Ivo Žanić, ”Jezična Republika – Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2016.
Najnovija knjiga Ive Žanića “Jezična Republika” ima kristalno jasni podnaslov: “Hrvatski jezik, Zagreb, Split i popularna glazba”. U knjizi se (socio)lingvistički relevantno spominje “valjda stotinjak pjesama, od međuratnih šlagera preko zlatnih desetljeća domaćih festivala do onih što pripadaju raznim današnjim globalnim žanrovima”.
Žanić, uostalom, najbolje opisuje vlastitu knjigu: “Pripada sociolingvistici, ali nemali dijelovi zalaze u povijest jezika, bilo standardnog u 20. st., bilo medijskog na smjeni tisućljeća, neki se bave globalnim engleskim i njegovom inkulturacijom, pa bi spadali u kontaktnu lingvistiku etc.”
Poveći dijelovi “Republike” bili bi “sociokulturna lingvistika zabavne i popularne glazbe”. A pisac vidi zajednički nazivnik ove knjige u tome što je ona “svojevrsna sociologija jezičnog iskustva”. Zanimao ga je prvenstveno ”izvorni govornik“, pa makar kao pjevač i tekstopisac, to biće čijim se domašajima iskreno divi.
Moglo bi se reći da je Žanić u istom, navedenom smislu ambijentalni sociolingvist i da razmatra križanje tri rodna tla hrvatskih žitelja: čakavskog, kajkavskog i štokavskog
Bilo je pisaca, pa i lingvističkih znanstvenika, koji su se bavili tekstovima popularne glazbe, ali nije bilo još ni jednoga koji se njima bavio ovako temeljito kao Žanić. Jer, on im ništa ne pridaje, niti ih svrstava u svoju kolonu, već beskrajno raspoznaje, raščitava i prepoznaje sjajnu prošlost u beznačajnostima koje su samo naše, tvorbe hrvatskog jezika, čakajštice s kojom dišemo.
U priču o dijalektima Žanić ulazi s pohvalom koju su istima ispisala dva pisca: Ranko Marinković i Borivoj Radaković, dva romanopisca ali i dramatičara, koji o jeziku mnogo znaju.
Potom se vraća u malo dalju prošlost, gotovo kao beletrist, pa opisuje susret Kranjčevića i Nazora 1900. u Zadru. Mladi je Nazor želio pronaći posao u Mostaru ili Sarajevu kako bi “naučio taj naš divni hrvatski jezik”, zato što je u Splitu i Zadru bio okružen “što čakavskim, što mletačkim idiomom”.
A “Kranjčević (mu) uzvraća da ‘štokavštinu’ može i sam naučiti, te neka se kao Mediteranac ‘drži čvrsto’ rodnog tla i njegovih ambijenata”.
Moglo bi se reći da je Žanić u istom, navedenom smislu ambijentalni sociolingvist i da razmatra križanje tri rodna tla hrvatskih žitelja: čakavskog, kajkavskog i štokavskog.
Žanić je duhovito izrazio bespomoćnost rođenih Zagrepčana pred štokavskom akcentuacijom
Protivi se, baš kao genijalni “Sarajlija”, diktaturi štokavice, da ne velim standarda, a zalaže za slobodu roda.
Kao vrsni pisac, Žanić je duhovito izrazio bespomoćnost rođenih Zagrepčana pred štokavskom akcentuacijom, i to odnosom trojice prijatelja iz kazališta.
“Smatralo se da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski i bio sam smrtno ljubomoran na Vanju Dracha koji je došao iz Slavonije i govorio jezik koji nije imao nikakve seljačke konotacije. Ni on ni Fabijan Šovagović nisu se mučili s tim korektnim hrvatskim kao što sam ja”, zapisao je Relja Bašić, a citirao ga Splićanin Žanić.
Pa zatim objašnjava zašto je Mladen Hanzlovsky napustio studij hrvatskoga na Filozofskom fakultetu, odnosno zašto su svi naglasci anglistice Sonje Bašić silazni, ili zašto je lingvist Ljudevit Jonke smatrao budućeg kolegu Mladena Kuzmanovića studentom – uljezom.
Malo je takvoga trojedinstva kao što ga nosi hrvatski jezik, u kome se zrcali jeziva povijest, pa makar ona iz XVII. stoljeća, u kome su nad suvremenom Hrvatskom vladala tri carstva, da ne velim gospodstva.
Ljudi, jednostavno, nisu imali gdje razmjenjivati svoje materinje govore. Najzad, Kašićev prijevod Biblije ostao je stoljećima netiskan baš zbog istog trojedinstva, što je bila i mana ništa manje genijalnog Belostenca. Kao da je čakajština bila prijetnja svim stranim vlastima, zrcaleći čežnju Hrvata za sjedinjenjem.
Najslađi su mu, ipak, čakavski “kulci babilonci”, kao što je pisac Renato Baretić – inače rodom Zagrepčanin – koji je na fikcionalnom “trećićkom” napisao stihove za Žana (Jakopača) i Mazgune (2009), ili pak Dražen Turina Šajeta, blizak Dragi Gervaisu, koji je prepjevao na čakavski jedan hit “Parnog valjka”
Kao rođeni Splićanin Ivo Žanić (r. 1954.) zadržao se na “rodnom” znanstvu sa čakavicom, ponajviše. Ali nije se, ništa manje libio kajkavice domaćeg mu Zagreba ili pak kajkavskih stihova Darka Rundeka i Haustora.
Najslađi su mu, ipak, čakavski “kulci babilonci”, kao što je pisac Renato Baretić – inače rodom Zagrepčanin – koji je na fikcionalnom “trećićkom” napisao stihove za Žana (Jakopača) i Mazgune (2009), ili pak Dražen Turina Šajeta, blizak Dragi Gervaisu, koji je prepjevao na čakavski jedan hit “Parnog valjka”.
Završavajući knjigu sa slengom Poleta, Žanić je nekako načeo jednu novu temu. A ovu je završio, da ga parafraziram, kao nisku koju čine brojne blještave pjesme-razglednice, talijanski: canzone-cartoline. Pretapajući ih u grupne prizore, poput onih davnih razglednica što su imale – dubinu. I prelijevale se. Na čast našega “jazika”.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Obala naše zajedničke prošlosti
- Zbogom, maestro Oliver
- Filmski scenarist i nevjerna supruga u ukletoj kući
- Tolstojev preokret u tridesetima zagonetka je i danas
- Drevnom Trogiru suprotstavlja Trogir nakon Oluje 1995.
- Postmoderna pretvorena u kutiju domaćih keksa
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.