Ministar financija Slavko Linić na brzinu je oprao ruke od ministra školstva Željka Jovanovića. U trenutku kad su sindikati već najavljivali kaznenu prijavu, a opozicija tražila glavu dotičnoga, Linić je bez milosti ostavio Jovanovića da se sam nosi s posljedicama odluke o neisplati dodataka na plaću zaposlenicima u obrazovnom sektoru. Hladno je rekao: “To nije stvar Ministarstva financija, nego Vlade, odnosno premijera i ministra obrazovanja”.
I nije se tu zaustavio, nego je Jovanovića dodatno opleo. Sve bez psovki i vrijeđanja, ništa u Mamićevu stilu, ali ni puno nježnije od njega. Ministar financija naime podsjeća novinare i javnost da je Ministarstvu obrazovanja ove godine odobreno prekoračenje financijskoga plana za čak 650 milijuna kuna. Unutar te svote bilo je dovoljno novca da se pokriju sporni troškovi prijevoza, poručuje Slavko svom lancmanu Željku te mu još nabija na nos što je propustio ta prava definirati kolektivnim ugovorom, kao što je to učinjeno za državne službenike. “A bilo je dovoljno vremena”, dodao je da bi završno zakucao kolegu.
Je li i u kojoj mjeri Jovanović zaslužio takav postupak uskrativši učiteljima dio prosinačke plaće u posljednji trenutak i bez prethodnih najava, vjerojatno će se razjasniti. Je li i Vladu zarazila bolest poslodavaca, koji se drže toga da se platiti moraju i struja, i papir, i telefon, ali ne i ljudski rad?
U inicijativama rastuće desnice vladajući se nisu znali postaviti. Podcijenili su pokret i njihove vođe. Hrvatsku kao da su prepustili stožerima i građanskim akcijama, bar kad je o ideološkim temama riječ. Kad se o ekonomiji radi, još nitko, na sreću, nije počeo prikupljati potpise za ukidanje poreza, ali nedostatku koordinacije unutar Vlade i pomanjkanju liderstva svjedočimo gotovo svaki dan
U jeku rezimiranja Vladinih rezultata na kraju prve polovice mandata, taj je događaj zanimljiv prije svega kao karakterističan isječak funkcioniranja Milanovićeve ekipe. Ako ministar financija kaže da nema veze s obustavom naknada za prijevoz u školstvu, to u najmanju ruku znači da između njegova i Jovanovićeva resora nema komunikacije. No iz toga se može zaključiti i da nema koordinacije između resora. I da premijer ne drži konce u rukama.
Sve to vidimo i na primjeru referenduma o ustavnoj definiciji braka. U inicijativama rastuće desnice vladajući se nisu znali postaviti. Podcijenili su pokret i njihove vođe. Kao što su koji mjesec prije potpuno krivo odabrali tajming za postavljanje novih dvojezičnih ploča u Vukovaru. Hrvatsku kao da su prepustili stožerima i građanskim inicijativama, bar kad je o ideološkim temama riječ. Kad se o ekonomiji radi, još nitko, na sreću, nije krenuo prikupljati potpise za ukidanje poreza, ali nedostatku koordinacije unutar Vlade i pomanjkanju liderstva svjedočimo gotovo svaki dan.
Iako je do jučer zdušno branio izmjene Zakona o radu, čak i nakon što su sindikati demonstrativno istupili iz pregovora, ministar rada Mirando Mrsić povukao je zakonski prijedlog samo dan prije redovite sjednice Vlade četvrtkom, s koje je dokument trebao biti poslan u saborsku proceduru. Sindikati su totalno iritirani zakonskim izmjenama i time što Vladin predstavnik ne poštuje njihova stajališta. Tek kad se primaknula prijetnja prosvjedom na Markovu trgu, kad su protiv Mrsićeva zakona o radu vrisnuli laburisti, te kad je nešto o tome natuknula čak i Markićka, resorni ministar u posljednji trenutak zaustavlja zakon.
U popratnom ministrovu obrazloženju, međutim, ni riječi o poštovanju sindikalnog stava ili poniznosti prema žrtvama ekonomske krize. Zakon je stopiran kako bi ga se uskladilo s direktivama EU-a, glasilo je obrazloženje iz ministarstva, kao da se sve dosad nije znalo da se o tim direktivama mora voditi računa. Kao i s uskraćivanjem isplate naknada za prijevoz zaposlenima u obrazovanju, stvoren je još jedan konflikt za koji bi Linić s punim pravom vjerojatno rekao – to je stvar Vlade, stvar premijera i resornog ministra.
Gdje je bio premijer kad je zapeo dijalog sa sindikatima o izmjenama Zakona o radu? Je li u te pregovore uložio vlastiti autoritet? Je li se naoružao argumentima i podacima kojima bi uvjerio sindikate da su produljenje radnog tjedna i vaučerizacija radne snage u njihovu interesu? Ako ni sam ne vjeruje da će smanjivanje radničkih prava dovesti do procvata ekonomije, zašto nije na vrijeme zaustavio Mrsića?
No gdje je bio premijer kad je zapeo dijalog sa sindikatima o izmjenama Zakona o radu? Je li u te pregovore uložio vlastiti autoritet? Je li se naoružao argumentima i podacima kojima bi uvjerio sindikate da su produljenje radnog tjedna i vaučerizacija radne snage u njihovu interesu? Ako ni sam ne vjeruje da će smanjivanje radničkih prava dovesti do procvata ekonomije, zašto nije na vrijeme zaustavio Mrsića?
Ocjena Vlade nakon dvije godine vladanja svodi se tako na pitanje u kojoj mjeri ona uopće upravlja procesima u društvu, ili ih i u jeku ekonomske krize prepušta stihiji.
S izmjenama Zakona o radu ni jedna vlada nije imala sreće. Račanova je vlada u posljednji trenutak odustala od tog posla, nakon što su je kestenjari i prosvjednici sa splitske rive već bili iscrpili. Sanader je tu sklisku dasku jednostavno izbjegavao. Njegova nasljednica Jadranka Kosor upala je u zamku. Sredinom 2010. godine protiv njezinih izmjena Zakona o radu pripremao se referendum, za koji je prikupljeno 717 149 potpisa. Jasno, zakon je povučen.
Zašto su jedan za drugim propadali pokušaji da se udovolji zahtjevima poslodavaca i postroži radno zakonodavstvo? Zato što su radnička prava u praksi rapidno srozavana mimo zakonskih pravila, pred očima pasivnih inspekcija i neučinkovita pravosuđa. Nikakva zakonska pravila nisu spriječila poslodavce u otpuštanju zaposlenika. Bez obzira na slovo zakona radnici su ostajali i bez posla i bez odrađenih plaća.
Zakon o radu bio je barem formalna brana kaosu u praksi i sindikati su na toj točki prije tri godine izvojevali veliku pobjedu u odnosu prema vladi Jadranke Kosor. Tako su lako dobili javnost na svoju stranu i prikupili više od 700 tisuća potpisa da se Vlada morala povući. Ministar Mrsić tvrdi da će njegov zakon ići i to početkom iduće godine, što znači da Milanović smatra kako se njemu ne može dogoditi ono što se dogodilo Jadranki Kosor. Ili možda s Mrsićem o tome ne razgovara, kao ni s Jovanovićem o učiteljskim plaćama. A Vlada se vodi sama od sebe.
Još tekstova ovog autora:
- Milanović bez premijera
- Pusićkin antidepresiv
- ”Mini summit” – napokon
- Cvijet za Aleks?
- Smjene u poluvremenu
- Rez deficita na Baliju
- Martina Dalić besplatno savjetuje Linića
- Kad Todorić spašava Komoru
- Končar u oazi industrijske pustinje
- Linićeve stilske vježbe
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.