski – samo dvadeset godina poslije nadrealisti su ukorak s Parizom, a isto vrijedi za druge umjetničke žanrove.

U takvom galopu modernizacije to postaje dominanta u svim državno-političkim konstruktima i zajednicama – od zenitista do Knifera, od Seissela do Zagrebačkog biennalea.

Krleža, detektivski precizno, najprije rekonstruira priču kao kakav suvremeni, sveprisutnim anglizmom rečeno, ”investigativni reporter”, ali u drugom dijelu mijenja registar, intenzivira čitav timbar teksta i razvija jedan od najponesenijih kraćih eseja – jedva prigušujući bijes, ispisuje nemilosrdan mini traktat o domaćoj malograđanštini, sirotinji, provincijalnosti i našim kulturno-civilizacijskim prilikama na razmeđu stoljeća

To vrijeme koje tek dolazi, kao i balast prošloga, teg historije jednako, platio je glavom Račić u Parizu. Jer, nije se radilo u tome slučaju ”samo” o kulturnoj zaostalosti.

Dapače.

U prvome dijelu svoga eseja, u moćnoj književno-retorskoj igri detaljima Krleža navodi čak i bijednu svotu novaca preostalih (”80 franaka”) i nešto stvari. Čitajući ovo, izdvojivši i uvećavši sljedeći detalj, naizgled nebitan, osjetio sam mali rez, kao od papira, nad tim faktima, kao kad se pod lupom nevažan podatak poveća i postane onaj pravi ključ: osobni papiri i novci dostavljeni su diplomatskom predstavništvu, kao i inače u takvim slučajevima – ”kod austrijskog konzulata”.

Iako je ovo iz historijskog konteksta podrazumijevajuće naravno, ubola je ta činjenica neočekivano i svježe, kao skrajnut, ”manje važan” fakat, a nekako još više, direktnije i istinitije, unatoč stotinu i deset godina čak što je prošlo: javila se žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera.

Žalosti nad tek sad u dubini proživljenom spoznajom – time da ni svoje zemlje nije Račić imao, bar nekakve svoje rođene države kojoj bi se ostavile sirotinjske stvari poslije suludo preranog nestanka, bilo kakva konstrukta, ukratko, što bi imao znak jednakosti između nacionalnog osjećaja čovjeka i imena zemlje iz koje dolazi, pa kakva god bila.

Francuzi rutinski i nezainteresirano obavještavaju predstavnike države pokojnika i potpuno im je svejedno gdje je to – ubio se Nijemac, pa ga nose u Njemačku, Talijan u Italiju, Rus u Rusiju, a ovaj Rachich, što je to? Nekakav Mađar, Čeh, što li?

A država – to je Austrougarska – Račićeva ”domovina” koja to nije jer je prokleta, jer je tvorevina tuđina.

”Taj dvadeset i trogodišnji dečko, s Manetom kao idealom, uvjeren u ‘plodonosnu’ i jedino spasonosnu istinu svojih slikarskih metoda, doputovavši u Pariz jednog Matissea, osjeća pod sobom zakašnjenje i lomi se do posljednjeg očaja i do posljednjeg revolverskog metka”

Račić, to je nekakav Croate, iz Carevine koja takvih u sebi skriva milijune, a kao nevažnosti manjih od fusnote, kao mase bezimene i nebitne.

Kao neko dodatno poniženje i muka ukazalo se kako je to bilo biti subjektom Carevine čiji jezik nije tvoj, nije jednak onome kojim govoriš i u kojem si se rodio i gdje će se i nestanak s ovoga svijeta zapisati na slovima i transkripciji tuđoj.

Iz strane zemlje – nazad u stranu zemlju.

U svoj kraj tužni, slavenski, nadsvođen krovom koji ti nad glavom gradi tuđin.

Kako je žalosno u toj napuklini i nepomirljivosti, u tom neskladu, sada prvi put zazvučala Račićeva smrt, užasna po sebi.

Račić pokopan je u Parizu od ostatka onih ”80 franaka”, sirotinjskim pogrebom i danas mu se ni groba ne zna jer je vjerojatno odavno prekopan. Od obitelji u Horvatima više izgleda nema nikakva traga.

Ne znam staje li vlak i dalje tamo.

Još tekstova ovog autora:

  • Opasnost od seksa s Puškinovim rođacima
  • Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
  • Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
  • Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
  • Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
  • Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
  • Izgubljene rock mitologije
  • Pjesme pomirenja (prozopopeja)
  • Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: PRIJE POVRATKA Tagged With: Đorđe Matić, Horvati, Josip Račić, Karlovac, Miroslav Krleža, München, Pariz, Prije povratka, Rue de l'Abbé Grégoire, Vladimir Becić

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT