Svjetlana Hribar
Čini mi se da se toga prvi dosjetio McDonald’s, omogućivši proslave dječjih rođendana, uz animatore, u svojim ”separeima”.
Teenageri već generacijama izlaze s društvom za svoje rođendane, ali su djeca mlađeg uzrasta dugo ostala pri kućnim proslavama.
Pojavom igraonica, završena je roditeljska obaveza priređivanja rođendanskih tuluma koji su – u pravilu – uz djecu, uključivali i druženje s njihovim roditeljima što je događaj često pretvaralo u znatno financijsko opterećenje.
Kada se tome pridoda manjak prostora u stanovima prosječnih hrvatskih građana, ne čudi što su igraonice – a njih su slijedili sportski objekti, neka kazališta i muzeji – naišle na oduševljenje roditelja i djece.
U Rijeci postoji nekoliko igraonica koje priređuju rođendanske zabave uz animatore. Broj djece je ograničen prostorom, a cijena je najčešće – 100 kuna po djetetu. Ako na rođendan pozovete pola razreda, lako ćete izračunati koliko će vas ta zabava koštati.
Plus obavezna torta, koja – iz higijensko-sigurnosnih razloga – mora biti iz slastičarnice. No bez obzira kakvu tortu naručili za rođendan vašeg klinca – ona će ostati nepojedena, jer današnjoj djeci je i konzumiranje kolača nezanimljivo.
A sjetimo se godina kada su se u malim stanovima – na dan dječjeg rođendana – u smjenama tiskali roditelji, s bakama, djedovima i ostalom rodbinom…
Nakon njih su stizali slavljenikovi gosti koje bi dopratili njihovi roditelji (i ostali ”samo deset minuta”, a odlazili kad su djeca već padala s nogu) – u uspoređenju s tim maratonskim druženjima i slanim i slatkim posluženjem s najmanje dvije home-made torte – igraonice su sasvim prihvatljive.
Pa što košta da košta!
U bivšoj prijestolnici kulture, koja – s proslavama rođendana u institucijama – kaska za metropolom, rođendane u muzejima morate rezervirati tjednima unaprijed. Možda i zato, jer su cijenom pristupačniji od igraonica.
Posebno su popularni tematski rođendani, na kojima animatori muzeja nastoje djeci, uz edukativni, prirediti i zabavni dio programa, tako da su u konačnici zadovoljni i klinci, i roditelji, a cijelo događanje potraje samo dva sata. Što je daleko manje zamorno od kućnih rođendana.
Dakako, ima roditelja koji svojim klincima ne žele standardne proslave i koji imaju uvjete za nešto više, je li i bolje?
Poznajem obitelj koja je za rođendan svojih blizanaca, iz Zagreba unajmila i dala dopremiti ”dvorac na napuhivanje” pa se dvadesetoro djece do iznemoglosti cijelo poslijepodne veralo, skakalo, klizalo i natjeravalo… uz bjesomučnu dreku, na radost susjeda.
Ima i takvih roditelja (doduše rijetko) koji sami animiraju dječje društvo, smišljaju igre, zadaju teme i klinci su, u principu, najzadovoljniji takvim proslavama.
Ali za rođendanski tulum te vrste, uz talent za animaciju, morate ili imati vlastiti vrt s prostorom za igru, ili iznajmiti sportsku dvoranu (bazeni su već kompliciraniji, a i odgovornost roditelja-animatora je veća).
Ukratko, ne samo što su djeca danas drugačija, po pitanju rođendanskih proslava drugačiji su i roditelji. Posebno je promjene učvrstila korona, jer smo se tijekom izolacije navikli na nedruženje i to nam se počelo sviđati.
Ljudima je teško izići iz kuće, naporno im je odijevanje za izlazak, a kao posljedica izolacije – ni ormari baš ne nude neki izbor…
Sociološki gledano, zatvorili smo se i otuđili, zalijenili i izgubili motivaciju, a kad se tome pridoda opći pad standarda – nije čudo da još samo djeca slave rođendane…
A odrasli?
Kad jednom odluče izići iz kuće, i oni vole animirane tulume. Od kojih je posljednjih mjeseci najpopularnija kazališna produkcija ”Casabianca” – show Đurđe i Franka.
Irena Grdinić i Mario Lipovšek Battifiaca iz večeri u večer igraju svoje prizore iz bračnog života pred rasprodanim gledalištem, a njihova je ”Casabianca” po gledanosti i predanosti publike apsolutno – bez konkurencije.
Teško da se u ovom trenutku (ne samo u bivšoj prijestolnici kulture već i šire) može zamisliti predstava koja bi privukla više publike.
Radi se o komediji na čakavštini, dvoje glumaca su i autori teksta, godinama su iznimno popularni u regiji, a čakavski govor nije prepreka razumijevanju ni u Gorskom kotaru, među kajkavcima!
Predstava je nastala u vrijeme pandemije COVID, dakle u izolaciji, kada se dvoje prijatelja dogovorilo da počnu pisati svaki svoj dio teksta. A kad su se suočili s napisanim – počela je zabava. Njihova je snaga animacije nadišla sva očekivanja gledatelja, a odgovor publike iznenadio je i njih same.
Eto, izolirali smo se, izgubili motivaciju za mnoge stvari, ali srećom – želja za smijehom je još tu!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Bosiljka Perić Kempf, oštro pero i čvrsti stav
- Ekrani su oružje jednako razorno kao i ono vatreno
- Jagoda Buić je voljela život do posljednjeg daha
- Kad smo prestali biti ljudi?
- Odlazak čuvarice britanske tradicije
- Nema više sigurnosti – opustite se u glazbi
- Čak i za lijek u Hrvatskoj moraš imati vezu!
- Rijeka je premali grad da bi olako gubila svoje vrijednosti
- I ne radi se samo o prekidu trudnoće!
- O knjizi Mire Furlan: kratak je put od obožavanja do mržnje
