Zašto sam se razgolitio

U petak, nešto prije 12 sati, stigao sam, sa nemalim uzbuđenjem, na parkiralište ispred štamparije i skladišta izdavačkog poduzeća Profil koje je, zahvaljujući dobroj volji, a možda i dobrom njuhu Danijela Žderića za priču koju mnogi iščekuju pročitati, upravo dan ranije dovršilo tiskanje mojega prvog romana. Prije nego što sam krenuo pokupiti primjerke knjige koji mi pripadaju sjedio sam nekoliko minuta u autu u tišini, zatvorenih očiju, slušajući kako mećava udara na prozore vozila, ali sam, i više od toga, slušao glas srca i savjesti.

 

Naime, vrtjela mi se slika kako sam, prije početka pisanja prve redove knjige, koju je moj urednik i dobar drug Miljenko Jergović nazvao ”Argentinski roman”, a taman sam bio pročitao roman ”Bijeli zamak” Orhana Pamuka, u bilježnicu s kojom uvijek putujem, napisao da ne mogu pobjeći od glasa savjesti i od činjenice da je zaljubljeni mladić, pun očekivanja i dobrih nakana u svijetu potrebitih i siromašnih, mladić koji je nekad bio u mojoj koži, taj isti mladić koji, izranjajući iz močvare autodestruktivnih osjećaja i načina života, u ovo gluho doba noći (moje duše, razumije se) vjeruje da ovo ne piše samo za sebe. Da, bilo je to pitanje etičkog imperativa, glas savjesti koji mi je naložio da se ispovjedim i razgolitim.

 

Evo zašto.

U mom prvom romanu će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije. Oni su, pak, stvorili mene

 

“Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa (inače, drug i kolega isusovac sadašnjega pape Franje), nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar (što će čitateljima knjige postati jasno kasnije, kako budu čitali) – nisam, dakako, sa šesnaest godina, 1978., nedugo nakon argentinskog osvajanja svjetskoga nogometnog prvenstva, umio odmah odgovoriti.

 

Danas znam da je ono bitno odredilo moj život i dovelo me do toga da si odlučim darovati ovu ispovijest. U njoj će moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupiti prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. travnja u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije.

 

Oni su, pak, stvorili mene. Dovršavajući knjigu u ljeto godine Gospodnje 2013. u Beogradu, stajao sam ispred Titova groba kamo me je dovela potreba da kritički pristupim činjenicama i mitovima, te shvatio, kao da se budim nakon dugoga sna bivajući negdje između jave i stvarnosti, s 35 godina zakašnjenja, da mi je trebala biti pružena prilika da kroz vrijeme putujem s lakšom prtljagom od one kojom su me natovarili djedovi i roditelji te primorali da koračam pod silnim teretom strahovitih povijesnih zabluda.

 

Vrijedi li mi sada ta spoznaja? Vrijedi ukoliko od sada budem drugačiji. I ukoliko i vama moj prvi roman – u kojem sam opisao tu prtljagu, njen sadržaj i težinu, ali i paradoksalan strah da ju ne izgubim i onda kad sam osjećao zadovoljstvo riješivši je se – pomogne u samooslobađanju. Dovršavam svoje samooslobođenje. Ne bih mogao da vi niste tu negdje.

Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni – ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima koji će tek čuti – svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće

 

U rukama ćete, ako knjigu nabavite, imati moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da ćete me ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, e da biste prihvatili, barem toliko odlučno koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelj europskih naroda.

 

Tada, te ključne 1978. godine, iznad mojega kreveta u spavaćoj sobi još je visjela fotografija diktatora Ante Pavelića, čelnika tzv. Nezavisne Države Hrvatske, najvećeg zločinca u povijesti mojega naroda. Njegova fotografija u građanskom odjelu – snimljena u vrijeme njegova prijateljevanja s Pilselovima i navraćanja u našu obiteljsku kuću – resila je mnoge domove hrvatskih poslijeratnih iseljenika u Argentini. Živjeli su u iluziji, ili u strašnoj zabludi, da je taj čovjek predstavljao našu domovinu ili državu, u zabludi koja još postoji u mojoj rodnoj zemlji i koju hrane mnogi od mojih nekadašnjih prijatelja.

 

Oni još uvijek slave ili obilježavaju 10. travnja 1941., dan kada su Hrvati, uz blagoslov fašista, nacista i prvaka Katoličke crkve u dotadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem na čelu, proglasili svoju državnu tvorevinu.

 

A kažem “iluzija” i “zabluda” jer sam – za razliku od mnogih koji su mi okrenuli leđa i odrekli se naših dobrih mladenačkih dana te zahvaljujući dobrim prijateljima i važnim suputnicima, ali ponajprije nemalom naporu o kojem želim svjedočiti ovom knjigom – odabrao istinu koja me oslobodila: NDH je bila zločinačka od samih temelja do zadnjeg dana postojanja, u emigraciji smo nastavili činiti štetu onima kojima su naši djedovi i očevi oduzeli svaku sreću, a kadikad, nažalost, i živote, te je pred nama još uvijek prevažan zadatak: ukoliko želimo biti iole civilizirana zemlja, oživotvoriti odredbe hrvatskog Ustava.

Svaki čovjek, napisao je Heraklit, ima neku sudbinu onkraj etike. Ta je sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je tajna etika svakog čovjeka. Ja vam stoga otkrivam svoje tajne, svoju etiku. Budite blagi kada budete sudili o mom karakteru. Zaista, pretešku su povijest natovarili na moja ramena. Ali ja mislim da sam uspio smiriti u sebi tu burnu povijest

 

Svojim neprežaljenim nekadašnjim prijateljima, svima onima koji su se teško nosili s činjenicom da je moj mlađi brat, Branko Pilsel, poginuo (nestao) u obrani Republike Hrvatske i svih njenih ljudi te da se to isto moglo dogoditi i meni – ali ne i njima, sigurnima u onim situacijama zbog kojih nam je dragi Boris Maruna kazao da mu (ponekad) Hrvati idu na jetra – svima onima kojima sam bio poslan i dužan služiti kao bogoslov, ljudsko-pravaški aktivist, teolog ili novinar, vama koji tek čujete za mene i onima koji će tek čuti – svima želim kazati da su promjene o kojima se u knjizi govori moguće, da su događaji koji su do njih doveli istiniti, da ništa nije izmišljeno ili preuveličano, da sam o svemu više puta bistre i hladne glave promislio, da je taj proces trajao jako dugo te da sam znao kako će sve skupa imati smisla samo ukoliko budem iskren do boli.

 

Moj je cilj bio probuditi srce, moje i vaše, a ne povećati ego, ni vlastiti ni ičiji.

 

Eto, zato sam se razgolitio: da pomognem, ako je moguće i ako se ta milost dogodi, svima onima koji su u zabludi, jer vjerujem u kategorički imperativ suočavanja s prošlošću, napuštanja mitova i nacionalizma, dijaloga, ekumenizma, praštanja i suživota.

 

Svaki čovjek, napisao je Heraklit, ima neku sudbinu onkraj etike. Ta je sudbina njegov karakter. Da, ta sudbina je tajna etika svakog čovjeka. Ja vam, stoga, otkrivam svoje tajne, svoju etiku. Budite blagi kada budete sudili o mom karakteru. Zaista, pretešku su povijest natovarili na moja ramena. Ali ja mislim da sam uspio smiriti u sebi tu burnu povijest.

 

Da tomu nije tako, ne bih se lavovski borio da održim ovaj portal na životu, što ne znači i da ću u tome uspjeti. Jer sve, na kraju krajeva, ovisi o vama: hoćete li nam pomoći donacijama, hoćete li nas preporučivati prijateljima i znancima, cijenite li ono što radimo i, jer se i o tome radi, vjerujete li da možemo bolje živjeti, da smo zaslužili bolje?

 

Ja u to vjerujem. I zato vas molim da pročitate moj roman. Hvala. Mir i radost. Dobrota vaša neka vas prati.

Još tekstova ovog autora:

• Vaistinu: kršćanstvo koje nije oslobodilačko, nepotrebno je
• Rekao je Slavko Goldstein: Bolju zemlju ipak možemo stvoriti
• Je li Tony Cetinski pametniji od pape Franje?
• Milan Levar, mučenik za jednu bolju Hrvatsku
• Upisujem još jednog nebeskog zaštitnika, Josipa Kregara
• Hrvatski biskupi bi se trebali ugledati na one u Argentini
• Prorok Josip Kregar kazivao nam je istinu o Hrvatskoj
• Milanović je politički štetan, čovjek bez vjerodostojnosti
• Kako gledam na ”Oluju” i zašto ju još ne slavim
• Martens je poklopio Thompsona zbog ogoljelog nacionalizma

» Svi tekstovi ovog autora