Radenko Vadanjel
Za Brazil ću navijati zato jer, paradoksalno, volim i obožavam svoju zemlju, i želim njenim građanima, svima nama, uljuđeniji, prosperitetniji život, nikako pasivnost i nikako manipulaciju nacionalnim osjećajima, jalovom zbijanju redova i busanju u prsa, tamo gdje se radi o benignoj sportskoj igri koja ništa u svakodnevnom životu ne rješava i bitno mijenja…
Ovo nije rat, ovo nije borba za samostalnost, ovo nije izlazak na ulice za veća radnička prava, za viši socijalni minimum, za pravdu u sudstvu, za bolju uslugu u zdravstvu, za veća ženska prava, za smanjenje korupcije u društvu…
Naši nogometaši nisu heroji, oslobodioci koji su žrtvovali svoje živote za dobrobit svih nas, kako ih se u medijima predstavlja.
Lončići su pomiješani i probuđeni nacionalni ponos autodestruktivno djeluje na sveopću osviještenost, na fokusiranje građana na stvarne probleme i stvarne uspjehe, na prave heroje.
Novonastali sustav vrijednosti na sam vrh moralne vertikale gura mlade nogometaše i njihove životne priče, prekrasne izabranice, njihove vjenčanice, jahte i vile.
I tu se rađa bajka o uspjehu skromnih, ”naših dečki”, čiji je streloviti uspjeh u nekom od bogatih nogometnih europskih klubova i enormna godišnja zarada, zapravo posvema sporedni, nebitni, irelevantni motiv i doseg, a glavni je životni cilj zaigrati za našu ”repku”, život pustiti na travnjaku, do posljednje kapi krvi, umrijeti za naš dres, zapravo nepokolebljivo žrtvovati se bez pogovora kao vojnik na prvoj crti bojišnice.
A sve to pod budnim okom našeg izbornika, moralne veličine, koji je svojevremeno, ne trepnuvši okom navodno odbio visoku ponudu iz Kine i ostao na kormilu našeg ešalona, naše domovine, naše ”repke” za pišljivih 6 milijuna kuna godišnje koje mu ”legnu” na račun, što doduše spada u niže honorare usporedo s trenerima nekih bogatijih zemalja, bogatijih nogometnih saveza, odnosno reprezentacija…
Taj nacionalni delirij, poistovjećivanje uspješnosti naših nogometaša s osobnom uspješnošću, s osobnom autentičnošću i ostvarivošću, svjedočenje jednom čudesnom, veličanstvenom boljitku u vlastitoj državi, demonstraciji naše legendarne snalažljivosti i inteligencije, sve na poziciji nezaobilaznog svjetskog ”igrača” kojeg uvažavaju i najveći arbitri…
Jer mi smo nadomak polufinalu, mi smo svjetska nogometna sila, što se multiplicira i na sve ostalo, pa tako su uspjesi naših nogometaša koji igraju za svjetski poznate europske klubove, a sada igraju i u četvrtfinalu svjetskog prvenstva u Katru, i naši uspjesi, i mi trčimo s njima po travnjaku posrćući s pivom u ruci i šiltericom s crveno-bijelim kockicama, ili vaterpolo kapicom, kada je glava prevelika da stane u šiltericu.
I to je tužno promatrati, to identificiranje s njihovim uspjehom, koji nije naš uspjeh, koji nije tvoj ili moj uspjeh, to isforsirano rodoljublje i panično pronalaženje izlaza iz duboke stagnacije, duboke frustracije koja nas je zagušila i uškopila, koju nam nameću vladajući s posljednjom u nizu milijardskom pljačkom u Ini, s političkim skandalima na tjednoj razini, sudskim zastarama, s vojskom skupljača plastičnih boca koji cjelodnevno ruju po kontejnerima, i usporedo s novoformiranom hrvatskom elitom, visokom klasom enormno bogatih ljudi, među kojima su, koketirajući s vlasti, i naši ”skromni” dečki, njihove karijere, njihove karizme s bajkovitom ”pepeljuga – pričom” o uspjehu hrvatskog nogometaša, o njegovom teškom životnom putu i planetarnom uspjehu, s kojim se može poistovjetiti svaki pravi hrvatski sin, i poželjeti vlastitome sinu sličan uspjeh – uistinu i zapravo jedini mogući preostali izlaz, bijeg iz ove egzistencijalne žabokrečine u kojoj živimo, bijeg iz mrtve trke u kojoj smo zapeli zaskočeni višedesetljetnom nepravdom i nesigurnosti koja se permanentno širi i povećava iz dana u dan, sve do novog svjetskog nogometnog prvenstva i novog uspjeha ”naših dečki”, naših ambasadora i lučonoša, po kojima nas svijet poznaje i prihvaća kao ravnopravne.
”Vrijeme ponosa i slave” daleko je iza nas. Ali čini se da naši ljudi misle kako je mamurluk opijenosti i samozaborava pravi lijek za očaj nezadovoljstva. Krivo, na žalost, i na, ponovno, njihovu vlastitu štetu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto državljani Hrvatske ne izlaze na ulične prosvjede?
- Novi laboratorij HDZ-ove demokracije
- Dalaj Lama, nedosanjani san nekih katoličkih svećenika
- Napokon: ima li razlike između NATO-a i Europske unije?
- U odnosu na hrvatsko svećenstvo, papa Franjo je avangarda
- Je li Mahlerova sjena natkrilila američkog skladatelja?
- Vrijeme na čekanju – jedna od naših deviza
- Ovakvi smo najbolji našoj vlasti
- Četiri jahača apokalipse u nemirnim snovima vladajućih
- Opaka hrvatsko-schengenska pravila igre
