Zašto je čovjek nasrnuo kamionom na čovječanstvo

Na stubištu je uvijek bio tih i miran. U lift je ulazio noseći bicikl. Na pozdrave susjeda nije odgovarao, kaže jedan od njih. Nije izgledao kao religiozna osoba, često je nosio kratke hlače, kaže drugi. Rođaci o njemu drukčije govore.

To je prirodno. Ljudi se različito ponašaju s ove i s one strane kućnog praga. Kažu da je bio obiteljski nasilnik. Žena s kojom je imao troje djece pobjegla je od njega i pokrenula brakorazvodnu parnicu. Život mu se takoreći raspadao. Trebao je sklopiti novi život ili…

Rođaci kažu i ovo: bio je loš musliman, nikakav vjernik. Nije postio za ramazan. Pio je alkohol, drogirao se. I kao posljednje i najgore: jeo je svinjetinu. Meso nečiste životinje koju je Poslanik kaznio prezirom.

I jedno i drugo je, zapravo, vrlo tipično. I ponavlja se već skoro petnaest godina, kad god neki osamljeni pojedinac, ili dvojica-trojica njih, prodru u naše živote, poruše zidove između javne i privatne sfere, napadnu nas u našem načinu života, nasumično proliju krv i na kraju bez objašnjenja umru.

Ne znamo čime je i kako rukovođen bio ubojica iz Nice. Možda nikada nećemo ni saznati. Ali naše mentalno zdravlje i naš društveni sklad ovise od toga da ostanemo svjesni svih mogućnosti, ne pristajući odmah uz onu jednu, utješnu, jednostavnu i ideološki privlačnu

Krenimo od rođaka. Oni, kao i vjerski vođe, svaki put ponavljaju mantru da je nevoljnik bio loš musliman, nikakav vjernik. I da islam s njegovim zločinom nema nikakve veze.

Za razliku od vjerskih vođa čiji su razlozi politički i diplomatski, pa jedno govore za novine i za nevjerničke i bezbožničke medije, a drugim i drukčijim riječima obraćaju se svome stadu kad ostanu s njim nasamo, rođaci imaju životne i emocionalne razloge da nas odbijaju od pomisli da je ubojica bio vjernik.

Oni time, možda, brane pravo na vlastitu vjeru. Jer ako je i on skupa s njima vjerovao u istoga Boga, netko bi u njima mogao vidjeti potencijalne ubojice.

Možda im se čini da ih argument alkohola, droge i svinjetine distancira od zločinca, jer oni niti piju, niti se drogiraju, niti jednu svinjetinu i ubijaju ljude. Kako god bilo, od njih, kao ni od vjerskih vođa, nikada nećemo saznati pravu istinu o tome je li on bio ili nije bio vjernik.

Način na koji ga susjedi opisuju jednako je nepouzdan. Iako ima nečega zastrašujućeg u tim detaljima. Recimo, to što je često bio u kratkim hlačama i što je unosio bicikl u lift. Možda i to što nikoga nije pozdravljao.

Koliko će šutljivih mladića u Novom Zagrebu danas uspravljati bicikl na zadnji kotač tako da mogu s njime ući u lift? Pogledajte jesu li u kratkim hlačama. Imaju li malo tamniju put, ali svijetle oči?

Mohamed Lahouaiej Bouhlel bio je od ranije evidentiran u policiji kao sitni kriminalac i siledžija. Nedavno je nekog motorista gađao drvenom paletom. Imao je financijskih problema, ostajao je bez posla. Liječen je od depresije. To su, izgleda, pouzdane činjenice o njemu.

Pouzdano je i to da se našao u pješačkoj zoni s kamionom tako što je rekao osiguranju da ugostiteljima dovozi led. Ili sladoled– kako piše na drugim mjestima. Oni su ga, naravno, pustili. Što bi se dogodilo s našim svijetom kada bi pred sigurnosnim rampama bili zaustavljeni svi oni koji prevoze led i sladoled. Sav led, osim onog na polovima, pretvorio bi se u vodu. Ali napadi svejedno ne bi bili spriječeni.

Na stubištu je uvijek bio tih i miran. U lift je ulazio noseći bicikl. Na pozdrave susjeda nije odgovarao, kaže jedan od njih. Nije izgledao kao religiozna osoba, često je nosio kratke hlače, kaže drugi. Rođaci o njemu drukčije govore

Mohamed Lahouaiej Bouhlel svojim je kamionom i oružjem ubio barem osamdeset četvero ljudi. Učinio je to na francuski državni praznik, u Nici, gradu iz kojeg je fašist Le Pen svojedobno krenuo u svoj pohod na republiku. Ali ovo su podaci čiji se značaj precjenjuje: praznik, Nica i Le Pen. Moglo se to dogoditi i u nekom drugom gradu, na neki drugi dan. I događat će se, dok god je ljudi.

Istog trenutka čim se dogodio, zločin je okarakteriziran kao čin islamističkog terorizma. Francuski je predsjednik produžio izvanredno stanje u svojoj zemlji. I mobilizirao je nekoliko tisuća novih vojnika za pojačavanje rata u Siriji i Iraku.

U svim novinama slobodnoga svijeta izašli su vrlo slični naslovi. Predsjednici i premijeri svih zemalja slobodnoga i neslobodnog svijeta francuskom su predsjedniku poslali telegrame s u dlaku istim izrazima sućuti. I naravno, Islamska država pozdravila je napad u Nici i preuzela odgovornost za njega.

Francuske sigurnosne službe stupile su u akciju. Većina medija objavila je da su uhićeni potencijalni “pomagači” ubojice iz Nice, njih petero. Malobrojni su, međutim, objavili cijelu vijest: uhićeni su njegovi rođaci, uključujući i ženu. Jesu li oni sudjelovali u napadu?

Za narativ kojim se služe Francois Hollande i Barack Obama bilo bi važno da jesu. Kao što bi bilo važno i to da je Islamska država preuzela odgovornost za nešto za što, doista, jest izravno odgovorna, a ne na nešto što joj samo odgovara ili što se, naprosto, sviđa njenim podržavateljima i poglavarima.

Optimistička varijanta priče, uz koju, svaki na svoj način i iz svojih razloga, pristaju i francuski predsjednik i ISIL-ov kalif, jest da iza svega ovog stoji neka organizacija.

Samoubojstvo je intiman čin. Tako je to i kada se čovjek ubije posve javno, i kada za sobom u smrt povuče druge ljude. Mohamed Lahouaiej Bouhlel bio je svjesni samoubojica, iako je pao od policijskih metaka

Postoji, međutim, i pesimistička varijanta, ona koju nitko ne izgovara, jer je mnogo strašnija i jer, zapravo, ne odgovara nikome, osim, možda, kalifu Bagdadiju: možda su se stvari počele odvijati same od sebe, po onoj đavolskoj logici koja se već petnaest godina nagovještava.

Prva je mogućnost da je Mohamed Lahouaiej Bouhlel postupao po nalogu ili izravnim naredbama neke fantomske ćelije Islamske države, o kakvim ćelijama snuju i jednako kompetentno rasuđuju televizijski zabavljači na sigurnosne teme kao i ministri unutrašnjih poslova svih zemalja zapadnog svijeta, tako da se već odavno stvara dojam kako je tih ćelija mnogo više u našoj mašti nego što ih je ikad bilo u stvarnosti.

Druga je mogućnost, ona pesimistička, da je Lahouaiej Bouhlel djelovao po vlastitoj odluci, i po nalogu političkoga i povijesnog trenutka, te svoga vjerskog fanatizma, kao netko tko se na daljinu solidarizirao s Islamskom državom i njenim rezonima.

Treća je mogućnost, međutim, još strašnija: možda taj čovjek, doista, nije bio vjernik, niti je bio impresioniran Islamskom državom, i svejedno je pobio sve te ljude.

Samoubojstvo je intiman čin. Tako je to i kada se čovjek ubije posve javno, i kada za sobom u smrt povuče druge ljude. Mohamed Lahouaiej Bouhlel bio je svjesni samoubojica, iako je pao od policijskih metaka.

Jesmo li sigurni da se ubio iz razloga vjerskog fanatizma? Ili kao uvjereni revolucionar, poput onih katoličkih revolucionara iz Irske republikanske armije, koji su prvi u naš svijet donijeli samožrtvovanje kao oblik političkoga i terorističkog djelovanja?

Bio ili ne bio u izravnoj vezi s kalifom Bagdadijem i njegovim ljudima, u ovakvom slučaju Lahouaiej Bouhlel ostaje u okvirima žanra.

Ako je djelovao po nalogu Islamske države, tada smo još uvijek samo u ratu koji ima svoje racionalne okvire i pravila. Ako je djelovao samostalno i po nalogu svoje savjesti i političkog osjećaja, tada je rat izgubio racionalne okvire, a jedino mu je pravilo da se vodi “do istrage naše ili vaše”.

Međutim, postoji i treća mogućnost, koja se čini najzlokobnijom. Kada čovjek izgubi motive da živi, ili kada mu se život nađe pred bezizlazom, što se, kao što znamo, događa i iz onih razloga koji su navedeni u medijskom dosjeu ubojice iz Nice – gubitak posla, dugovi, bračni i obiteljski slom – tada je samoubojstvo jedno od uobičajenih dramaturških rješenja.

Kako na filmu i u književnosti, tako i u stvarnosti. A kako u strahu od smrti postoji i nešto što je gotovo dječje jednostavno – duboki, istinski žal što se svijet nastavlja a mi nestajemo – tada se taj strah da prilično efikasno savladati tako što ćemo ubijajući sebe ubiti i ostatak svijeta. Ili barem njegov dio.

Svojedobno se u teorijama o ubojstvu Kennedyja kao mogući motiv Lee Harvey Oswalda navodila njegova megalomanska potreba da bude upamćen u povijesti. (Tim se motivom poslužio i Stephen King, u svom fantastičnom romanu o Kennedyjevom ubojstvu, po kojem je onda snimljena i televizijska serija.)

Jesmo li sigurni da se ubio iz razloga vjerskog fanatizma? Ili kao uvjereni revolucionar, poput onih katoličkih revolucionara iz Irske republikanske armije, koji su prvi u naš svijet donijeli samožrtvovanje kao oblik političkoga i terorističkog djelovanja?

Kakvi god bili razlozi za smrt i ubijanje Mohameda Lahouaieju Bouhlela, moralo mu je na um pasti da će ga ovo učiniti slavnim. Je li to mogao biti i jedini njegov motiv? Bez ikakve sumnje jest.

Sjećate li se Andreasa Lubitza? Nije puno vremena prošlo, a već ste ga zaboravili. To je onaj pilot Germanwingsa koji je u travnju prošle godine sunovratio svoj zrakoplov. Da bi se ubio, Lubitz je ubio i 144 putnika i 6 članova posade.

Dogodilo se to stotinjak kilometara sjeverozapadno od Nice, u kojoj je tada živio i radio vozač kamiona, porodični nasilnik, mirni susjed koji je svakodnevno unosio bicikl u lift.

Andreasu Lubitzu bila je dijagnosticirana ista bolest kao i Mohamedu Lahouaieju Bouhlelu – depresija. Samo što je Lubitz bio kršćanin, pa je na depresiji moglo i ostati. Ali ubivši sebe, i on je ubio druge ljude.

Ne znamo čime je i kako rukovođen bio ubojica iz Nice. Možda nikada nećemo ni saznati. Ali naše mentalno zdravlje i naš društveni sklad ovise od toga da ostanemo svjesni svih mogućnosti, ne pristajući odmah uz onu jednu, utješnu, jednostavnu i ideološki privlačnu.

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

• Kako je Hrvatska radiotelevizija prešutjela ime Isusovo
• Baniji ćemo pomoći u ime vlastite slobode od bijede i straha
• Majske Poljane, kratka povijest jednoga sela u Hrvatskoj
• Rizik bolesti neusporedivo je veći od rizika cijepljenja
• Alis Marić ili hrvatski put k sreći
• Capak i njegovi vjeruju da virusa nema na svetoj misi
• Anonimnim komentatorima oduzeti pravo na riječ nije cenzura
• Veran Matić, susjedovo ljudsko lice
• Kako Stožer određuje događaje koji su važniji od života?
• Već je Lincoln izabran glasovima koji su stigli poštom

» Svi tekstovi ovog autora