Andrej Tarkovski, ”Vajanje u vremenu”, Edicije Božičević, Zagreb, 2022.
Prije nekih sedam godina, prvi sam puta čitala knjigu ”Vajanje u vremenu”, velikog sineasta Andreja Tarkovskog. Bilo je to beogradsko izdanje ove knjige, tada sam mislila kako bi važno bilo da se taj naslov prevede i kod nas. Konačno, nedavno se to i dogodilo.
Zagrebački izdavač Edicije Božičević, u prijevodu Kristijana Poklečkog, objavio je ovu knjigu. Čitala sam je ponovno, s jednakim udivljenjem, i ponovnim osjećanjem prosvijetljenosti, kao nekom vrstom posljedice.
Uistinu, dirljivo je u kojoj je mjeri taj autor izgarao za svoju umjetnost. Tako nešto današnjem čovjeku je smiješno.
Pa ipak, ako se prihvati čitanja tog predivnog rukopisa, te autopoetičke knjige velikog režisera, možda će se podsjetiti nečega što stanuje i u njemu, i premda se radi o, naizgled, teorijskim ogledima na teme filmskog stvaralaštva, učinak tih zapisa i ogleda jest učinak ravan onome kakvog na čitatelja ostavlja velika literatura.
To znači da se ovom knjigom ostaje duboko dotaknut, dirnut, a cjelokupan pogled na stvarnost kao da je naglo obasjan jednim dubokim, prodornim svjetlom, kojemu uspijeva, kada su pitanja stvaralaštva u fokusu, ogledati ih i nivelirati precizno, veoma smireno i metodički, prema stupnju njihove istinite, realne bitnosti.
To je svakako dokaz teorijske i literarne genijalnosti velikog režisera, uz pomoć kojih je, uostalom, uspio u značajnoj mjeri proširiti i produbiti granice jedne danas tako sveprisutne umjetnosti kao što je filmska.
Ona upečatljivost, kojom pamtimo slike, prizore iz njegovih filmova – kao što je, recimo, prizor one kuće zahvaćene požarom, blatne ledine i kombija hitne pomoći na pustopoljini, i nekih sićušnih ljudi koji uokolo trčkaraju, u unezvijerenoj nakani da uhvate jednoga u crnom kimonu koji se od njih otima i bježi, dok sve prekriva glazba Bachove ”Pasije po Mateju”, iz posljednjeg filma ”Žrtva” – ta se upečatljivost u jednakoj mjeri prenijela i u riječi Andreja Tarkovskog.
Tu spontano povlačim jednu paralelu ovih zapisa, a mogla su to biti i pisma – pisma svojim osporavateljima, pisma drugim umjetnicima, pisma cijelom, za filmsku umjetnost, ali i za iskustva stvaralaštva, zainteresiranom svijetu – zapisa koje je od ranih sedamdesetih u Moskvi, pa do konca devedesetih, u bolničkoj sobi u Parizu, pisao nadahnuti Tarkovski – paralelu s onom čuvenom knjigom pisama slikara Van Gogha, koja je slao svome bratu Theu.
Ima tu slične opsjednutosti radom na umjetničkom tkivu, kakvu malo tko uistinu može razumjeti, tu je jednaka potreba da se svoja ljudska i umjetnička istina saopći svima, i da se izađe i pred streljački vod ako je potrebno (tako nekako govorio je slikar Degas), s košuljom razdrljenom na prsima.
Međutim, uviđa se čitatelju, da tu ništa nije proizvoljno, ništa nije prepušteno slučajnosti, koja je samo tako pala s neba – sve je plod i dugogodišnjih promišljanja, posvećenosti jednom pozivu – posvećenosti koja je u stvari samo kurtoaznija riječ za ljubav, i jedne velike empirije, rada koji je bio sve, samo ne lagan.
Što je jako važno za tu veliku knjigu Tarkovskog, koja je kod nas, gotovo pa uobičajeno kada je riječ o nekim izvanrednim kulturnim događajima, dočekana s ravnodušjem i ignorancijom, ili uz uskogrudnost i površno gledanje, što se opet na koncu svede na isto.
Važno je to da je ona ispisana jednom ljudskom autentičnošću koja se po svojim poimanjima odlikuje time da joj je uspijevalo biti netaknutom onime što je smatrala štetnim po čovjeka, po njegov duhovni i umjetnički razvoj, a to je sve ono što stiže s raznih društvenih područja na kojima obitavaju autoriteti, gdje se oblikuju mišljenja i okviri koji se bezuvjetno uzimaju i prihvaćaju kao ”bogom dani”.
Tarkovskom je, svjedočimo tome čitajući ovu knjigu, uspijevalo kao malo kojem stvaraocu, iskoračiti izvan tih općih, intelektualno umjetničkih, a onda i društveno političkih, gvozdenih šaka, biti od njih neovisan. Bit će da mu je posvećenost umjetnosti to omogućivala.
No s druge strane, kako i sam kaže na jednome mjestu, on je upravo svojom ljubavi za umjetnost i stvaranje, talentom koji mu je dan na korištenje, čiji je bio sluga, bio krajnje neslobodan čovjek, daleko neslobodniji od većine drugih.
”Umjetnik je uvijek neslobodan. Nema neslobodnijih ljudi od umjetnika. Oni su okovani svojim darom, svojom predodređenošću – služenju svome daru, a samim time i ljudima.”
I tu se krug zatvara, kao i u svakom dobrom, uobičajenom životnom proturječju, kakvih se nađe na pretek, čim se malo detaljnije pogleda uokolo sebe.
Iz tog razloga, iz ovih rukopisa, proviruje veličina i snaga jedne ličnosti koja je sve položila na pladanj žrtvovanja umjetnosti – možda čak i svoj život, i koja je imala taj dar da duboke i neshvatljive hodnike stvaralaštva osvijetli jednostavnim, svakome razumljivim riječima, prodornom misaonosti i plastičnosti koja ovo štivo čini vanvremenskom vrijednosti, jer na ozbiljan, poetički relevantan način progovara o pitanjima umjetnosti.
S druge strane, vidjet ćemo, iza svega, i jednog umjetnika koji tiho strepi za svoje djelo, koji se bori protiv krivih, slabih interpretacija, i općenito, neelastičnih, krutih pogleda na tkivo umjetnosti, umjetnosti koja je – kako su i mnogi filozofi, teoretičari isticali, a ja se, na te teme, često sjetim male, ali važne knjižice ”Estetika”, Edgara Morina – prvenstveno pitanje poetskog, nipošto ne logičko konsekutivnog doživljaja svijeta, i čija je prvotna težnja da u čovjeku proizvede doživljaje, dotaknutosti, ganuća, što je još, pred mnogo stoljeća, napominjao Aristotel, a na što se, u mnogim učenim pregnućima da se umjetničkim tkivom ovlada tako što će ga se okovati u razne interpretacije, zaboravilo.
Jednako kao što se zaboravilo naprosto prepuštati se doživljaju nekog djela, na onaj isti način kao što se, u čistoj prirodnosti, veli Tarkovski, a bilo ih je još koji su povlačili identične paralele, doživljava nebo, priroda, more…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Vozio bi čovjek skupi automobil, a po njemu plaze žohari
- Kafkini dnevnici minuciozan dokaz spisateljskog čarobnjaštva
- Princip stvaralaštva kao ključ za spas i opstanak
- Debele i nevidljive maske ljudski rod nikad neće skinuti
- Rada Iveković poziva na rušenje ideje nacionalnog koncepta
- Čovjek ništa ne zna, bleji u zvijezde i blebeće o cijenama
- Ustrajna blebetala i narcisoidna lupetala iz Mrduše Donje
- Ponovno čitam Matvejevićev ”Istočni epistolar”, zbog Odese
- Društvo operiranih mozgova
- Odlazak Marka Brecelja umjetnika čije djelo nadrasta vrijeme
