Bez obzira koliko uzimala u obzir realnosti, u samoj biti djelovanja marksistički-vodjene politike jest ideja da je realnost/sadašnjost neprijatelj progresa i budućnosti.
Realnost nije tu da je se utemelji i učvrsti (kao što bi htjeli konzervativci), nego da je se mijenja. Smisao nije da se svijet (samo) interpretira, nego da ga se (prije svega) izmijeni. Te su temeljne Marxove misli bile neizostavan dio i jugoslavenske političke retorike, a potom i akcije.
Zato je politička elita u sudaru izmedju vizije i stvarnosti, u krajnjem slučaju, prednost uvijek davala viziji, negirajući stvarnost i boreći se protiv nje. Ideja o slabljenju države, kojoj je izvor u iznimno optimističkoj slici o ljudskoj naravi (tj. u radikalnoj racionalističkoj interpretaciji ljudske prirode), bila je izravna posljedica jedne takve vizije. Možda plemenite, možda naivne, ali – svakako (kao što će pokazati brutalnost ratova nastalih u bezdržavnom stanju nakon raspada Jugoslavije) daleko preoptimističke.
Raspad Jugoslavije, pokazuje knjiga “Jugoslavija, država koja je odumrla”, rezultat je dugotrajnog procesa, a ne neke nagle “revolucionarne“ promjene. U tom smislu, knjiga ne dijeli polaznu poziciju s onima koji taj događaj objašnjavaju dolaskom na vlast ovog ili onog političara; ili (još radikalnije) ovim ili onim političkim govorom (primjerice, govorom Slobodana Miloševića na Kosovu Polju u aprilu 1987.)
Raspad Jugoslavije, pokazuje knjiga “Jugoslavija, država koja je odumrla”, rezultat je dugotrajnog procesa, a ne neke nagle “revolucionarne“ promjene. U tom smislu, knjiga ne dijeli polaznu poziciju s onima koji taj događaj objašnjavaju dolaskom na vlast ovog ili onog političara; ili (još radikalnije) ovim ili onim političkim govorom (primjerice, govorom Slobodana Miloševića na Kosovu Polju u aprilu 1987.).
Politika je, istina je, subjektivna djelatnost u kojoj su političari glavni akteri. Ali, ti političari, njihova vjerovanja i djelovanja, nisu rezultat nekog ružnog sna ili osobnog hira. Glavni likovi poslednjih poglavlja moje knjige: Slobodan Milošević, Milan Kučan i Franjo Tuđman, kao i ostali članovi političke, vojne, kulturne i ekonomske elite, nisu se pojavili odnekud izvan same Jugoslavije; čak niti (naročito ova prva dvojica) izvan postojećeg Saveza komunista. Oni su predstavljali već postojeće trendove unutar same jugoslavenske politike i društva. Njih su kao svoje predstavnike izabrale prevladavajuće grupe unutar same elite.
Njihova vjerovanja i akcije imale su i povijesni i aktualni kontekst. Svi elementi, svi instrumenti, sve metode koje su koristili u posljednjim mjesecima i danima jugoslavenske države bili su na mjestu, a mnogi od njih i isprobani u ranijim godinama od strane nekih drugih srpskih, hrvatskih i slovenskih političara. Njihove odluke određivale su tok povijesti.
Ali, te odluke, naglašava ova knjiga, nisu bile neovisne od konteksta. Namjera knjige bila je da rekonstruira (u mjeri u kojoj je to danas moguće) taj odnos izmedju subjektivnog i konteksta, izmedju vjerovanja članova političke elite i faktora koji su na ta vjerovanja utjecali.
Izvori koji su bili na raspolaganju autoru ne daju dovoljno razloga za zaključak da su članovi jugoslavenske političke elite u ovom razdoblju (uključujući, dakle, i Slobodana Miloševića i Milana Kučana) namjeravali razbiti Jugoslaviju. Mnogi su od njih, kao i većina Jugoslavena, većina analitičara iz svijeta i zemlje, i međunarodna politička zajednica u cjelini, bili istinski iznenađeni raspadom, a još više ratom koji se nakon njega dogodio. Čak i onima koji su priželjkivali raspad, on je došao kao golemo iznenađenje
Izvori koji su bili na raspolaganju autoru ne daju dovoljno razloga za zaključak da su članovi jugoslavenske političke elite u ovom razdoblju (uključujući, dakle, i Slobodana Miloševića i Milana Kučana) namjeravali razbiti Jugoslaviju. Mnogi su od njih, kao i većina Jugoslavena, većina analitičara iz svijeta i zemlje, i međunarodna politička zajednica u cjelini, bili istinski iznenađeni raspadom, a još više ratom koji se nakon njega dogodio. Čak i onima koji su priželjkivali raspad, on je došao kao golemo iznenađenje.
Mnogima od onih čije su akcije na kraju krajeva dovele do raspada, glavni je motiv djelovanja bio potpuno suprotan: da spase Jugoslaviju, ne da je razbiju. Neki od njih i danas vjeruju da su učinili sve što su mogli da je spase. Pa ipak, raspad se na kraju dogodio, na iznenađenje gotovo svih.
Gledajući na stvarnost s ideološke pozicije koju su dijelili, najveći broj glavnih političkih aktera u jugoslavenskoj krizi jednostavno nije mogao zamisliti da bi se stari kapitalistički poredak (koji je, prema toj interpretaciji, bio potpuno inferioran i historijski poražen socijalističkom revolucijom) mogao vratiti. Još im je manje izgledalo moguće da bi se mogao vratiti nasilni nacionalizam, ili da bi Jugoslavija mogla završiti u nekom novom krvavom građanskom ratu.
Klasna svijest i desetljeća razvoja u miru svakom su racionalnom biću (i zapadno-europskim liberalima, ne samo jugoslavenskim komunistima) jednostavno morali izgledati dovoljnim jamstvom da se tako nešto neće dogoditi. Jedino su krajnji skeptici (po pravilu marginalizirani iz javnog života) upozoravali da Jugoslavija nakon Tita liči na Titanik, a da njeni kormilari misle (kako se izrazio jedan od tih vizionara) da su sante leda kojima je okovana – pingvini.
Raspad Jugoslavije je bio poraz ne samo marksizma i njegove koncepcije anti-državlja, nego i optimizma i racionalizma na kome se temelji i drugo dijete prosvjetiteljstva: liberalna demokracija. On je upozorio da Hobbes nije bio daleko od istine kad je opisivao što se događa kad nema države: rat svih protiv sviju
Tko bi mogao pomisliti da će narodi koji su bili primjer funkcionirajućeg multikulturalizma i prije nego što se taj koncept pojavio u drugim krajevima Europe, učiniti ono na što je upozoravao drugi skeptik, hrvatski književnik Miroslav Krleža – zapaliti zajednički krov nad svojim glavama. Gotovo po pravilu, takvi su skeptici dolazili iz redova umjetnika, ne politologa i sociologa; onih koji su “predosjećali“ oluju, a ne onih koji su pokušavali predvidjeti budućnost na temelju pretpostavki o “racionalnom“ ponašanju ljudi.
Raspad Jugoslavije je u tom smislu bio poraz ne samo marksizma i njegove koncepcije anti-državlja, nego i optimizma i racionalizma na kome se temelji i drugo dijete prosvjetiteljstva: liberalna demokracija. On je upozorio da Hobbes nije bio daleko od istine kad je opisivao što se događa kad nema države: rat svih protiv sviju.
Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono je bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne “zakone“ i privatno nasilje.
Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kojima su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima.
Raspad je bio poraz, danas će mnogi priznati, i samih društvenih znanosti, naročito onih koje su u svoje središte stavljale univerzalističke ideje o političkom ponašanju. Njihova je sposobnost predviđanja potpuno zakazala, ne samo u slučaju kojeg opisuje ova knjiga, nego i u slučaju pada socijalizma. Taj je poraz bio tako dubok da se postavlja pitanje smisla samih društvenih znanosti kao znanosti
Brutalnost te privatne osvete (koja se stoga ne može tretirati niti kao “gradjanski rat“ ni kao međudržavni rat) pokazala je da je slavlje racionalistički i optimistički utemeljene ideje o pobjedi liberalne demokracije kao “jedinog puta“ u globalnim razmjerima preuranjeno i neopravdano. No, rasprava o onome što se dogodilo nakon samog raspada, kao što je već rečeno, morat će sačekati neku drugu priliku, neku drugu knjigu.
Taj je raspad bio poraz, danas će mnogi priznati, i samih društvenih znanosti, naročito onih koje su u svoje središte stavljale univerzalističke ideje o političkom ponašanju. Njihova je sposobnost predviđanja potpuno zakazala, ne samo u slučaju kojeg opisuje ova knjiga, nego i u slučaju pada socijalizma. Taj je poraz bio tako dubok da se postavlja pitanje smisla samih društvenih znanosti kao znanosti.
Znanost, naime, uvijek poopćava, pokušavajući izvući “pouke“ iz nekog događaja, ne bi li bila u stanju reći nešto više o drugim, budućim slučajevima na koje se ta pouka može primijeniti. Ako se, pak, iz odnosa društvenih znanosti prema raspadu Jugoslavije može izvući ikakva pouka, onda je to da su poopćavanja štetna, a mogućnosti predvidjanja vrlo ograničene.
Nakon svega, ostaje pitanje: je li raspad Jugoslavije bilo moguće izbjeći ili se radilo o neizbježnom događaju?
(Ovaj je feljton, uz zaista neznatne uredničke intervencije, zaključak knjige prof. dr. Dejana Jovića “Jugoslavija, država koja je odumrla”, Prometej, Zagreb, 2004., str. 487 – 497).
(Nastavlja se).
Još tekstova ovog autora:
- Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
- Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
- Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
- Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
- Ako izbori ”svađaju narode”, referendumi ih svađaju još i više
- Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
- Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
- I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite
- Da li je EU jedina perspektiva regije?
- Sloboda ili totalitarizam
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.