Ivana Šojat
Prije 250 smo spaljivali vještice. Bilo je društveno posve prihvatljivo prethodno ih zvjerski mučiti, ponižavati, uskraćivati im sve ljudske odlike, sva ljudska prava. U međuvremenu smo napredovali.
Sad u kategoriju mrskih vještica ne spadaju samo žene i poneki muškarac koje je netko iz neke opskurne pobude prokazao kao trovačicu/trovača ili sotonsku priležnicu, nego smo kategoriju pogodnih za zatiranje ugurali sve koji prijete ”moralnim i inim temeljima našeg društva”.
Postali smo divno, humano društvo, psihopatski homogenizirano u panici da bi nešto izvanjsko moglo uništiti našu kao mramor čvrstu vjeru, naš moral, svjetonazor, baštinu, tradiciju, ukratko: sve.
Sofisticiraniji smo u harangama, kamenovanjima i spaljivanjima. Psihopati s narcisoidnim poremećajem koji po definiciji žude za pozornošću i slavom pred javnost sad stupaju zabrinuti za ono što nam je najkrhkije: djecu, vjeru i spolni nagon.
Veliki vjernici, katolici se od početka migrantske krize boje da će im muslimani uništiti vjeru. Kao da je recimo Sirijac musliman poput svemirskog pudinga iz ”Letećeg cirkusa Montyja Pythona” koji ljude pretvara u muslimane.
Sličan primjer smo već nekoliko puta vidjeli kad su se ”neki” uplašili da će im u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu i drugdje neki ljudi uništiti njihov americain way of life, pa su ”morali” pokrenuti rat. Na drugom kontinentu.
Neke u posljednje vrijeme plaše homoseksualci i transeksualci koji žele posvajati djecu. To su oni kojima je nasilna heteroseksualna pederčina koja tuče i ženu i djecu draža od homoseksualca. Te iste plaše crnoputa, usvojena djeca u našem, bjelačkom okruženju. Vele da se boje za njih, da će ta, tamnoputa djeca biti izložena ruganju i nasilju vršnjaka.
Nije ih, međutim, strah načina kako odgajaju svoju bjeloputu djecu, nije ih strah monstruoznosti jednoumlja kojoj ih uče, poučavaju svojim uskogrudnim primjerom.
Nije ih strah hipokrizije u kojoj žive, na koju žele prisiliti sve druge, hipokrizije koja temeljno vrijeđa samo narav svevidećeg Boga u kojeg se kunu, hipokrizije koja nalaže da je bolje, pobožnije zatajiti vlastitu seksualnost i živjeti u braku-Potemkinovu selu, nego ”izaći iz ormara” i biti iskren u punini vlastite prirode i osobnosti.
Nije ih strah mržnje zapakirane u celofan lažnog morala deklariranog krotkim, meketavim glasom ispod transparenta s likom Majke Božje kojoj se ti i takvi klanjaju istodobno prezirući žene, prozivajući ih drugotnima.
Neki se na smrt boje iskušenja kušnje, izazovno odjevenih žena koje kod njih valjda neodgodivo i istog trena, na prvi pogled izazivaju erekciju, pa jednostavno moraju bludno sagriješiti. Pa čak i na silu.
Zanimljivo je kako svi ti ”prestrašeni” i ”zabrinuti” sve nedaće, sva zla uvijek vide u drugima. Krivi su uvijek drugi, drukčiji. Drugi su uvijek krivi za njihove, dakako izazvane prijestupe. Njima je skučenost dogmatske neslobode jedini način. Farizejstvo koje odbija priznati da je farizejski okljaštreno i lišeno svake duhovnosti.
A mi smo pristojni. Većina nas odgojena je da budemo pristojni, da se prema drugima odnosimo ”u rukavicama” kako ne bismo ispali primitivci.
Govno nam tako nije govno, nego se ”pas pokakao”. Okrećemo glavu od budala, eventualno si u bradu promrmljamo ”koja budala!”, ali ne naglas, ne javno. Držimo se, valjda, načela: ako ne primjećujem anomaliju, anomalija ne postoji.
Zgražamo se dok jedan psihopat s narcisoidnim poremećajem, individua po definiciji svoje kliničke slike željna pozornosti šalje prijave protiv osam ljudskih bića koja su se u Zambiju zaputila spasiti četvero djece rođene u paklu. Nadahnut ogromnom medijskom pozornošću, on čije ime iz principa ne želim spomenuti, dovodi u opasnost ljudske živote kako bi bio popularan.
Krajnje je vrijeme da progovorimo, viknemo, da prestanemo dopuštati da novinari – lučonoše istine u ovoj zemlji prestanu biti žrtve tužbi psihopata, lopuža kojima istina nanosi duševnu bol.
Krajnje je vrijeme da se pristup izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, ali i pristup svim rukovodećim pozicijama onemogući psihopatima i narcisima nesvjesnim vlastite potkapacitiranosti.
Dovoljan je psihološki test koji bi se pridodao potvrdi o nekažnjavanju. Dakako pod uvjetom da stručnjaci koji bi to psihološko testiranje provodili ne budu gramzivi, potkupljivi poput nekih psihijatara koji su devedesetih godina prošlog stoljeća prodavali potvrde o PTSP-u i onim koji su ”ratovali” u ”minhenskoj bojni”.
U suprotnom će se ovo proklizavanje unatrag pretvoriti u lavinu, u potpuno civilizacijsko unazađenje.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Da je zakon pisat’ lako, zakon bi pis’o sva’ko
- Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
- Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
- Civilizacijski se obrušavamo u ambis
- Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu
- Od Bacha do Žmegača
- Žene moraju uložiti stostruko više truda da bi išta postigle
- Svijet (a)moralno tone, a probudit će se kad stigne do dna
- U Ukrajini ginu ljudi, u Rusiji istina
- Ljude se uvijek može preko noći pretvoriti u štakore
