Iskreno moram priznati nisam ljubitelj hrvatskog tipa demokracije. Dobro, imamo što imamo, sada će izbori i treba li tek tako reći da nije prava, da vlada nije vjerodostojna i da ljudi sve mane vjeruju u nju. To je točno, ali nije vrijeme za kritiku.
Možda očekujem previše. Možda je to radi toga što pravila, makar zakon, ne stavljaju sve natjecatelje u isti položaj.
Izborni zakon je pisan da bi zajamčio pobjedu HDZ-a, daje dodatne mogućnosti HDZ-u, kroz glasove dijaspore, paradoksalne granice jedinica, položaj zastupnika manjina, kontrolu nad medijima, naviku da se pomalo kradu glasovi.
Nije HDZ uvijek uspio u tome. Problem nije samo zakon i samo izborni sistem već i politička scena i karakterizacija ljudi koji se bave politikom.
Često sam se pitao zašto obrazovani i pošteni ne prolaze na izborima, a prođu egzibicionisti i zabavne budale? Čast iznimkama.
Je li zbog toga što poštenima i najmanji grijeh izgleda strašno, da se svima čini da je licemjer, a zlima se oprašta mnogo i priznaje pravo na grešku.
Od kakvog materijala su oni koji se bave politikom? Od potrošnog materijala jer se, u pravilu, brzo troše ili zamjenjivi su. Od kakvog ih materijala želimo graditi, a što imamo? Kakve želimo, a kakve dobijemo?
Politikom se rado bave ljudi posebnog kova. Oni su prije svega doneseni materijal, a tek potom dijele se prema njihovim idejama i vrijednostima, idejama i ideologijama.
Intelektualno sposobne, načitane i zrele ličnosti pregaze pokvarenjaci, uporni, zagriženi, frustrirani, zavidni i zlobni. Oni će, ako treba, prekršiti pravila, kupiti suce i nadoknaditi sve svoje mane vještinom laganja, pretvaranja i beskrupuloznosti
Zapravo ideologije malo znače: fanatični vjernici u samoupravljanje, nesvrstanost, bratstvo i jedinstvo, bez većeg krzmanja postajali su uskogrudni šovinisti, praktični vjernici i ljubitelji (često izmišljenih) tradicija. Ideologije su samo etikete koje idu na, često isti, sadržaj.
Kod nas su glasni u politici ljudi koji imaju jaki osjećaj važnosti, ali slab osjećaj odgovornosti, nikakav osjećaj za druge. Vole koristiti jake riječi i pokazivati jake osjećaje (domoljublje, altruizam, solidarnost) kojih se u stvarnosti ne drže.
Tko se kod nas bavi politikom ima osjećaj važnosti i ambiciju uspjeti pod svaku cijenu. Zato su mnogi od njih fanatici, slijepi obožavatelji koji se zaklinju u neke vrijednosti, ali za njih se ne bi odrekli ničega.
Vrijednosti nisu cilj već sredstvo. Zagovaraju rat, ali ne bi u vojsku ili na front. Drže se radije ureda i kafića. Takvi su izdržljivi i neuništivi. To su i vođe i sljedbenici.
Ne jednom pokazalo se da su političke promjene (i porazi) privremeni. Zaluđeni ljudi se lakše nose s okolnostima i sudbinom, uvijek se prilagode i ne sjećaju se što su ranije mislili i govorili.
U politici onaj tko ima empatiju i odluke zasniva na osjećajima prije ili kasnije nađe se u situacijama kad ljubav i simpatija popuste, kad mora birati dobro za sebe. Zato ne razumiju što je odgovornost (na primjer, ostavka iz emocionalnih razloga).
U politici je korisno imati osjećaj da su svi protiv tebe, da će te izdati i najvjerniji prijatelji, politička paranoja koja svuda vidi zavjere i podmukle protivnike, što je zapravo često upravo tako.
U politici opstaju inteligentni, a još više uporni, bolji glumci i opsjenari kojima je politika izvor sreće i zadovoljstva. Duševna hrana im je moć, spavaju mirno jer se boje tek ljudi i protivnika, ne savjesti.
Nitko nema sve odlike, svatko ima bar jednu od ovih osobina jaču no prosječnih ljudi.
Svedeno na jednostavniju formulu: u hrvatskoj političkoj eliti veću sposobnost opstanka imaju intelektualno prosječni a moralno problematični i vidimo da se razlikuju po inteligenciji i znanju, prema sposobnostima, no obično mane vidimo onima koje ne volimo, a prednosti kod onih koje prigrlimo kao naše. Mane vidimo kad propadnu.
Uvod je imao za svrhu upozoriti da na politiku utjecaj nemaju samo vanjska pravila igre, ustavi i zakoni, već i glavne osobine ljudi.
Pojačajmo pitanje: kakve osobine ima hrvatska politička elita?
Vrijeme je pred izbore i sve se jasnije vidi tko je kakav. Uglavnom baš nisu elita znanja i duha, na listama se nalaze i pravi bukvani i neznalice koje to ne znaju prikriti. Na listama su i oni koji su se progurali ne zbog svojih kvaliteta već zbog svoje prosječnosti. Intelektualno prosječni, a često moralno problematični.
Darwin je otvorio Pandorinu kutiju idejom da je priroda područje borbe za preživljavanje najspodobnijih (survival of the fittest) gdje u prirodi opstaju oni koji imaju osobine koje ih čine superiornima da prežive kao vrsta.
Varijabilnost jedinki je slučaj a ne plan, načela i plemenita sila određuje koje su to stvari. Politika je posebno polje na kojima se osjeti zakon opstanka.
U politici opstaju one skupine, karakteri, koji se bolje prilagode pravilima nadmetanja. Kratko, jer to me muči, to nisu najbolji prema mojim kriterijima – plemeniti, pošteni i mudri.
Izborni zakon je pisan da bi zajamčio pobjedu HDZ-a, daje dodatne mogućnosti HDZ-u, kroz glasove dijaspore, paradoksalne granice jedinica, položaj zastupnika manjina, kontrolu nad medijima, naviku da se pomalo kradu glasovi
To su grubi, često slabo pametni, no ambiciozni i bez principa, ponekad bolesnih rana na duši, glumci i bleferi.
Ne tražite, kao ja, da tamo budu pošteni i stručni. Takvi teško opstanu.
Znam, ali mi je teško odabrati sada na izborima kad će moj glas pomoći i onima koje ne cijenim. Zar je naša sudbina da stalno čepimo nos i biramo manje loše? Dajte mi barem više prioritetnih glasova. Mijenjajte izborni model da bih stvarno birao, a ne samo ubacivao listić.
Ne pišem ovo da bih iskazao svoj gnjev, nego i radi upozorenja da nije ništa gotovo, da u primordijalnoj borbi nema kraja, i da svu svoju inteligenciju usmjerimo protiv slijepe slučajnosti političkih ishoda, da se ne zavaravamo slabostima pokvarenjaka i glupana.
Ponekad na kraju ne pobjede dobri likovi i glumci već kraj određuju režiseri i scenaristi, darvinistički princip eliminacije.
Zli imaju neke urođene osobine korisne za pobjedu, a ako dodate i to da oni određuju pravila – pamet u glavu kod biranja. I glasanje protiv, korak je poboljšanju.
Intelektualno sposobne, načitane i zrele ličnosti pregaze pokvarenjaci, uporni, zagriženi, frustrirani, zavidni i zlobni. Oni će, ako treba, prekršiti pravila, kupiti suce i nadoknaditi sve svoje mane vještinom laganja, pretvaranja i beskrupuloznosti.
No nogomet je igra i zabava. Politika nije zabava i nije igra po pravilima.
Pribojavam se toga jer pravila politike i izbora u Hrvatskoj nisu neutralna i fer, a tumači pravila i izbornog ishoda nisu engleski lordovi već dinarski prevaranti.
Ja se ipak nadam. Ponekad na kraju ne pobjede dobri likovi i glumci već kraj određuju režiseri i scenaristi, ali kad već plaćam državu htio bih i slobodu izbora.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
- Politički grijeh nije ispovjedna tajna, uvijek se otkrije
- Bez javnosti politika postaje nekontrolirani grabež
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.