Konferencijski optimizam
U društvu, ne samo našemu, već i globalno, ipak vlada priličan optimizam. Barem ako je suditi po brojnim međunarodnim konferencijama, onima on-line, ali i onima uživo, za koje me pozivima obasipaju razni ugledni organizatori.
Više-manje, sve nose zanimljive nazive koji počinju ili završavaju s ”Post-COVID era”. Znanost u post-COVID vremenu, pa zdravstvena skrb, pa demokracija, pa rad i radni odnos, pa sport i turizam, pa politika i demokracija, pa ljudska prava, pa obrazovanje, pa estrada i umjetnost…. Sve u post-COVID vremenu.
Predviđeni govornici sve istaknuti stručnjaci, političari, sadašnji i bivši, profesori, vodeći novinari, najjači instituti, sveučilišta i NGO-i. Gledajući poteze hrvatske vlade, ali i nekih drugih vlada, izgleda da i one dijele taj optimizam, ili barem to hine radi dnevnopolitičkih dobitaka.
Svi se slažu: COVID-19 je već sada promijenio ljudsku civilizaciju i snažno će utjecati na našu budućnost. Što zato što će strah učiniti da mnoge ljudske aktivnosti budu drukčije no što su bile, što zato što je COVID-vrijeme pokazalo da neke aktivnosti možemo drukčije, neke i bolje no prije korone.
Primjerice, očito je da će rad od kuće u mnogim djelatnostima postati dominantan. Ili, da će informatizacija koju je snažno potakla nevolja koronavirusa donijeti mnoge promjene u obrazovanju, znanosti, zdravstvu i kulturi.
Hoće li sve te promjene donijeti poboljšanja čovječanstvu, tek ćemo vidjeti. Je li riječ o promjenama koje će se zbog kvalitete inkorporirati u ljudsku civilizaciju, ili je, pak, riječ o pandemijom iznuđenim rješenjima koja će opstati jer pogoduju kojoj jakoj interesnoj grupaciji, danas možemo uglavnom samo špekulirati.
Dugotrajnost pandemije, čak i bez radikalizacije virusa, prijeti ekonomskim kolapsom, ugrožavanjem demokracije u nekim društvima, možda prijeti i nekim budućim ratovima za neke vitalne resurse promijenjene ekonomije s nesagledivim posljedicama
Ne razumijem se u viruse i pandemije, ali…
Laik sam i u viruse i pandemije se ne razumijem. Ali, pratim medije i ono što o bolesti COVID-19 govore najveći domaći i strani autoriteti za tu materiju.
Istina, ne slažu se uvijek u svemu, nekada zaiskre i oštre polemike. Ima i onih koji se s maticom znanosti dijametralno razilaze. Ipak, laik poput mene, vodeći se izrazito dominantnim temeljnim stavovima znanosti koji dopiru do njega, može zaključiti nekoliko važnih stvari.
Prvo, znanost ima ograničena znanja o bolesti COVID-19.
Drugo, COVID-19 može proći gotovo nezapaženo, bez posljedica za zdravlje ljudi, ali mnogo je slučajeva u kojima generira teške posljedice po oboljele, u značajnom broju i smrt zaraženih. To nedvojbeno potvrđuju statistike, posebno ona o usporedbi broja umrlih prije i za vrijeme pandemije.
Treće, virus se lako širi i mijenja svoje karakteristike, što borbu protiv njega čini teškom i neizvjesnom.
Četvrto, preventivne mjere, poput nošenja maski, ograničenja kontakata te posebno cijepljenja, statistike su neumoljive, jedino smanjuju opasnost od zaraze, teške bolesti i umiranja. Posebno, apsolutno mi se čini dokazana korisnost cijepljenja koje značajno smanjuje obolijevanje, težinu bolesti i broj smrtnih ishoda.
Peto, kaže znanost, za suzbijanje pandemije iznimno je važna visoka procijepljenost stanovništva, puno viša od one koja je dosegnuta u većini zemalja.
Šesto, da cjepiva mogu izazvati ozbiljne reakcije organizma, u vrlo malom broju zabilježenih slučajeva i smrt cijepljene osobe. Ali, kaže statistika, broj takvih slučajeva je vrlo nizak i rizik bolesti i umiranja neusporedivo je veći kod necijepljenih osoba, nego rizik od kakvih težih posljedica ili smrti zbog cijepljenja.
Konačno, zaključak je, cijepite se ljudi jer time štitite i sebe i svoju obitelj i prijatelje, štitite cijelo društvo. Naravno, ako nemate kakve poznate medicinske kontraindikacije za cijepiti se.
Ali, puno ih sumnja…
S obzirom na navedene zaključke, zaprepašten sam brojem ljudi koji se nisu i ne žele se cijepiti. Ljudi svih razina obrazovanja, mladi, stari, sportaši, profesori, glumci, muzičari, političari, inženjeri, najgore, mnogi liječnici i medicinsko osoblje, nema koga nema na listi necijepljenih. Tu vrlo šarenu skupinu građana zovu antivakseri.
Razlozi koje navode za odluku da se ne cijepe, razni su. Neke razloge laik poput mene može lako razumjeti, mnoge ne i opravdati.
Neki se ljudi boje posljedica cijepljenja i smatraju da im je opasnije cijepiti se nego ne cijepiti. To se posebno odnosi na osobe koje imaju kakve zdravstvene probleme koji se smatraju rizičnim pri cijepljenju, ili ga potpuno isključuju. Pri tome, strah mnogih je, kažu eksperti, neosnovan. Ali, njihovo je pravo da odluče o svome tijelu i o svome zdravlju.
Slušao sam (i čitao), i obrazovane ljude, čak i medicinare, kako široko otvorenih očiju, ostrašćeno pričaju o tome kako je COVID velika urota, organizirana da bi farmaceutska industrija prodajom cjepiva i ostvarila mega zaradu.
Ili, iako sami nisu proveli nikakvo istraživanje, vjeruju da cjepivo ne sprječava COVID i ne koristi u borbi protiv bolesti, već da samo proizvodi štetu ljudskom zdravlju.
Urotu vide i oni koji smatraju da je koronu isprovocirao Bill Gates da bi čipirao ljude za neki svoj projekt upravljanja ljudima.
Svi se slažu: COVID-19 je već sada promijenio ljudsku civilizaciju i snažno će utjecati na našu budućnost. Što zato što će strah učiniti da mnoge ljudske aktivnosti budu drukčije no što su bile, što zato što je COVID-vrijeme pokazalo da neke aktivnosti možemo drukčije, neke i bolje no prije korone
Neki pak, smatraju da su neke od vlada određenih država namjerno pustile virus da bi ostvarile ovaj ili onaj strateški cilj. Iako, relevantna istraživanja kažu kako nema dokaza da je COVID virus nastao u kakvom laboratoriju i da je pušten ili je pobjegao iz njega.
Nevjerojatno, ali broj takvih pobornika urote zaista je neočekivano visok. I sam sam slušao visokoobrazovane ljude kako tvrde da njih Gates sigurno neće čipirati, da to neće dopustiti.
Na argument da postoje neka istraživanja, statistički podaci, recimo Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koji govore o prednostima cijepljenja, uvjereno i odlučno odgovaraju kako je normalno da WHO krivotvori statističke podatke i podatke o istraživanjima bolesti COVID-19. Kažu, pa normalno, WHO sponzorira Bill Gates!
Ima i takvih koji vjeruju kako COVID-19, zapravo, uopće ne postoji i da nema potrebe da se brinemo, da provodimo bilo kakve mjere preventivne naravi, posebno da nema smisla da se izlažemo riziku cijepljenja. Kao, ljudi umiru i od gripe, pa ne radimo od toga predstavu. Umiru oni ljudi koji su inače bolesni i koji bi, više-manje, umrli i bez zaraze koronavirusom. Ni njima očite brojke oboljelih i umrlih i usporedba tih brojeva s predpandemijskim vremenom, ne znači ništa. Oni znaju….
Posebno su mi zanimljivi katolički svećenici, nezanemariv broj je takvih, koji ne vjeruju u postojanje bolesti COVID-19, ili je smatraju neopasnom, ili barem nedostojnom da bi zbog nje provodili bilo kakva ograničenja ili prevenciju na vjerskim obredima. Pa imamo prilično jasnu korelaciju između većih vjerskih skupova i porasta broja zaraženih.
Bez obzira na to što Vlada u svom udvorništvu prema Crkvi takve podatke skriva ili barem ne daje na sva zvona. A sve unatoč velikom papi Franji koji je tako jasno pozvao na cijepljenje te se, kao i prethodnik mu Benedikt XVI. i sam cijepio.
Cijepljenje je označio kao milosrđe prema sebi i bližnjima. ”Vjerujem da bi etički svatko trebao uzeti cjepivo. To je etičan izbor jer se inače kockate sa svojim zdravljem, sa svojim životom, ali i životima drugih”, istakao je papa Franjo.
Desni fanatici u Katoličkoj Crkvi, ili nisu vjerovali da je cijepljenje Pape uopće istina, jer da se cjepivo radi od ljudskih fetusa. Čak su dvojicu papa (sadašnjeg i bivšeg) proglasili antikristima, masonima i hereticima. I kažu, ako COVID uopće i postoji, ne treba nam nekakvo cjepivo, liječi ga Bog. Zato, umjesto cijepljenja, molimo!
A broj portala, novina i elektronskih medija koji promoviraju antivakserske stavove iznimno je velik i utječe ozbiljno na odlučivanje građana o tome treba li se cijepiti ili ne.
Ne razumijem se u viruse, ali što ako post-COVID vrijeme uopće ne dođe?
Na poziv organizatora jedne međunarodne konferencije da govorim o demokraciji u post-COVID eri, iznenadio sam organizatora. Imajući u vidu relativno slabu procijepljenost širom svijeta, mutacije virusa i neoprez ljudi i institucija u sprječavanju bolesti COVID-19 postavio sam pitanje za koje smatram da odražava realitet.
Što ako kroz dugo vremensko razdoblje, možda i tijekom naših cijelih života post-COVID era uopće ne dođe? Možda je COVID nešto s čim ćemo živjeti ostatak naših života? Ili, što ako virus bude dalje mutirao u zloćudnom smjeru? Ako bude zarazniji i izazivao više smrti i teških zdravstvenih posljedica? Ili, najgori scenarij, što ako virus mutira tako da sutra ili za koju godinu postane apsolutno smrtonosan, a čovječanstvo bez odgovora na njega?
Već i bez najgoreg scenarija jasno je da bi dugotrajnost COVID ere s ovakvim ili još težim posljedicama po zdravlje ljudi vjerojatno dovela do kraha mnogih ekonomija, možda i globalnog ekonomskog kraha.
Čitam, u isto vrijeme pred treći val pandemije, bilo je puno manje bolničkih slučajeva i smrti no što to imamo danas pred četvrti val. Dosadašnja je pandemija već sad generirala ozbiljne socijalne probleme, gubitke radnih mjesta, propast gotovo cijelih grana proizvodnje, nužnost državne intervencije u liberalne ekonomije subvencijama, inflacija je tu…
Dugotrajnost pandemije, čak i bez radikalizacije virusa, prijeti ekonomskim kolapsom, ugrožavanjem demokracije u nekim društvima, možda prijeti i nekim budućim ratovima za neke vitalne resurse promijenjene ekonomije s nesagledivim posljedicama.
Ili, pitajmo se, hoće li potreba državnog intervencionizma okrenuti prirodu liberalnih ekonomija u potpuno drugom pravcu? Hoće li potreba za snažnijom državom dovesti do pandemije ”orbanizma” ili nekog još ”tvrđeg” režima u danas demokratskim i liberalnim državama?
Zato, predložio sam organizatoru konferencije, a on je to i prihvatio, da govorim o mogućim društvenim i političkim posljedicama prolongirane pandemije, Naravno, neću o virusima, o njima ne znam ništa, ali hoću o raznim scenarijima koji mogu biti njegova posljedica.
S obzirom na to da ako prihvatimo tezu velike većine znanstvenika koji se bave pandemijom da se ona može suzbiti samo preventivnim mjerama od kojih je cijepljenje najvažnija, a da očito prevelik broj građana ne želi biti cijepljen, možemo zaključiti kako će u slučaju loših ili najgorih scenarija za buduće prolongirano pandemijsko vrijeme za to odgovornost u velikoj mjeri pasti na necjepiše i sve one koji s toliko upornosti sebe i druge uvjeravaju u štetnost ili nepotrebnost cijepljenja.
Naravno, još i više na vlade koje populistički podilaze značajnom dijelu populacije izbjegavajući iz ovih ili onih razloga primjenu odgovarajućih mjera za suzbijanje pandemije.
Ali, što s ljudskim pravima, što s vlašću?
Sasvim je sigurno, iz puno razloga, neponovljiva su vremena poput onih kada je u bivšoj Jugoslaviji gotovo cijela država bila cijepljenja protiv velikih boginja u nekoliko tjedana.
Što ako kroz dugo vremensko razdoblje, možda i tijekom naših cijelih života post-COVID era uopće ne dođe? Možda je COVID nešto s čim ćemo živjeti ostatak naših života? Ili, što ako virus bude dalje mutirao u zloćudnom smjeru? Ako bude zarazniji i izazivao više smrti i teških zdravstvenih posljedica? Ili, najgori scenarij, što ako virus mutira tako da sutra ili za koju godinu postane apsolutno smrtonosan, a čovječanstvo bez odgovora na njega?
I zato što mehanizmi uvjeravanja građana da se cijepe nisu danas isti kao tada, što su mediji drukčiji i demokratičniji, na žalost neki, i puno neodgovorniji u vremenu slobode javne riječi, što se doktrina ljudskih prava razvila i proširila na način koji ograničava vlast da poduzima invazivne mjere prema građanima, čak i kada objektivno te mjere mogu donijeti pozitivne rezultate.
Uz to, kad nema demokratskih izbora, lakše je odlučivati o mjerama zbog kojih bi nositelji vlasti na narednim izborima mogli od sebe odbiti značajan dio populacije.
Međutim, postoje trenuci, ovaj pandemijski je takav, kad bi političari morali razumjeti kako moraju preuzeti rizik budućeg izbornog neuspjeha kako bi sačuvali društvo, državu i građane od neke velike pogibelji. A pandemija je to već sada, hoće li postati još i gora, tek će se vidjeti.
Ljudska prava su demokratskom društvu svetinja i ona temeljna sastavni su dio svih ustava, pa i hrvatskog.
Uz to, prevažni instrumenti međunarodne zaštite ljudskih prava, posebice Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jedan od rijetkih međunarodnopravnih mehanizama koji iza sebe ima i efikasnu zaštitu u formi sudišta kojemu se mogu obratiti građani čija su prava povrijeđena (Europski sud za ljudska prava), ne dopuštaju da se ljudska prava i slobode ograničavaju ili ukidaju.
Ali, takva zabrana za većinu propisanih prava i sloboda nije apsolutna. Po prirodi stvari, a i po propisima koji štite ljudska prava, granica individualnih prava su jednaka ili važnija prava drugih ljudi ili društvene zajednice.
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, pri čemu svako ograničavanje tih prava i sloboda mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničavanjem u svakom pojedinom slučaju, kaže naš Ustav u članku 16.
Dakle, ako stanje s pandemijom u Hrvatskoj bude takvo da odgovara opisu ugroze pojedinaca i društva iz članka 16. Ustava, vlast ne samo da može, nego i mora uvesti određena razmjerna ograničenja pojedinih prava. Isto se može, naravno, očekivati i globalno.
Ako budemo morali krenuti tim putem, iznimno je važno da takve odluke budu donesene u formi zakona i da budu po potrebi nadzirane od strane Ustavnog suda.
Zasigurno, s obzirom na to da je cijepljenje zadiranje u tjelesni integritet pojedinca, nekakvo prisilno cijepljenje ne dolazi u obzir. Ali, dolaze u obzir motivacijska ograničenja onih koji se ne žele cijepiti.
Moguće je ograničiti im razna prava, poput nazočnosti na javnim mjestima, obavljanje određenih profesionalnih dužnosti ili sudjelovanje u određenim aktivnostima. Takve bi mjere vjerojatno vrlo brzo dovele do značajnog rasta broja cijepljenih osoba.
Da se razumijemo, ne zagovaram da se takve mjere uvedu odmah, možda ni da se uopće uvode. Govorim o situaciji u kojoj će medicinska struka dominantnom većinom i uvjerljivim argumentima uvjeriti demokratski izabrane vlasti da bez ograničavajućih mjera nije moguće spriječiti loše ili čak najlošije scenarije razvoja pandemije.
Priznajem, ovdje, a i inače, ne bih se osobno usudio upuštati u procjenu jesmo li blizu ili daleko takve situacije.
Ali, vlast i moć, taj mračni predmet želja…
Komparativno gledano, države, a i pojedini različiti stručni, politički i interesni krugovi u svakoj od njih, imaju oprečne ideje što s bolesti COVID-19.
Politika, barem kod nas, uporno izbjegava čvršće mjere, štoviše, ne samo radi populizma nego i radi očuvanja ekonomije, mjere su olabavljene. Rezultat? Bolji ekonomski rezultati, barem u turizmu i znatno povećan broj oboljelih i umrlih.
Slušao sam (i čitao), i obrazovane ljude, čak i medicinare, kako široko otvorenih očiju, ostrašćeno pričaju o tome kako je COVID velika urota, organizirana da bi farmaceutska industrija prodajom cjepiva i ostvarila mega zaradu
Vidimo, u nekim zemljama, o tome se povremeno šuška i kod nas, zagovara to i dr. Gordan Lauc, kane potpuno ukinuti sva ograničenja i preventivne mjere. Kao, treba se što više ljudi zaraziti i onda ćemo steći globalni imunitet s rezultatom kraja pandemije.
Ne znam je li to realistično, i neće li neki novi soj nastaviti harati čovječanstvom neovisno o imunitetu na stari soj. Ali, znam da je jako nehumano. Jer, takvu će politiku suzbijanja pandemije COVID-19 životom ili invaliditetom platiti mnogi ljudi.
I, je li procijenjeno kakve će masovnije obolijevanje imati posljedice na ekonomiju, zdravstveni sustav i društvene odnose?
Nasuprot, u drugim zemljama poduzimaju i planiraju puno strože mjere od onih koje mi imamo.
Sigurno je da će na odabir daljnje strategije borbe protiv pandemije veliku ulogu odigrati i procjena vladajućih o utjecaju restriktivnih mjera ili liberalizacije na njihov budući izborni rezultat. Vlade će, po procjeni o tome, sigurno tražiti stručnjake spremne poduprijeti ”znanstvenim” argumentima njihovu odluku.
Želja za vlašću i moći, na žalost, lako bi mogla pobijediti nad znanošću i razumom. Ta mračna želja….
Iskreno, kao neznalica o virusima i pandemiji ne usudim se dati ocjenu o tome što je pravi put borbe protiv njih. Iako, kao laiku koji, ako ne zna, barem želi logično misliti, temeljem onoga što su nam znanstvenici do sada rekli, ne vjerujem da je pobjeda nad pandemijom COVID-19 moguća bez cijepljenja najvećeg dijela populacije.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kvartet za kraj vremena
- Politika i moral u Hrvatskoj
- Kvartet za kraj vremena
- Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
- Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru
- Hrvatska nekorektno prešućuje bugarsko ucjenjivanje Makedonije
- Kroki jednog skladatelja, dva predsjednika i tri monstruma
- JOSIP KREGAR (Ogulin, 1953. – Zagreb, 2020.) – Umro je Čovjek
- Otvorimo širom vrata pomirbi Hrvata i Srba!
- Politika i moral u Hrvatskoj