Foto: Prometej
Ko ne želi da bude sretan? Najzad, mogli biste pomisliti kako je sreća najvažnija – ona je razlog za sve što radimo. Ova ideja vodi porijeklo još od klasične antike.
Prema antičkom grčkom filozofu Aristotelu, šta god nastojimo postići u životu – “čast, zadovoljstvo, razum, i sve ostale vrline” – nastojimo postići “zbog sreće” jer je sreća “krajnji cilj svakog djelovanja”. Oko ovog sveobuhvatnog cilja izgradili smo industriju vrijednu više milijardi dolara koja se zove samopomoć (eng. self-help).
Nije da ne postoje kritičari. “Čovječanstvo ne teži ka sreći”, zamijetio je filozof Friedrich Nietzsche, “to rade samo Englezi”. Ismijavao je utilitariste poput Jeremyja Benthama i Johna Stuarta Milla, kojima je smisao morala postizanje najveće sreće za sve. Ironija je to što je i sam Mill sumnjao u potragu za srećom. Primijetio je kako postoji prijetnja da će pomama za srećom potkopati samu sebe.
Mill je iz prve ruke naučio o ovom paradoksu. Odgajan u akademskoj porodici od oca kojeg je inspirirao Bentham, dvadesetogodišnji filozof se zapitao: “Jesam li sretan?” – i tako je doživio nervni slom.
U svojoj kasnijoj Autobiografiji, Mill je analizirao ovu mentalnu krizu. Problem je, rekao je, u tome što ne možete postići sreću ukoliko je učinite svojim primarnim ciljem. “Jedino su sretni”, pisao je Mill, “oni čiji su umovi usmjereni ka ciljevima koji nemaju veze sa sopstvenom srećom, već sa srećom drugih, poboljšanju čovječanstva, ili koji se fokusiraju na umjetnost ili drugi neki cilj koji prate ne kao sredstvo, već samo po sebi kao idealni cilj. I tako, fokusirajući se na nešto drugo, sreću pronađu usput.”
Njegov argument je jednostavan. Sretni smo kada vidimo da se ostvaruju naše želje ili kada vidimo da stvari do kojih nam je stalo cvjetaju. Ali onda, kako bismo bili sretni, trebali bismo imati i druge želje pored želje za srećom, i trebali bismo brinuti o drugim stvarima, a ne samo o sebi.
Kada nam je stalo do nečega, to nije samo sredstvo koje iskorištavamo za naše dobro. Stalo nam je i do samog uspjeha te stvari, i to nas čini sretnima.
Mislim da je Mill bio u pravu u vezi s ovim. Ako nam je krajnji cilj uvijek naša sopstvena sreća, a sve ostalo sredstvo kako bismo je dostigli, onda nas ništa neće učiniti sretnima. Sreća je, kada je postignemo, u suštini samo popratna pojava.
No ipak, njegov argument ne ide dovoljno daleko. Mill nikada nije “sumnjao u uvjerenje da je sreća test svih pravila ponašanja i životni cilj”. On je samo tvrdio da nam ona ne bi trebala biti “direktni cilj”, i da bi put ka traganju sreće trebao biti zaobilazan. Istina je radikalnija: sreća je sama po sebi lažni bog.
Sreća je raspoloženje ili osjećaj, subjektivno stanje – možete biti sretni dok živite u laži.
Razmislimo o izvorima sreće u Millovim argumentima: sretni smo kada se naše želje ostvare, kada onome do čega nam je stalo ide dobro.
Zapravo, sretni smo kada mislimo da su naše želje ostvarene, kada se čini da onome do čega nam je stalo ide dobro.
Stanju našeg uma nije bitno da li su ova vjerovanja istina ili su privid stvarnost. Ali je bitno našim životima.
Ovu poentu možemo ilustrirati kroz jedan misaoni eksperiment, oslanjajući se na Matrix.
Zamislimo Mayu, potopljenu u tečnost koja je održava u životu, sa elektrodama priključenim u mozak, kako joj se svaki dan usađuje tok misli koji simulira idealni život, iako je ona jedini stvarni stanovnik virtualnog svijeta.
Maya ne zna da je obmanjuju – savršeno je sretna. No njen život ne ide dobro. Ne radi većinu onoga što misli da radi, ne zna većinu onoga što vjeruje da zna i ne komunicira ni sa kim i ni sa čim osim sa mašinom. Onima koje volite ne biste to poželjeli – da budu zarobljeni u bačvi, doživotno usamljeni i prevareni.
Moderni filozofi tvrde da je imitacija života možda mnogo bolja nego što zvuči. No to su učinili poričući da je savršena simulacija varljiva: stvara sopstvenu stvarnost, koja je ono što učesnici zamišljaju i u čemu možda uživaju.
Bez obzira na to da li su u pravu ili ne, u tom argumentu priznaju da je dodir/kontakt sa stvarnošću ključan za dobar život, tako da živjeti dobro nije isto kao i osjećati se sretnim. Ne treba nam naučna fantastika kako bismo to vidjeli.
Kontrast je jasan kada nas varaju oni koje volimo: možda smo sretni, ali nam ipak ne ide dobro u životu. To je jasno kada se nalazimo u žalosti koja je povezana s ljubavlju. Žalost nas možda boli, ali ipak priznaje stvarnost; ona nije nešto bez čega bi nam bilo bolje.
Dakle, ne bismo trebali čeznuti ka sreći, čak ne i indirektno, već bismo trebali pokušati živjeti najbolje kako možemo.
To ne znači da bismo trebali nastojati da budemo nesretni, ili da nam je svejedno jesmo li sretni, ali u životu ima puno važnijih stvari od onoga kako ga osjećamo.
Živjeti dobro znači živjeti u stvarnom svijetu, biti u kontaktu s ljudima do kojih nam je stalo i do aktivnosti koje su vrijedne našeg vremena, čak i onda kada nam nanose bol.
Kada tako radimo, ne idemo zaobilaznom putanjom do onoga do čega nam je stalo – do naše sreće – već reagiramo na bitne stari onako kako bismo trebali.
Bez obzira na citat kojim sam započeo, i sam Aristotel je spoznao ovo. Riječ za sreću koju je Aristotel koristio u svojim djelima je grčka riječ eudaimonia. Približniji prevod te riječi bio bi “idealni život”. No dok traganje sreće cilja prenisko, ka pukom subjektivnom zadovoljstvu, Aristotel cilja previsoko.
Najbolje je veoma često van domašaja, i čežnja ka tome nam samo donosi očaj. Čeznuti ka idealnom životu znači činiti istu grešku kao oni koji čeznu da budu sretni. To znači da moramo zaboraviti da živimo u svijetu takvom kakav jeste, a ne u svijetu kakav mi želimo.
Čemu bismo onda trebali težiti?
Ne ka sreći ili idealnom životu, već ka tome da nađemo dovoljno smisla u životu da nam je drago što smo živi, i da se nosimo s elegancijom kada nam je teško u životu. Nećemo postići savršenstvo, no naši životi će možda biti dovoljno dobri. I ne samo naši životi.
Živjeti dobro ne znači odnositi se samo prema sebi, već i prema drugima onako kako bismo trebali.
Kao što je Mill prepoznao, prvi korak ka samopomoći je onaj koji je usmjeren izvan samoga sebe.
(Prenosimo s portala Prometej. Kieran Setiya je profesor filozofije na Masačusetskom institutu za tehnologiju (MIT) i autor knjige “Život je težak”. Izvorno objavljeno u: The Guardian. S engleskog prevela: Amina Turudija).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.