Radenko Vadanjel
U romanu Ranka Marinkovića ”Kiklop”, široj publici poznatijeg po istoimenoj odličnoj ekranizaciji romana Antona Vrdoljaka, glavni junak Melkior Tresić uoči Drugog svjetskog rata (glumi ga Frano Lasić), ponukan i prožet novonastalom anksioznošću, neurotičnim strahom od dolazećeg rata i vlastite egzistencije u njemu, pokušava se othrvati od sveprisutne histerije tako da na tramvajskim tračnicama dočeka dolazak tramvaja, s namjerom da se suoči s vlastitim strahom i tramvajem, koji se u posljednjem trenutku, uz iskrenje i cviljenje kočnica, zaustavlja tik do cerekavog, zadovoljnog lica Melkiora Tresića.
Romaneskno, poput junaka Marinkovićeva ”Kiklopa”, nedavno se na željezničkim tračnicama njemačkog S-Bahna, na kolodvoru Hennef, u saveznoj zemlji Sjeverna Rajna-Vestfalija, s dolazećim vlakom suočio jedan naš anonimni ”gastarbajter”, jedan od pola milijuna onih koji su potražili sreću u inostranstvu, razočarani stanjem u domovini, novokreiranim, primordijalnim, gotovo plemenskim sustavom vrijednosti, koji protežira političku podobnost, amoral, diletantizam i lopovluk, a ismijava stručnost i poštenje – kako to već dobro znamo, i s čime se uglavnom skrušeno i uhodano mirimo.
U subotu poslijepodne, ”oko 17 sati, 35-godišnji putnik iz Hrvatske zaboravio je prtljagu u vlaku na stanici Hennef”, navodi policija, a prenose njemačke novine. ”Zatim je zaustavio S-Bahn br. 12, koji se približavao (smjer Siegburg) kako bi ušao u vlak i uzeo zaboravljenu prtljagu. U svojoj nepromišljenoj namjeri muškarac je sišao na tračnice, tako da je strojovođa prvo dao znak upozorenja pri brzini od cca 60 km/h i odmah pokrenuo hitno kočenje. Srećom, vlak se na vrijeme zaustavio i nitko nije ozlijeđen. Savezna policija pokrenula je istragu protiv Hrvata zbog sumnje na opasnu intervenciju u željezničkom prometu…”
Razmišljam o tome kako je taj anonimni ”čovo”, nuostro uomo, iseljenik i apatrid, što nije navikao na brze dolaske i još brže odlaske vlakova njemačke željeznice, zapravo egzemplar svih nas, građana Lijepe Naše, ostavljenih i napuštenih od vlastite države na pustopoljini, brisanom prostoru, da se snalazimo u tom zvjerinjaku (zoopolisu) privatnih interesa, laži i prevara.
Otuda ta promptna, poput Pavlovljevog refleksa, uvjetovana reakcija i munjevito istrčavanje na prugu, mahanje rukama, zaustavljanje čitave kompozicije vlaka, kako bi se spriječila krađa, odnosno gubitak dragocjenog tereta, osobne prtljage ovoga junaka – njegovog intimnog rublja, rezervnih hlača, majica, košulja… možda kuverte na dnu kufera s 300 eura u manjim apoenima, i jedne šteke cigareta Lucky Strike…
Jer naš ”čovo” ili nuostro uomo nema niti trunke povjerenja u državu, u sustav koji funkcionira, koji ide na ruke njemu, korisniku tog sustava, u kojemu se izgubljena prtljaga predaje prvom službenome licu na prvoj narednoj postaji, a potom sve ide kao po loju, sve do sretnog povratka prtljage u ruke vlasnika…
Jer on dolazi iz zemlje gdje svega toga nema, prije svega poštenja i zakona. Zato on odmah skače na tračnice, uzima stvar u svoje ruke, jer samoinicijativa je neophodna za goli opstanak u zemlji iz koje dolazi.
Nepovjerenje u sve i svakoga je počélo elementarne kulture ophođenja i međuljudskih odnosa, u državi iz koje dolazi. Njegov urođeni instinkt da se pobrine za sebe, da se ne oslanja na druge, ponajmanje na nekakve službenike, uredske ljude, redare… koji u njegovoj zemlji predstavljaju vrh oštrice restriktivnog aparata i od kojih se ne može ništa dobro očekivati, taj urođeni instinkt je preduvjet opstanku i preživljavanju svakog građanina u njegovoj zemlji.
Zbog toga on ”drito” skače ispred vlaka da ga zaustavi, improvizirajući, jer on dolazi iz zemlje u kojoj se sve improvizira, što bi rekli naši političari – ”rješava u hodu”.
U uređenom društvu svi građani jednaki su pred zakonom, svi imaju zagarantiranu socijalnu sigurnost, zdravstvenu skrb, ljudi nisu jedno drugome potencijalni oponenti i neprijatelji.
Ali naš ”čovo” ne dolazi iz takvog životnog okruženja, već upravo suprotno. Zbog toga on ne vjeruje nikome, u suštinskom, praiskonskom smislu, bez kalkulacija, i bez razmišljanja, golim instinktom on sam rješava stvari, obdaren tim instinktom za preživljavanje i samoopstanak, jedinom vrijednošću što mu je zemlja iz koje dolazi ostavila.
Iščupao se iz rasapa svih vrijednosti i društvenog kaosa, iskočio u ledeno more iz broda koji tone – hrvatskog Titanika, ali kaos je ostao u njemu, strah za vlastitu egzistenciju i nepovjerenje u bilo koga.
Iz tog razloga on usmjerava svoje koplje prema vlaku koji mu se približava, igrajući igru po svojim pravilima, sve dok mu se uskoro u ovoj novoj domovini stvari ne razbistre, povjerenje u državu ne vrati, sve dok ne prihvati jednostavnu kapitalističku agendu da za dobrog, stručnog radnika uvijek ima mjesta na tržištu rada, sve dok ne osjeti da svojim radom može ugodno živjeti i čak uštedjeti novca, sve dok ne prihvati za njega nevjerojatnu, pomalo suludu činjenicu, da se u novoj domovini izgubljene stvari u pravilu uvijek vraćaju vlasniku.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U odnosu na hrvatsko svećenstvo, papa Franjo je avangarda
- Je li Mahlerova sjena natkrilila američkog skladatelja?
- Vrijeme na čekanju – jedna od naših deviza
- Ovakvi smo najbolji našoj vlasti
- Četiri jahača apokalipse u nemirnim snovima vladajućih
- Opaka hrvatsko-schengenska pravila igre
- Penzioneri znaju: kuna je velika ”zvijer” u malom tijelu
- Zašto ću navijati za Brazil
- Album Arsena Dedića ”Ministarstvo straha” u nemilosti RH
- Nemoć, strah. Što ako hazarderi odlučuju o propasti svijeta?
