Raspad socijalističke Jugoslavije rezultat je više faktora, ne samo jednog. Glavni faktor, tvrdi se u mojoj knjizi “Jugoslavija, država koja je odumrla”, Prometej, Zagreb, 2003., jest raspad ideološkog konsenzusa unutar jugoslavenske političke elite, do kojeg je došlo u postupnom i relativno dugotrajnom procesu koji je prethodio samom raspadu državnih institucija. U toj sam knjizi analizirao nastanak (1967-1974), primjenu, krizu i raspad četvrtog konstitutivnog koncepta jugoslavenske države (1974-1990).
Ideološki konsenzus o kome je riječ temeljio se na Kardeljevoj interpretaciji marksizma (koja je detaljno objašnjena u drugom poglavlju), te na krhkom ali ipak dovoljnom kompromisu izmedju raznih segmenata političke elite, koji je postignut tijekom dugotrajne ustavne rasprave (1967-1974) i održavan gotovo desetljeće i pol nakon donošenja Ustava (1974).
Razlozima za te kompromise, te njihovim sadržajem, bavi se treće poglavlje. U biti koncepta na kome se temeljio identitet Četvrte Jugoslavije stajala je marksistička ideja o postupnom reduciranju državnih funkcija i njihovom zamjenjivanju samoregulirajućim (“samoupravnim“) društvom. Socijalizam je bilo prijelazno razdoblje izmedju kapitalizma i komunizma; a time i prijelazno razdoblje izmedju državnog i bezdržavnog stanja.
Ideja slabljenja države bila je središnja ideja Kardeljeve interpretacije marksizma. Sve što su jugoslavenski komunisti poduzimali u razdoblju kojim se ta knjiga bavi, inspirirano je tim temeljnim ideološkim postulatom. Slabljenje države bio je izraz uspjeha, ne neuspjeha i/ili krize socijalizma. Etatizam, centralizam, unitarizam i (jugoslavenski) nacionalizam bili su pritom glavni protivnici samoupravnog socijalizma; protiv njih je bila usmjerena glavna ideološka i politička akcija, naročito u posljednjih 15 godina prije samog raspada Jugoslavije
Država je u njemu trebala biti najprije “podruštvljena“, a potom i “odumrijeti“. Ona nikad nije trebala jačati, nego – upravo obratno – slabiti.
Ideja slabljenja države bila je središnja ideja Kardeljeve interpretacije marksizma. Sve što su jugoslavenski komunisti poduzimali u razdoblju kojim se ta knjiga bavi, inspirirano je tim temeljnim ideološkim postulatom. Slabljenje države bio je izraz uspjeha, ne neuspjeha i/ili krize socijalizma. Etatizam, centralizam, unitarizam i (jugoslavenski) nacionalizam bili su pritom glavni protivnici samoupravnog socijalizma; protiv njih je bila usmjerena glavna ideološka i politička akcija, naročito u posljednjih 15 godina prije samog raspada Jugoslavije.
Glavni i nerješiv paradoks socijalističkih država posvuda u svijetu bio je u tome što su se one kao države trebale utemeljiti na antidržavnom konceptu. Konflikt izmedju “teorije“ i “prakse“ (odnosno, ideologijskog koncepta i stvarnosti) razdirao ih je od vrha do dna društvene piramide.
Taj su paradoks dijelile sve socijalističke zemlje, ali ga nijedna nije osjetila direktnije i bolnije od Jugoslavije, čiji je konstitutivni koncept nakon 1948. bio u većoj mjeri nego bilo koji drugi u tadašnjem svijetu utemeljen na anti-državnoj ideji. Po svom pokušaju da uspostavi alternativu državi, Jugoslavija se razlikovala i od liberalno-demokratskih “minimalnih“ država (koje ipak nisu “odumirale“) i od državnog socijalizma (koji je “odumirao“, ali tek u dalekoj perspektivi, ne u realnosti).
Zbog te odanosti vlastitoj ideologiji, Jugoslavija nikad nije postala “dovršena država“. Kao nedovršena država koja je pritom odumirala, ona je imala sve manje snage da odgovori (i u ideološkom i u praktičnom smislu) na izazove njoj alternativnih, tj. stranih koncepata. U nedostatku efikasne države, njeni su državljani/samoupravljači osjećali da žive u nekoj polu-anarhiji, u koju nitko ne može uvesti reda. Tako se razvila (za analitičare koji slijede liberalno-demokratsku tradiciju gotovo neobjašnjiva) kombinacija izmedju visoko ideologizirane i anarhične anti-države; po mnogočemu jedinstvena u tadašnjem svijetu.
Raspad socijalističke Jugoslavije rezultat je više faktora, ne samo jednog. Glavni faktor, tvrdi se u mojoj knjizi “Jugoslavija, država koja je odumrla”, Prometej, Zagreb, 2003., jest raspad ideološkog konsenzusa unutar jugoslavenske političke elite, do kojeg je došlo u postupnom i relativno dugotrajnom procesu koji je prethodio samom raspadu državnih institucija
Taj se jugoslavenski ekskluzivizam visoke ideologiziranosti (uz istodobni kaotični poluanarhizam) naročito osjećao nakon smrti Edvarda Kardelja (1979.) i Josipa Broza Tita (1980.), te s početkom ekonomske, političke i ideologijske krize u prvim godinama osamdesetih. Moja se knjiga detaljno bavi tim procesima u svom četvrtom i petom poglavlju.
Sredinom osamdesetih godina konsolidirali su se postojeći i na javnoj sceni pojavili novi alternativni koncepti, a oslabljena država i sve manje popularan dominantan ideologijski koncept ostavljali su im sve više mjesta za javno djelovanje. Novi koncepti su u sebi spajali elemente liberalno-demokratske, državno-socijalističke i nacionalističke retorike. Nastankom alternativnih koncepata, njihovim oblikovanjem u smislene i koliko-toliko konzistentne alternativne političke programe, te odnosom izmedju njih i dotad dominantnog samoupravnog narativa, bave se posljednja dva poglavlja ove knjige.
Poraz samoupravnog (kardeljističkog) narativa na kome se temeljila Četvrta Jugoslavija, otvorio je vrata raspadu Jugoslavije, koja u posljednjih 15 godina svog postojanja i nije postojala primarno kao država, nego kao ideološka zajednica. Ona je bila utemeljena ne na etničkoj srodnosti Južnih Slavena (kao što je bila, primjerice, medjuratna, a donekle i Treća Jugoslavija, od 1945 do 1966), nego na “zajedničkom konceptu socijalizma“ kojeg je gradila. Zato priča o njenom raspadu praktički prestaje s raspadom Saveza komunista Jugoslavije.
Jednom kad se SKJ raspao, trebalo je stvoriti neki novi narativ za neku novu (Petu) Jugoslaviju; a to je (iz razloga objašnjenih u svim poglavljima knjige) bilo nemoguće. Ono što se dogadjalo nakon raspada SKJ bilo je samo posljedica tog ključnog dogadjaja, i kao takvo je ostavljeno za neku drugu knjigu.
Sredinom osamdesetih godina konsolidirali su se postojeći i na javnoj sceni pojavili novi alternativni koncepti, a oslabljena država i sve manje popularan dominantan ideologijski koncept ostavljali su im sve više mjesta za javno djelovanje. Novi koncepti su u sebi spajali elemente liberalno-demokratske, državno-socijalističke i nacionalističke retorike
U razdoblju kojim se ova knjiga bavi, Jugoslavija je bila ideokratska zajednica. Ideje na kojima se temeljila formulirala je političko-ideološka elita, prije svega u partijskom, a dijelom i u državnom i vojnom vrhu. U svim je socijalističkim zemljama elita ujedno bila i vrhovni arbitar značenja pojmova i tumačenja ideoloških koncepata.
Ona je bila ujedno i “prosvjećena avangarda“. To je razlog zbog koga bi svaki pokušaj objašnjenja raspada Jugoslavije koji u svom središtu ne bi imao analizu ideologije i ponašanja političke elite bio nedovoljan i/ili neadekvatan. Tu vezu izmedju interpretiranja ideologije i političkog djelovanja koje je slijedilo takvu interpretaciju, postavili smo u središte naše analize.
Povijest Četvrte Jugoslavije bila je povijest ideoloških rasprava o stvarnom značenju marksizma i o najboljim načinima da se marksističke ideje pretvore u praksu. To se podjednako odnosilo na jugoslavensku vanjsku politiku (koja je, kroz pokret nesvrstanih, ostvarivala načelo internacionalizma i borbe protiv globalne eksploatacije; a u odnosu na SSSR i Istočnu Europu, dokazivala da nije “revizionistička“) kao i u odnosu na unutrašnju politiku (koja je decentralizacijom države pokazivala da slijedi ideju o “odumiranju države“).
Za jugoslavenske komuniste (a u razdoblju kojim se bavimo, oni su bili jedina relevantna politička snaga u zemlji), ideologija nije bila “mrtvo slovo na papiru“; nego oružje kojim se može ostvariti fundamentalna promjena svijeta i odnosa u njemu.
Za jugoslavenske komuniste (a u razdoblju kojim se bavimo, oni su bili jedina relevantna politička snaga u zemlji), ideologija nije bila “mrtvo slovo na papiru“; nego oružje kojim se može ostvariti fundamentalna promjena svijeta i odnosa u njemu. Ideologija je bila glavni motiv njihova djelovanja, pa se ni njihove odluke ni njihove akcije jednostavno ne mogu objasniti bez analize ideologije
Ideologija je bila glavni motiv njihova djelovanja, pa se ni njihove odluke ni njihove akcije jednostavno ne mogu objasniti bez analize ideologije. Iako su “objektivni faktori“, kao što su ekonomska situacija, etnička struktura stanovništva, medjunarodna politika, procesi modernizacije i globalizacije i dr. stvarali kontekst u kome je elita donosila odluke, te su odluke bile izraz percepcija i vjerovanja, vrijednosti i ideja koje su tadašnji političari dijelili ne samo medju sobom, nego i s relativno velikim brojem gradjana.
Iako je politika svugdje subjektivna aktivnost onih koji u njoj sudjeluju, to je naročito slučaj u ideokratskim zajednicama, kojima je smisao ne da predstavljaju stvarnost, nego da je mijenjaju prema viziji neke bolje budućnosti.
To, medjutim, ne znači da je jugoslavenska elita uvijek negirala stvarnost, niti da je bila neosjetljiva prema kontekstu u kome je djelovala, prema zahtjevima populacije, pa čak i prema kritikama koje su prema njoj usmjeravali razni “disidentski“ krugovi u zemlji ili izvan nje. Jugoslavenska je politička elita, kao što pokazuje ova knjiga, uzimala u obzir i ekonomske probleme, i odnose u medjunarodnoj politici, i etničku složenost jugoslavenskog stanovništva.
Ustavna rasprava (1967-1974) i post-ustavne debate (opisane u većem dijelu ove knjige) svjedoče da ona nije bila ni gluha ni slijepa za realnost. Ali, tu je realnost nastojala uvijek uskladiti s vizijom, pri čemu je vizija imala prednost prilikom svakog sudara izmedju jednog i drugog. Zakoni su bili dobri, ali se nisu ostvarivali, govorila je elita. Vizije su bile odlične, ali se “u praksi“ dogadjalo nešto drugo.
(Ovaj je feljton, uz zaista neznatne uredničke intervencije, zaključak knjige prof. dr. Dejana Jovića “Jugoslavija, država koja je odumrla”, Prometej, Zagreb, 2004., str. 487 – 497).
(Nastavlja se).
Još tekstova ovog autora:
- Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
- Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
- Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
- Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
- Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
- Ako izbori ”svađaju narode”, referendumi ih svađaju još i više
- Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
- Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
- I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite
- Da li je EU jedina perspektiva regije?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.